Zlati iz Samobora partizani su ubili 5 sinova, 4 kćeri, muža i 2 zeta, a nju zatočili u logor

16 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Zlata Mrakužić nije nikada ničim nikoga dirnula niti povrijedila. Vodila je mirni seljački život u malom gorskom selu pod šumom, život pun briga, napora i radosti, kakav već jest seljački život. Rodila je i othranila jedanaestero zdrave i krepke djece.



Izgledalo je da ništa, više ne može omesti njezin sretan životni put. Ali onda je došao strašni Drugi svjetski rat te je smrt počela grabiti njezinu djecu. Jugoslavenski komunistički režim ubijao joj je djecu nemilosrdno.

Najprije jedno, pa jos jedno, pa opet jedno, pa onda tri odjednom, pa opet dvoje i na kraju još jedno. U svemu je izgubila pet sinova i četiri kćeri. I muža i dva zeta. Majka Zlata je pored svega toga završila i u logoru Slavonska Požega.

Ipak Zlata nije ni svisla od boli ni poludjela ni pomislila na samoubojstvo. Održao ju je u životu, duboki osjećaj kršćanstva i izvanredna svijest o dužnosti. Ostalo je naime nezbrinuto mnogo unučadi i jedan jedini preostali sin, tada još dječačić od 12 godina. Zanimljivo je da je pok. Zlata Mrakužić to dijete rodila u svojoj 44. godini i baš joj je ono poslije bilo čvrst oslonac i utjeha u starosti.

Tragedija obitelji Vjekoslava i Zlate Mrakužić

Uz cestu Samobor-Jastrebarsko nalazi se u zelenilu malo gorsko selo Prekrižje (Plešivičko). Poznato je mnogobrojnim planinarima koji preko njega kreću prema zelenim šumskim livadama Preseke i planinskog vrha Oštrca. To selo mnogi zovu i Mrakužići jer su pretežito stanovnici bili upravo Mrakužići, kojih se broj znatno smanjio nakon Drugog svjetskog rata.

Tu je do Drugog svjetskog rata živjela mnogobrojna obitelj, kakvih danas gotovo i nema, Vjekoslava i Zlate Mrakužić.

Roditelji su sa svojih pet kćeri i šestoricom sinova živjeli mirnim i poštenim seljačkim životom obrađujući zemlju i vinograd na Plešivici. Nekoliko njihove djece školovalo se u zagrebačkim gimnazijama, gospodarskoj školi i na pravnom fakultetu. Ostali su živjeli na selu. Nedjelja je za tu obitelj bila dan radosti i obiteljskog zajedništva. Tada su se u obiteljskoj kući okupili svi  i oni što su se školovali i oni što su bili kod kuće. Obitelj je bila poznata po izuzetnoj ljubavi i zajedništvu među braćom i sestrama.

Stjepan Mrakužić 25 godina, Petar Mrakužić 34 godina, Franjo Mrakužić 37 godina. Ljubica Mrakužić 16 godina, Štefica Mrakužić 18 godina, Mira Mrakužić 25 godina

A onda, tragičnih godina rata, tuga se nadvila nad njihovim domom. Počelo se raspadati gnijezdo u kome je majka odgojila jedanaestero djece. Dolazila je smrt za smrću, odlazila mladost za mladošću. Rušile su se majčine nade, jer su ostali nedovršeni razredi, nepoložena matura i nepodignuta diploma pravnog fakulteta.

Smrt je ugrabila gotovo sve. Živa je ostala samo starica majka, kći udana u Okić i najmlađi sin. Najstarijem ubijenom sinu bilo je 37, a najmlađoj kćeri tek 16 godina. Obitelj je izgubila ukupno deset članova.

To je bila, zasigurno, najveća žrtva u samoborsko-jaskanskom kraju, a možda i u cijeloj Hrvatskoj, što ju je jedna obitelj dala za Hrvatsku. Na žalost o ovakvim tragedijama i majkama heroinama koje su morale iznijeti svu tu bol i patnju nećete naći u hrvatskim školskim udžbenicima.

I kad su nakon 50 godina zemaljski ostaci šestero braće i sestara Mrakužić iz “tihog pedesetogodišnjeg sna pod listom Plešivičke gore”, prenijeti na mjesno groblje, u obiteljsku grobnicu na Plešivici, mnogobrojna rodbina, prijatelji i mještani odali su poštovanje nevinim žrtvama. Žrtve koje je ubio jugoslavenski komunistički režim  1945. i 1947, godine, prenesene su u obiteljsku grobnicu na mjesnom groblju u Plešivici 01. srpnja 1995. godine.

O toj tragediji dao je iskaz, uz sestru jedini preživjeli, najmlađi sin obitelji Vjekoslava Mrakužića

“Moj otac Vjekoslav bio je četiri godine zarobljenik u SSSR-u, od 1914. do 1918. Tamo je dobro upoznao život u krvavom boljševizmu i sagledao sve njegove strane. Nakon povratka u Hrvatsku živio je od 1918. do 1941. u rodnom mjestu Prekrižju i uočavao sve nedaće što ih je trpio hrvatski čovjek u velikoj srpskoj Jugoslaviji.

Logično je da je nakon takvih ruskih iskustava i saznanja o položaju Hrvata unutar Jugoslavije svoju djecu odgajao u hrvatskom duhu. I upravo ta hrvatska orijentacija bila je razlogom njihove tragične pogibije. U tome je bila sva njihova ‘krivnja’.

 

Obiteljska grobnica Mrakužića na Plešivici.

 

Prva žrtva obitelji bila je moja sestra Ankica, udana Vučković, koja je živjela u Okiću. Godine 1942., u obiteljskoj kući, ubila ju je grupa partizana predvođena, još živom,  “drugaricom” iz tog kraja, koja je kasnije zbog takvih djela »odlikovana« odličjem narodnog heroja. Iza sestre je ostalo šestero nejake dječice.

U siječnju 1944., u 37. godini života, na temelju lažne optužbe, pogubljen je moj najstariji brat Dragutin, kome je osnovna životna preokupacija bila skupljanje ljekovitog bilja. Imao je troje djece.

Rodna kuća u Prekrižju bila je opljačkana i razorena. Svi ostali članovi obitelji, zbog partizanskih prijetnji, žive već od 1943. u progonstvu u Zagrebu, Jastrebarskom, Samoboru. Neki od braće su bili u redovitoj vojsci.

Došla je teška 1945. godina i kraj ratnih zbivanja, no za moju obitelj najveća stradanja tek nadolaze. Brojni Hrvati prihvatili su stvarnost i postali lojalni novonastalom režimu. Neki su, pak, krenuli u izbjeglištvo preko sjevernih granica Hrvatske u inozemstvo i završili kobno putovanje u Bleiburgu ili u ostalim stratištima Križnog puta.

Moja braća izabiru neobičan, svoj put. U početku svibnja 1945. tri brata i tri sestre, koji se nisu htjeli pokoriti novonastalom komunističkom režimu, a niti napustiti svoju Domovinu, kreću prema šumama svog djetinjstva, u šume Prekrižja, kako bi se odupirali zbilji.

Međutim, već na putu iz Zagreba, gdje su se školovale u gornjogradskoj gimnaziji, prema dogovorenom mjestu sastanka s braćom, na Velikom Dolu ubijene su Štefica, maturantica, stara 18 godina, i sestra Ljubica, stara 16 godina. S njima je ubijen i brat Franjo, star 36 godina. Točno mjesto, gdje su počivali njihovi ostaci, utvrđeno je tek poslije 50 godina, nakon dugotrajnog traženja.

Brat Stjepan, 23 godine, i Petar, 32 godine, krenuli su drugim putom prema dogovorenomu mjestu, ali se, nažalost, nisu susreli s bratom i sestrama koje su uzalud čekali. Nakon nekoliko dana saznali su za njihovu smrt. Petar i Stjepan bili su, najvjerojatnije, posljednji hrvatski domobrani koji su prkosili boljševičkom režimu u Jugoslaviji, sve do 2. ožujka 1947., kada su ubijeni u svom skrovištu nedaleko od Prekrižja, nakon što su bili opkoljeni udbaškim agentima. Za njihovo se grobište znalo svih poslijeratnih godina, ali im dostojan pokop nije bio dopušten.

Sestra Mira, stara 23 godine, ubijena je šest dana kasnije, tj. 8. ožujka 1947. na Poljanicama, nakon mučenja u jaskanskom udbaškom zatvoru. »Krivnja« joj se i sastojala u tome što nije odala skrovište svoje braće. Njezin je grob u šumi, u blizini i mjesta pogibije, bio obilježen križem. Posjećivali smo ga kao jedino mjesto na kojem smo mogli odati počast i drugima našim poginulima čiji nam grobovi nisu bili dostupni.

Naš je otac uhićen u svibnju 1945. te je pogubljen, pretpostavlja se negdje u okolici Kerestinca ili u Jazovki. Brat Vjekoslav, dvadesetogodišnjak, izgubio je život na nekom od stratišta od Bleiburga do Macelja. Majka Zlata, osuđena je i bila je i u zatočeništvu u logoru Slavonska Požega. Poslije je živjela sa mnom i mojom obitelji.

Umrla je u 90. godini, smirena i jaka u spoznaji da njezina djeca nikome nisu učinila nikakva zla. Počiva na mjesnom groblju u Plešivici, kamo su 1995. prenijeti posmrtni ostaci njezine šestero djece, čiji su grobovi bili utvrđeni.”

Tu je završio iskaz najmlađeg člana obitelji Vjekoslava i Zlate Mrakužić, koji je, uz sestru Đurđu udanu Vučković, jedini preživjeli član obitelji. Godine 1945., bilo mu je 12 godina. O svom “križnom putu”, od Austrije do Zagreba, ne želi pričati. Izjavio je samo to da je kraj Podsuseda uspio pobjeći iz kolone i vratiti se u razoreni dom na Prekrižju.

IZVOR: Stjepan Herceg, Samobor mali Bleiburg 1945., Samobor, 1996.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •