ODLAZAK LEGENDE: U 72. godini preminuo stolnotenisač Dragutin Šurbek

15 srpnja, 2018 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Tužna vijest za hrvatski sport na dan kada Hrvatska igra finale Svjetskog prvenstva protiv Francuske. U 72. godini života napustio nas je proslavljeni stolnotenisač Dragutin Šurbek, istinska legenda hrvatskog sporta.



Desetljećima je bio ključna figura hrvatskog stolnog tenisa, bio je europski prvak u pojedinačnoj konkurenciji i svjetski prvak u parovima

Rođen je 8. kolovoza 1946. u Zagrebu u radničkoj obitelju na Trnju. Stolni tenis je počeo igrati u osnovnoj školi, igrao je i za Ribnjak, a onda i za klub Poštar. Reprezentativac je postao 1964. nakon čega je zaigrao za najjači klub u Zagrebu – Zagreb.

U karijeri je ostvario 112 pobjeda od čega 42 u singlu, 32 u muškim parovima, četiri puta u mješovitim i 34 u momčadskim natjecanjima.

Osvojio je 36 medalja na Svjetskim i Europskim prvenstvima od čega na Svjetskim dvije zlatne, dvije srebrne i 10 brončanih.

Na Europskim prvenstvima osvojio je 22 medalje od čega pet zlatnih, pet srebrnih i 12 brončanih.

Za reprezentaciju (prvo jugoslavensku pa onda i hrvatsku) nastupio je 518 puta čime je neslužbeni svjetski rekorder.

–  Sjećam se, 1965. sam osvojio turnir i dobio dvije tone ugljena i metar drva. Bila je to praktična nagrada, u to vrijeme svi su ložili i sve sam zapalio. Za osvojene turnire dobio sam i televizor, pisaću mašinu…

A 1968., na turniru kategorije današnjeg teniskog Grand Slama, bicikl Poni – ispričao nam je jednom prilikom legendarni Šurbek. Bio je iznimno radišan tip sportaša. Onaj koji grize kada svi ostali popadaju s nogu. Cijeli život krasila ga je divna radna etika.

– Nisam imao novca, a Kinezi su imali cijele stolnoteniske kampuse s tisućama igrača. I zato sam znao, ako oni treniraju pet sati na dan, ja moram osam. Kako nije bilo uvjeta, svašta sam izmišljao. Trenirao sam s reketom teškim jedan kilogram i u prsluku punjenim s desetak kilograma željeza.

Koncentraciju sam vježbao tako da sam se penjao stepenicama na vrh nebodera i žonglirao s dvije loptice u rukama, a potom i s tri. Imao sam i utrke s liftom. Njemu su do osmoga kata trebale 32 sekunde, a ja bih trčeći došao do vrha još brže. Zato sam i mogao parirati Kinezima, često ih i pobjeđivati, jer sam naučio razmišljati brže od njih – govorio nam je svojedobno velikan hrvatskog sporta.

MP/Foto:pxll


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •