Povodom nedavnih ispada u Splitu, gdje je dio pripadnika Torcide izvikivao antisemitske parole i veličao totalitarne režime, oglasio se riječki nadbiskup Mate Uzinić. Bio je jedan od rijetkih crkvenih ljudi koji je reagirao.
U svojoj objavi osudio je nacizam, ustaštvo i mržnju temeljenu na rasi, vjeri, nacionalnosti ili spolnoj orijentaciji, pozivajući se na encikliku Magnifica humanitas pape Lava XIV.
Papa u toj enciklici upozorava na povratak rata kao sredstva politike, slabljenje povijesnog pamćenja i komunikacijske obrasce koji nas uče da svijet dijelimo na prijatelje i neprijatelje. U takvom ozračju, poručuje Papa, lako zaboravljamo da i onaj kojega smatramo protivnikom ostaje čovjek s neotuđivim dostojanstvom. Uzinić je taj dio posebno naglasio: osuda zla ne smije prerasti u mržnju prema ljudima.
U kontekstu splitskog incidenta, ta poruka zvuči ispravno. Veličanje nacizma i ustaštva, kao i antisemitski povici, zaslužuju jasnu i nedvosmislenu osudu. Ljubav prema klubu ne dokazuje se mržnjom prema drugima. No Uzinić je dodao i važno upozorenje: borba protiv mržnje gubi vjerodostojnost ako se sama pretvori u mržnju.
Do ovdje sve u redu. Ali tu počinju dvostruke mjere.
Što je nadbiskup vidio, a što nije?
Uzinić se referirao isključivo na Split. Ono što mu je promaknulo jest činjenica da se istih dana u Francuskoj palile stoljetne zgrade, pljačkale trgovine i napadali ljudi po etničkom i vjerskom ključu. Nije se oglasio ni o pozivima na nasilje koji su se širili pod krinkom „antifašizma“, niti o povicima koji zazivaju ponavljanje zločina počinjenih u ime komunističke ideologije.
Nadbiskup je, dakle, reagirao na jedan ekstremizam, ali ne i na drugi. A oba postoje i oba su opasna.
I dok je splitski incident dobio njegovu osudu, paljenje gradova u Francuskoj i pozivi na „revoluciju“ u Zagrebu — nisu. Uzinić se nije dotaknuo ni najavljenog „Međunarodnog štrajka mladih“, koji se reklamira kao ljevičarski ustanak, niti javnih poziva na komunističku revoluciju na Filozofskom fakultetu.
Ljevičatski mediji njegovu objavu promoviraju kao „poruku koju bi svi trebali pročitati“. Ali ta poruka pokriva samo polovicu stvarnosti.
Selektivna osuda kao moralni problem
Uzinićev tekst poziva na „razoružavanje srca“, na mir koji se gradi dijalogom, istinom i pravdom. No taj poziv gubi snagu kada se primjenjuje selektivno.
Ako je mržnja neprihvatljiva onda je neprihvatljiva uvijek. Ako je nasilje zlo onda je zlo bez obzira tko ga čini. Ako je ideologija koja zagovara zločin opasna, onda je opasna i kada dolazi s lijeve i kada dolazi s desne strane.
Nadbiskup Uzinić, koji se redovito oglašava o desnim ekstremizmima, rijetko ili nikada ne progovara o zločinima počinjenima pod zastavom „antifašizma“, niti o suvremenim pozivima na nasilje koji dolaze iz lijevih krugova i koji zazivaju pivratak u vrijemekad je službena vjera bila komunizam, revolucija i nasilje protiv neistomišljenika
Uzinićev poziv na mir, dijalog i poštovanje ljudskog dostojanstva je važan. Ali njegova vjerodostojnost ovisi o dosljednosti.
A dosljednosti nema kada se osuđuje samo jedan ekstremizam, dok se drugi prešućuje. Nema je kada se moralni kriteriji primjenjuju samo na jedne, a ne i na druge. Nema je kada se zlo mjeri političkim kompasom, a ne univerzalnim načelima.
Upravo zato je priča o nadbiskupu Uziniću priča o dvostrukim mjerama i o tome kako selektivna osuda – ma koliko bila lijepo napisana i poticajna – uvijek ostaje polovična istina.
M. Marković/Foto: YT
