U 76. godini života preminuo je Mišo Hrnjak, basist najpoznatije postave Azre, jednog od najvažnijih bendova jugoslavenskog novog vala. Uz Branimira Johnnyja Štulića i Borisa Leinera bio je dio trojca koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih stvorio pjesme koje se slušaju i više od četiri desetljeća kasnije.
Mišo Hrnjak se Azri se pridružio 1979. godine, u vrijeme formiranja njezine klasične postave. S Johnnyjem Štulićem i Borisom Leinerom sudjelovao je u stvaranju najvažnijih ranih albuma grupe: “Azra” (1980.), “Sunčana strana ulice” (1981.) i “Filigranski pločnici” (1982.) Nije sudjelovao u snimanju cijelog albuma “Kad fazani lete” (1983.) jer je prethodno napustio grupu.
U autobiografiji “Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu” je opisao kako je e postao član Azre. Johnny Štulić pozvao da mu pomogne jer je trebao basista za nastup. Hrnjak je tada već svirao u nekoliko bendova i isprva nije bio zainteresiran.
No Štulić je inzistirao da donese gitaru i dođe k njemu. Kada je stigao u Štulićev stan, dočekao ga je Johnny s akustičnom gitarom. Počeo mu je svirati svoje pjesme, jednu za drugom, dok ga je Hrnjak pokušavao pratiti na basu.
Budući basist Azre ostao je zatečen. Štulićev način sviranja i količina materijala koji je već imao bili su nešto s čime se dotad nije susreo. Pristao mu je pomoći dok ne pronađe stalnog basista, ne sluteći da će upravo on postati dio postave koja će obilježiti domaću glazbenu povijest. Ubrzo je upoznao i bubnjara Borisa Leinera. Tako je nastao trojac koji je snimio najpoznatije albume Azre.
Mišo Hrnjak /Naslovnica knjige ‘Srce od Zlata’
Azru je napustio 1982. godine, nakon odlaska na odsluženje vojnog roka. Njegov odlazak, zajedno s Leinerovim, označio je kraj izvorne postave benda.
Hrnjak je kasnije otkrio da odlazak iz Azre nije bio samo posljedica odlaska u vojsku. U intervjuu za Telegraf 2023. godine ispričao je da je već prije vojske odlučio kako se više ne želi profesionalno baviti glazbom.
Život u rock-bendu, stalni koncerti, putovanja i pritisak ostavili su trag na njemu. Zanimljivo je da tijekom služenja vojnog roka nije prestao svirati. Naprotiv, završio je u vojnom orkestru i nastupao više puta tjedno.
U jednom ranijem intervjuu otkrio je da je vojsku služio u Surdulici i Leskovcu te da je devet mjeseci svirao u orkestru oficirskog kluba. Kasnije je govorio kako je ondje, svirajući različite glazbene stilove, dodatno napredovao kao glazbenik.
Ipak, nakon povratka iz vojske ostao je pri odluci da ne nastavi profesionalnu karijeru. Smatrao je da je nakon sviranja sa Štulićem i Leinerom teško pronaći nešto što bi ga na jednak način ispunjavalo.
Nakon odlaska iz benda udaljio se od profesionalne glazbene scene. Godinama je živio i putovao Europom, a jedno od važnijih životnih razdoblja proveo je u Mađarskoj, gdje je upoznao suprugu Uršulu s kojom ima petero djece.
Jedno vrijeme bio je povezan s vjerskom zajednicom Božja djeca (Children of God), a u Mađarskoj se posvetio obiteljskom životu i izradi namještaja po mjeri.
Godinama nije svirao bas-gitaru, a povratak na scenu uslijedio je nakon približno dva desetljeća izbivanja. Ponovno se glazbeno povezao s Borisom Leinerom, s kojim je pokrenuo sastav Leiner & Hrnjak.
Godine 2015. objavio je autobiografiju „Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu”, u kojoj opisuje odrastanje, razdoblje Azre, odnos sa Štulićem, rock-scenu osamdesetih i svoj život nakon odlaska iz benda.
Megy M. /Foto: pxll
