U Hamburgu je u petak 23. listopada 2026. na posljednji počibak ispraćen Anto Tomić, poznat i kao kao “Anto od Bosne”, čovjek koji je preživio prijedorske logore i desetljećima čuvao sjećanje na zločine počinjene tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Anto Tomić preminuo je 2. listopada 2026. godine u Hamburgu, gradu u kojem je živio posljednjih desetljeća. Preživio je Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Nisu ga slomili. Nakon rata Tomić je kroz haaška svjedočenja i kratke zapise na društvenim mrežama uporno čuvao uspomenu na ubijene sugrađane, ostajući uspravan glas istine, pravde i borbe protiv zaborava.
Priča Ante Tomića počinje u Ljubiji, rudarskom gradiću nadomak Prijedora, gdje je do ljeta 1992. radio u rudniku Omarska. Najprije kao prevoditelj za njemačke inženjere, zahvaljujući izvrsnom poznavanju jezika, a potom i na poslovima separacije rude, Tomić je bio oličenje prijeratne bosanske svakodnevice — čovjek rada, obrazovanja i tihe privrženosti svom zavičaju.
Početkom lipnja 1992., kada se dotadašnji svijet raspao u sistematskom nasilju srpskih vojnih i policijskih snaga koje su državnim udarom preuzele vlast, tridesetčetverogodišnji Tomić odveden je iz svog doma.
Prvo u Keraterm, zatim u Omarsku i Trnopolje. Prošao je sve faze prijedorske golgote, preživio torturu, glad, poniženja i gledao kako nestaju ljudi s kojima je do jučer dijelio kruh i komšijske razgovore.
O svemu što je preživio svjedočio je u Haagu.
Ono što ga je izdvojilo nije bila samo činjenica da je preživio, nego način na koji je izabrao živjeti s tom istinom. Nakon izlaska iz logora i dolaska u Njemačku, nastanio se u Hamburgu, gdje je obnovio život radeći u građevini.
Kao izvršni direktor nevladine organizacije „Građanski monitoring” za jugoistočnu Europu, Tomić nije ostao u ulozi pasivne žrtve i postao neumorni svjedok pred Tribunalom, ali i pred poviješću.
Snaga njegova svjedočenja bila je u jeziku: preciznom, dokumentarnom, bez patetike. U kratkim zapisima oslikavao je hangare, pistu Omarske, znoj, strah i poglede ljudi koji su nestajali u noći.
“Pišem i u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti”, govorio je Tomić, definirajući misiju koja je nadilazila osobnu traumu i postajala opće dobro.
Odbijao je ideju osvete, inzistirao na istini, pravdi i pravu prognanih na povratak i dostojanstven život. Njegova borba nije bila protiv naroda, nego protiv zaborava, poricanja i revizionizma.
Uspomena na njegovu blagost i odlučnost ostaju trajni spomenik vremenu i čovjeku koji je, unatoč svemu, sačuvao vlastitu dušu i pomogao da sačuvamo kolektivno pamćenje.
M.M. /Foto: Facebook
