Zašto ne leti MiG-21 UM oznake 165, čuvena „Kockica“?

veljača 18, 2020 maxportal
Share Button

Dok se u HRZ-u hvale skorašnjim održavanjem aeromitinga „Croimas-a“, nismo čuli da se hvale kako ćemo tamo gledati i naš MiG-21 UM oznake 165, čuvenu „Kockica“.



Nije ni čudo da „Kockicu“ ne spominju, jer taj avion upravo prolazi remontnu agoniju kojoj se kraja ne nazire. „Kockica“ je, naime, zadnji put letjela 9. kolovoza 2017. godine, nakon čega odlazi na predviđeni 200-satni remont u Zrakoplovno-tehnički centar.

Tada započinju Tantalove muke, jer oni u ZTC-u nisu više tehnički, ni kadrovski sposobni voditi brigu o našim MiGovima. Taj 200-satni remont umjesto da potraje tri do četiri radna tjedna, kod nas evo ulazi u treću godinu bez naziranja kraja.

Dvosjed MiG-21 UM oznake 165 prošao je remont u Ukrajini (Odesa) te je u srpnju 2014. predan Eskadrili borbenih aviona HRZ-s na uporabu. Na njemu je provedena i preobuka četiri mlada pilota s PC-9 na MiG-21.

Dakle, od srpnja 2014. do kolovoza 2017.

MiG-21 UM 165, kao i onaj oznake 167, naletjeli su po 200 sati te su koncem kolovoza 2017. bili podvrgnuti pregledu prema Biltenu održavanja, a to je dvjestosatni pregled. Muka u remontu nije trebalo.

Naime, MiG-21 UM daleko je jednostavniji za održavanje od nešto složenijeg Bisa; nema radar, manja su naprezanja, itd…

Prvo je bilo problema s „remontiranim“ motorom (Tumanski R13-300) pa se čekalo da pitanje motora spase stručnjaci iz Rumunjske. U međuvremenu se nadležni u ZTC-u nisu sjetili konzervirati rezervoar zbog kojeg je „Kockica“ propišala na stajanci. Doslovce je zbog čekanja i nemara popustio spremnik od gume.

Onda je nekome palo na pamet da je piropatronama pilotskih sjedala istekao predviđeni vijek, pa da bi trebalo nabaviti nove. Iz problema u problem, od kolovoza 2017. do današnjeg dana…. Sve je to zato što više nemamo ljudi, nema logistike, a neki valjda misle da avioni mogu letjeti bez dijelova.

A mi bi htjeli F-16, taj složeni aeronautički proizvod svjetskog kolosa „Lockheed Martina“ koji bi nam zbog muljanja i amaterizma sasvim sigurno svaki dan lupao šamare i čvrge. Zapravo, kad sve skupa zbrojimo, teško da bi kod nas takav avion uopće letio.

Dok traje agonija sa „Kockicom“ neki tehničari HRZ-a vele kako nabava dijelova za MiGove funkcionira, da je održavanje „zapadnih aviona 4. generacije lakše od održavanje MiGova“ (?!), jer je tu, pazite sad bisera, „više IT tehnologije nego mehaničke tehnologije“ i da će tehničarima HRZ-a tehniku održavanja novog zapadnog lovca biti „vrlo kao usvojiti“. Bome, svaka čast.

Proizlazi da je održavanje jednog Eurofigthera ili F-16 Vipera pravi pi… dim u odnosu na MiG-21.

U slučaju „Kockice“ se najbolje vidjelo što znači održavanje na hrvatski način. Na djelu je potpuni nedostatak pravovremene dobave rezervnih komponenti za motor R-13 300.

U čitavom nizu slučajeva pokazalo se da nabava rezervnih dijelova uopće ne prati cikluse održavanja, pa imamo situacije da su nam avioni na zemlji, a ne u zraku. Zašto na skladištu rezervnih motora nismo imali stalno raspoložive motore R-25 300 i R-13-300?  Sve to za rezultiralo je smanjenjem naleta Eskadrile borbenih aviona.

Još davne 2005. kada se obilježavala 10. godišnjica VRO „Oluja“, na jedvite jade je realizirano da se jedan MiG oboja u prepoznatljivu hrvatsku konturu. Umjesto da „Kockica“ leti hrvatskim nebom, na ponos cijelog hrvatskog naroda, ona čami u mračnom hangaru ZTC-a kao tužni simbol potpunog tehničkog raspada (kvazi) sustava koji zovemo HRZ.

Kada će ovaj avion put neba ponovo raširiti svoja krila to nitko živ ne zna. Najbolji dani „Kockice“ čini se da su zauvijek prošli.

M.Marković/Foto:morh

 

Komentari
Share Button