Jutros je iznenada, u 73. godini života, preminuo legendarni nogometaš Hajduka Mario Boljat, igrač koji je Bilima osvojio četiri titule prvaka Jugoslavije i pet kupova
Boljat je bio zlatna rezerva Hajduka, a gotovo da je najtrofejniji nogometaš kluba u povijesti. Rođen je u Splitu 31. kolovoza 1951. godine. Bio je jugoslavenski nogometni reprezentativac. Igrao je gotovo na svim mjestima u momčadi, od desnog beka do lijevoga krila.
Boljat je nogometnu karijeru započeo kao vratar 1960. godine dok je bio pionir u susjednom RNK Split. Potom je prešao u Hajduk u kojem ostaje punih 19 godina. S
Hajdukom je osvojio četiri titule prvaka Jugoslavije u sezonama i pet kupova sezonama. Također, s juniorima Hajduka je osvojio dva prvenstva i dva kupa.
Za seniorsku momčad Hajduka nastupao je punih deset godina, od 1969. do 1979. godine, odigravši 425 utakmica na kojima je postigao 22 zgoditka. U godinama kada je moć splitskog kluba bila na vrhuncu Boljat je bio zlatni broj 13.
Šampionski sasav sezona 1974/75. : Jurica Jerković, Rizah Mešković, Slaviša Žungul, Ivan Buljan, Ivica Šurjak, Luka Peruzović, Branko Oblak, Vilson Džoni, Mario Boljat i Dražen Mužinić
Tko god je morao vani, uvijek je Mario bio taj koji je ulazio u igru. Lijevi i desni bek, spojka, krilo, half, što god je trebalo. Po broju nastupa u jednoj sezoni uvijek je bio među prvima.
Prve nogometne korake po dolasku pod murvu napravio je kod Ante Mladinića, a poslije nastavlja s Vojimirom Kačićem, Tomislavom Ivićem i drugima. Bio je igrač zadatka, uvijek je ispunjavao sve zadatke koje bi mu treneri postavili. I to je tajna trinaestog igrača u momčadi, u kojega svaki trener ima povjerenje.
Čuvao je najbolje protivničke igrače, a stizao je zabiti i poneki gol. Jedan je posebno značajan, kako za njega, tako i za povijest Hajduka. Bio je to gol koji je Borcu u finalu kupa 1974. godine za pobjedu 1:0.
Tim golom kup treći put za redom stiže u Split. Čak ga je postigao glavom, što se također rijetko događalo. Evo, što je Boljat izjavio nakon te utakmice: Ovo je najljepši trenutak u mojoj karijeri. Gol koji sam postigao pamtit ću dok sam živ.
Zabio je gol i slavnom madridskom Realu u Hajdukovoj pobjedi 4:2 nad kraljevskim klubom u Splitu 22. lipnja 1971. godine.
Mogao je otići iz Hajduka, zvala ga je Crvena zvezda, Dinamo, ali ljubav prema Hajduku bila je veća od svih ponuda. Iz Hajduka je otišao u Njemačku, u Schalke 04, za koji je nastupio samo sedam utakmica i od aktivnog nogometa se oprostio 28. godini života.
Za A reprezentaciju Jugoslavije odigrao je kao nogometaš Hajduka od 1977. do 1978. godine 5 utakmica. Debitirao je 13. studenog 1977. godine protiv Rumunjske u Bukureštu u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo (6:4), a od reprezentativnog dresa se oprostio 18. svibnja 1978. godine u Rimu u prijateljskoj utakmici protiv Italije (0:0).
U vrijeme agresije na Hrvatsku bio je dragovoljac Domovinskog rata.
U igri su ga nazivali borcem. Kao takav bio je u Domovinskom ratu od samog početka, od 8. kolovoza 1991. godine. Dugo je bio u vojsci gdje je bio i pomoćnik ravnatelja u Institutu pomorske medicine pri Hrvatskoj ratnoj mornarici.
Nikada nije želio biti trener, član uprave nekoga kluba, ili možda direktor. Nikada se nije gurao pod svjetla reflektora. Drugi su skupljali slavu, a on nastupe, trofeje. Mario Boljat – broj 13! Bio je gospodin u svakom smislu.
Sam je isticao da u igri nije bio Jerković ili Šurjak, ali njegov doprinos u svim navedenim trofejima nije bio ništa manja nego njihov.
Bio je “zlatna rezerva zlatne generacije” Hajduka koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća dominirala jugoslavenskim nogometom.
D.M. /Foto: press
