Na tekst Siniše Lukovića o školskom brodu Jadran, objavljen 13. kolovoza 2023. godine na crnogorskom portalu Vijesti.me, reagirao je Denis Krnić, bivši novinar iz Splita, odlično upućen u temu. Njegov odgovor iz ‘matične luke školskog broda’ “Jadran”, prenosimo bez intervencija.
Poštovani kolega Luković,
S radoznalošću sam pročitao vaš tekst pod naslovom „Kako je prije 90 godina dočekan danas najvredniji i najznačajniji brod mornarice VCG – jedrenjak „Jadran““ objavljen dana 13. kolovoza 2023. godine. Uložen je lijepi trud i vrijeme u romantizirani, nostalgijom nabijen tekst koji obiluje mnoštvom podatka, od kojih neki nisu faktografski točni.
U nizu vaših tekstova o školskom brodu „Jadran“ ponavljate se s lirskim, gotovo bajkovitim viđenjem „povijesne povezanosti“ Tivta (Crne Gore) i „Jadrana“ pa navodite „posebnu i sudbinsku vezu ovog broda i Tivta koja traje već decenijama“.
Nije lijepo ignorirati činjenicu da je brod od 1933. do 1990. godine bio vezan isključivo uz pomorska učilišta na hrvatskoj obali; Dubrovnik, Šibenik, Pula, Divulje i Split. U ondašnjoj SFRJ, „Jadran“ je već 1990-te godine imao gotovo 60-godišnju tradiciju povezanosti s hrvatskom obalom i gradovima.
Tko je, kako i kada Tivtu „poklonio“ „Jadran“? Ta pitanja ne otvarate.
Ponovimo, 15. listopada 1990. školski brod „Jadran“ odvezen je na veliki remont uz rekonstrukciju iz svoje matične Ratne luke Lora u Splitu u Remontni zavod „Sava Kovačević“ u Tivtu. Od jeseni 1991. brod prisilno ostaje u Tivtu, jer je u Hrvatskoj započeo rat i srpsko-crnogorska agresija.
Jadran s flotom Kraljevske mornice Jugoslavije za dočeka kralja Aleksandra na razaraču Dubrovnik u Tivtu 8. listopada 1933. /Foto: Privatna arhiva
Od ukupno 89 posto svih brodova Jugoslavenske ratne mornarice, koji su bili bazirani u ratnim lukama Hrvatske, najveći dio završio je, uz pomoć JNA, u rukama ratne koalicije Beograda i Podgorice. Kolega Luković, da nije bilo rata „Jadran“ nikad ne bi ostao u Tivtu, već bi i danas bio u svojoj matičnoj luci Lora u Splitu. To je valjda jasno i laicima.
Ponovo gurate (kvazi) argument kako Crna Gora ima „povijesno pravo“ na brod jer je na putovanju iz brodogradilišta u Hamburgu 1933. prvo uplovio u Tivat. Da su kojim geografskim slučajem, primjerice, Portorož ili Makarska bile najbliže luke ondašnje države, a za okrjepu broda nakon višetjedne plovidbe, onda bi po toj istoj „prvovidjeličkoj osnovi“ Portorož, ili Makarska, Sloveniji ili Hrvatskoj donijeli pravo vlasništva?
Tivat je bio prva prolazna luka i ništa više. Tamo se finalno očistio i uljepšao za dolazak u Split, gdje je svečano primljen u Flotu ratne mornarice. Nakon Splita nastavio je za Šibenik gdje je bila prva matična luka baziranja. Imate li kakav validniji vlasnički argument od ovog „Mi smo ga prvi vidjeli“? Na kojem sudu to prolazi?
Kolega Luković, svjesno ignorirate povijesni kontekst u kojem je nastala ideja za izgradnju školskog broda. Izgradnju broda iniciralo je 1925. čuveno pomorsko udruženje Jadranska straža iz Splita koju su osnovali istaknuti građani Splita.
Jadranska straža nastala je kao odgovor na talijansko svojatanje istočne jadranske obale i otoka, kao i na ignorantski odnos beogradske političke čaršije prema moru i pomorstvu. Jadranska straža tražila je od Vlade u Beogradu veći angažman za pomorsku orijentaciju tadašnje države.
“More? Što li je to? Može li se ono orati?”, cinične su riječi koje je izgovorio srpski političar Nikola Pašić, predsjednik Vlade Kraljevine SHS.
Navodite kako je brod projektirao „jugoslovenski“ inženjer Joso Škarica. Je li bio problem napisati da je bio Hrvat iz Rijeke? Očito je, jer je Škarica u nacrte broda ugradio tisućljetnu pomorsku tradiciju hrvatskog pomorstva i brodogradnje, odnosno ono što niti jedan drugi „jugoslovenski“ inženjer nije imao!
Kolega Lukoviću, faktografski je posve netočno da je Kraljevina Srbija dobila financijska sredstva ratnih reparacija iz kojih se financirala izgradnja „Jadrana“. Školski brod je plaćen udruživanjem novčanih sredstava koje je dobrovoljnim prilozima skupila Jadranska straža, oko 1/6 cijene. Sredstava Jadranske straže bila su inicijalna i politički poticajna za zatvaranje cjelokupne financijske konstrukcije.
U trenutku kada je postalo jasno da Jadranska straža sama neće moći zatvoriti financijsku konstrukciju uskočila je država (Kraljevina SHS/Jugoslavija), a ne Srbija i Crna Gora, dajući državna sredstva dobivena iz državnog fonda na račun reparacija te iz rezervnog kredita koji je dobila Komanda ratne mornarice.
Kolega Luković, zapišite sebi negdje i ovo – Međusaveznička reparacijska komisija odredila je da Kraljevina SHS, kao država, dobije pet posto od ukupnog zbroja reparacijskog iznosa koji je trebala platiti Njemačka. Nigdje ni slova da se novac dodjeljuje Srbiji i Crnoj Gori nego državi – Kraljevini SHS! Nije ni čudno, Srbija nakon 1918. nije ni postojala kao samostalni međunarodni državni faktor. Novostvorena država bila je administrativno ustrojena po banovinama.
Ne manje bitno, Crna Gora je u I. svjetskom ratu pretrpjela minimalne štete, jer je njezina vojska vrlo brzo kapitulirala, a ni značajnije industrije, ni drugih privrednih objekata koji bi eventualno bili razoreni, u Crnoj Gori nije bilo.
Iznosite nevjerojatnu tvrdnju kako brod „nikada nije imao klasičnu matičnu luku“. Kao pomorski stručnjak trebali bi ste znati da brod ne može biti neregistriran i bez knjige upisa. Zar se brod tretira kao nekakvo neželjeno dijete?! Samo piratski i ukradeni brodovi nemaju luku upisa. Prvi put u Flotnu listu „Jadran“ je upisan 19. kolovoza 1933. godine u Zemunu, gdje je bilo sjedište „Komande ratne mornarice“.
Flotna lista fizički je držana u Zemunu, ali upis ratnih brodova vođen je po mirnodopskim područjima baziranja ratne flote – matičnim lukama, u najvećoj mjeri na teritoriju Hrvatske. Kao netko tko prati pomorstvo trebali bi ste znati da je u svim ratnim mornaricama svijeta pravilo da se školski brodovi tzv. Flotnim listama vežu uz pomorske školske centre, čime se razlikuju od klasičnih ratnih brodova. Gdje je školski centar, tu je i školski brod.
Nepobitno je da je š/b „Jadran“ uvijek bio baziran u hrvatskim lukama gdje je imao svoj stalni vez, skladišta, potrebne instalacije (struja, voda, telefon) i uredan pristup brodu (doprema potrepština kamionima). Luka baziranja je i mjesto ukrcaja kadeta za školska krstarenja, kao i krajnje odredište nakon završetka plovidbe. Sve školske plovidbe planirane su u pomorskim učilištima. U splitskoj Lori, a za potrebe veza š/b „Jadran“, sagrađeno je i posebno lučko mjesto.
Kolega Luković, od vas kao upućenog u pomorstvo očekivao sam dovoljno jake dokaze koji bi eliminirali svaku moju potrebu za polemikom, ali ništa od toga. Odlučili ste se za literalni, umjesto stručni pristup problematici. Školski brod „Jadran“ rezultat je hrvatske inicijative, truda i pameti. Hrvatska je inicirala izgradnju „Jadrana“.
Hrvatska je pokrenula prikupljanje financijskih sredstava. Hrvat je projektirao brod koji je sve do prisilnog ostanka u Tivtu bio vezan isključivo uz hrvatske gradove. Zaključno, molim vas da javno iznesete barem pet argumenata koji potvrđuju vaše navode da „Jadran“ pripada Crnoj Gori.
U očekivanju vašeg odgovora, srdačan pozdrav iz matične luke školskog broda “Jadran”.
Denis Krnić, bivši novinar, Split
Naslovna fotografija: Doček školskog broda “Jadran” u Tivtu 16. srpnja 1933./ Foto: Privatna arhiva
