Vladimir Jagar (1959.-2019.), kapetan bivše JNA, preminuo 19. veljače 2018., objavila je njegova obitelj. Pokopan je u subotu 23. veljače na Novom bežanijskom groblju. Srbi ga hvale kao heroja, mi u Hrvatskoj znamo da je izdajnik i agresor na narod iz kojega je potekao.
Vladimir Jagar bio je Hrvat, rođen i odrastao u selu Stari Gradac kod Virovitice. Njegov otac Karlo Jagar bio je bivši partizan i jasenovački zatočenik, jedan od rijetkih koji je preživio proboj iz logora 22. travnja 1945. godine.
Poslije završene Škole rezervnih oficira u Karlovcu Vladimri Jagar primljen je na posao u JNA kao redoviti oficir.
Zaplet u Jagarovom životu počinje početkom jeseni 1990. godine. U to vrijeme u činu kapetana radi kao oficir za sigurnost u virovitičkom garnizonu.Uvođenjem višestranačja na vlast u Hrvatskoj dolazi HDZ, a ministar obrane postaje general Martin Špegelj, susjed i prijatelj Vladimirovog pokojnog oca Karla.
Iz njihove suradnje nastala je afera Špegelja i tajno snimljeni film o uvoza u Hrvatsku. Riječ je tajno snimanim razgovorima generala Špegelja, o dopremi oružja iz Mađarske, kao i uhićenju i suđenje šestorici Hrvata Virovitičke skupine u Vojnome sudu u Zagrebu: Antunu Habijanecu, Đuri Dečaku, Vinku Belobrku, Franji i Josipu Kovaču te Vladi Šabariću.
Armijski vrh na čelu s ministrom Veljkom Kadijevićem iu dosluhu sa Slobodanom Miloševićem, pripremao je državni udar kojemu je cilj bio zaposjedanje Zagreba i rušenje hrvatske demokratske vlasti. No takav potez trebalo je odobriti jugoslavensko Predsjedništvo.
Tijekom njegova zasjedanja, jugovojska je unaprijed htjela zgroziti javnost svojom primitivnom filmskom krivotvorinom: 26. siječnja 1991. Beogradska televizija objavila je provokativni film o takozvanoj “aferi Špegelj”. Vojna obavještajna služba KOS pripremala ga je još od listopada 90-te.
Lukavo montiranom pričom, u kojoj su se istinski događaji izmjenjivali s naknadno skrojenim vizualnim i tonskim prizorima trebalo je dokazati da se Hrvatska nezakonito naoružava i sprema “Bartolomejsku noć” pristašama komunističkog režima i časnicima JNA.
Uz ostalo, skrivena kamera prikazala je tadašnjega hrvatskog ministra obrane generala Martina Špegelja kako tumači plan o napadu na vojarne i smaknuću vojnih osoba i njihovih obitelji. Tamo gdje su montažeri zakazali, spiker je prepričavao navodne Špegeljeve izjave.
Prikazan dvaput iste večeri film je optuživao i Sjedinjene Države zbog obećane “besplatne vojne pomoći” Hrvatskoj, a Mađarsku zbog “nezakonite prodaje” više tisuća kalašnjikova “ustašoidnoj” hrvatskoj vlasti.
Ta promidžbena filmska podvala bila je jasna poruka da su srpsko vodstvo i jugovojska odlučni silom zaustaviti demokratske procese u Hrvatskoj i baciti je na koljena.
No Predsjedništvo Jugoslavije odbilo je Kadijevićeve zahtjeve zahvaljujući glasu bosanskog Srbina Bogića Bogićevića. KOS-ova filmska spletka ostala je tako samo jedan od mnogih primjera kakvim se sredstvima srpski imperijalizam služio u napadima na hrvatske težnje za slobodom.
Ključni ljudi u toj priči bili su Aleksandar Vasiljević i Vladimir Jagar. Obojica su dobili Orden za hrabrost, ali su godinu dana kasnije smijenjeni, a Vasiljević bio uhićen.
Osim ordena Vladimir Jagar je unaprijeđen u čin kapetana prve klase i prekomandiran u Beograd. No to mu nije pomoglo jer je kao Hrvat u svibnja 1992. suspendiran pod optužbom da je hrvatski špijun.
Mirovinu nije mogao ostvariti sve do 1998., sjedio je kući i primao pola plaće koja je iznosila oko 12 (dvanaest) maraka. Vojni stan u kom je živio vojska mu nije dala otkupiti sve 2001. godine. Iz Srbije su tada dolazile glasine da živi kao prosjak.
Na društvenim mrežama postoji i kratki video iz 2018. kojem se na roštiljadi druži s bivšim šefom KOS-a Aleksandrom Vasiljevićem.
Iako je živio u Beogradu gotovo sve njegove objave na Facebooku vezane su za Hrvatsku, Tita i žal za Jugoslavijom.
Ostaci bivše JNA, Jagarovi kolege i prijatelji, na društvenim mrežama pišu da je preminuo “velik oficir”, podsjećaju na njegovu životnu priču i “herojski čin kada je odbio izvršiti zločine koje mu je naredio Martin Špegelj”.
Mi u Hrvatskoj znamo da je riječ o izdajniku vlastitog naroda i da je, kako je govorio Vlado Gotovac, umro u “bijedi i pustoši svog srca”. Kao što redovito umiru izdajnici.
M. Marković/Foto:screenshot
