Ovog ponedjeljka obilježava se 40 godina od pobjede Dinama protiv Budućnosti, utakmice kojom je zaključena pobjednička sezona i osvajanje prvog naslova nakon 24 godine.
Čuvenog 2. svibnja 1982. prisjetio se i Ćiro Blažević, čovjek koji je tada vodio Modre. Povodom obljetnice na njegovom Facebook profilu objavljena je zanimljiva priča.
“Posljednju utakmicu u sezoni ’81.-’82., koja nije odlučivala apsolutno ni o čemu jer smo prvenstvo osvojili već prije dva kola, a opet mi je bila jedna od najvažnijih i najdražih, igrali smo na domaćem terenu protiv Budućnosti iz Titograda. Na stadionu je bilo više od šezdeset tisuća naših navijača, a svi oni su na tribine došli čak četiri sata prije početnog udarca.
Čekali su dvadeset i četiri godine na ovaj dan pa nisu, valjda, mogli više izdržati. Osobno ih mogu razumjeti. I sam sam, naime, na stadion došao nekoliko sati prije nego što je to bio momčadski dogovor, a nisam se iznenadio kada sam vidio da su i svi moji sinovi već tamo… Od uzbuđenja, kažu mi, nisu mogli spavati, a i ja sam jedva čekao da napokon okrunimo ovaj naš nevjerojatni proljetni pohod.
Odmah da kažem, tu smo utakmicu, nakon dva ne toliko bitna poraza, od Radničkog iz Niša i mostarskog Veleža, pobijedili s minimalnih 1:0. Kranjčar je opet postigao vrlo efektan gol, a tijekom razuzdane proslave nakon posljednjeg sučeva zvižduka – ovo još nikome nisam rekao – skoro da sam umro.
Bijeli šal
Navijači su, naime, utrčali u teren i u tom euforičnom zanosu željeli su mi skinuti bijeli šal s vrata kako bi ga zadržali kao uspomenu. Jedan od mojih navijača je stoga potegao s desne strane, drugi s lijeve, a vaš Ćiro ostao je u sredini i to – sa sve manje kisika. Povlačili su tako jako, svako na svoju stranu, da sam mislio da je gotovo.
Prolazio mi je cijeli moj život pred očima: od ratom obilježenog djetinjstva u Travniku i prvih skijaških uspjeha, preko igračke karijere koja je okončana brutalnom ozljedom, teškog emigrantskog života i novog sportskog početka u ulozi trenera, pa sve do, evo, ove pobjede pred punim Maksimirom…
Sjetio sam se tom prilikom da ovo nije bio ni prvi put da sam bio blizu smrti. Kada sam kao igrač prešao iz Bratstva u Dinamo zaposlio sam se kao metalostrugar u Elektri i tamo sam doživio strujni udar. Ostao sam živ samo zato što je glavni električar munjevitom reakcijom porazbijao sve osigurače.
A, u Rijeci, za vrijeme mojih igračkih dana, pozlilo mi je i doživio sam izljev krvi u želudac. Hitno sam tada prebačen u bolnicu, a to što sam ostao živ mogu zahvaliti isključivo svom suigraču Tončiju Gulinu koji mi je darovao krv. Od toga sam se dobro oporavio i vrlo brzo počeo postizati golove, a navijači i igrači su me kasnije zezali da sam, eto, postao pravi igrač tek kada je Gulinova krv potekla mojim venama.
Od smrti gušenjem bijelim šalom, na ovoj utakmici protiv Budućnosti, spasio me Đemo Mustedanagić. Razgrnuo je obojicu navijača i tako oslobodio moj dišni sustav da udahnem malo zraka, ali da sam kojim slučajem tada i umro, vjerujte mi kada ovo kažem, ne bi mi bilo žao jer sam postigao sve u životu što sam želio – Dinamo je napokon postao prvak Jugoslavije!
Uf, kako to lijepo zvuči, pa evo i nakon četrdeset godina…”
Megy M. /Foto: screebshot
