U studenome 1991. godine Tanja Belobrajdić imala je samo dvadeset godina. Bila je vojna policajka koja branila Vukovar. U potresnoj priči „Uzmi mu je ti!“ vraća se u posljednje dane obrane Vukovara i opisuje trenutak u kojem su ratna pravila, zapovijedi i stega ustuknuli pred ljudskom patnjom.
“U ovo vrijeme prije 35 godina, sa svojim sam suborcima bila u proboju. Negdje. Negdje usput, gdje su mi otpali nokti na nogama, negdje usput gdje je netko nebitan kazao kako treba ostaviti one koji ne mogu dalje, negdje gdje je moj kum Zdravko Radić rekao – “Ili svi ili nitko!”. Ipak, neki događaji su uslijedili prije, a jedan sam opisala u ovoj priči.
Nemojte zaboraviti čitajući, da sam tada imala samo 20 godina, da se rušio moj svijet. Moj grad. Jedini koji sam imala. Sve u ovoj priči nije moralo biti tako, ali ja sam to tako doživjela. Jedan događaj, svatko od nas vidi različito.
Ovo su moji osjećaji i moja sjećanja. Moj rašomon. Ja nisam bila previše hrabra, neki drugi ljudi bili su divovi. O jednom od njih pišem.
UZMI MU JE TI!
U redovne vojnopolicijske zadaće u ratnom Vukovaru ubrajalo se i osiguranje Zapovjedništva grada – mjesta koje smo svi zvali jednostavno – Štab. Bio je smješten u utrobi malog atomskog skloništa u dvorištu tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu, današnjeg Ureda za obranu. U njega se silazilo zavijenim stubama, a svakim korakom dublje vanjski zvukovi — onaj neprekidni eho granata i fijuk vjetra — postajali su tiši, dok ih naposljetku nije zamijenila sablasna podzemna jeka.
Iza masivnih željeznih vrata vladao je težak zrak zasićen dimom cigareta koji je nepomično lebdio pod niskim stropom. No, prava težina dolazila je iz kaosa zvukova.
Osim radiostanica koje su neumoljivo krčale, prostor su ispunjavali telefoni. Bilo ih je više, stalno otvorenih linija koje su poput tankih kapilara povezivale to betonsko srce s kucavicom grada. Zvonili su istovremeno, agresivno, svaki sa svojom porukom. Jedna je linija bila stalna veza s bolnicom, druga je vodila prema policiji, treća izravno prema Zagrebu.
Postojala je i zasebna vanjska linija, koja nije bila dio tog službenog stroja. Preko nje sam se i ja jednom uspjela javiti ocu; taj kratki, nestvarni zvuk njegova glasa bio je jedini dokaz da tamo negdje još uvijek postoji život bez granata. Iz tog se meteža probijao neprestani žamor vezista i zapovjednika.
Posebno su jezivi bili trenuci kada bi naši vezisti „upali“ u neprijateljske frekvencije. Tada bi se kroz krčanje zvučnika prolomili njihovi glasovi – bahati, prijeteći i strani – podsjećajući nas koliko su blizu. Bio je to nadrealan sudar dvaju svjetova u onih nekoliko kvadrata betona. Naši su zapovjednici pokušavali nadglasati te upade, tražeći nove puteve kroz eter. Njihovi su tonovi varirali: od prigušenih i sabranih do povišenih krikova i provala bijesa, ovisno o paklu koji je u tom trenutku bjesnio vani. Taj je prostor bio poput živog čvora u kojem se osjećala svaka rana koju je grad gore primao.
Naše stražarsko mjesto nalazilo se u krhkoj građevini neposredno uz ulaz u bunker. Dok je gruvalo, obično smo stajali u okviru vrata koji nas je teško mogao zaštititi od bilo čega, osim što bi nas dodatno poklopio u slučaju izravnog pogotka. Ipak, kad sam prvi put tamo raspoređena, uvjerili su me da je to najsigurnije mjesto.
Iako mi je zdrav razum govorio da je to apsurd, uhvatila sam se te misli kao jedine istine; bilo je lakše preživjeti smjenu. Nisu to bile smjene od osam sati, koliko se sjećam, trajale su možda upola manje. No, onaj tko je proveo makar nekoliko minuta na otvorenom, granatiranom prostoru, može pretpostaviti o čemu govorim. Stajati satima gotovo na samoj ulici, ondje gdje je dnevno padalo na stotine granata – većini živih to je danas nezamislivo.
Nisam voljela silaziti dolje, u „Jastrebovo gnijezdo“ — kako su to kasnije, u reportaži za srpsku televiziju, nazvali pripadnici vojske koja je okupirala Vukovar.
Zapovjednik grada Branko Borković, posljednji u nizu, jer Mile Dedaković je već prije gotovo mjesec dana napustio grad, ulijevao mi je nervozu. Bio je školovano vojno lice naviklo na stegu, no danas sam svjesna koliko je i on tada bio mlad i koliki je neljudski teret nosio na svojim leđima.
U tom sveopćem kaosu pod svaku je cijenu pokušavao zadržati barem privid vojnog sustava. Mi, Atile, između sebe, zvali smo ga kratko „Mali“, prema njegovom kodnom imenu Mladi Jastreb, netko i „Kapetan“, prema činu koji je imao u bivšoj vojsci. Ja sam ga najradije izbjegavala, bojeći se da ne budem kolateralna žrtva njegove napetosti, ali sam cijenila što u onome što se od nas očekivalo, nije pravio razliku između muških i ženskih vojnih policajaca. Tražio je samo vojničku stegu i dosljednost u provođenju zapovijedi, a prvo pravilo u osiguranju je bilo: dolje nitko nije smio proći s naoružanjem.
Među onima koje sam sretala kad su dolazili na dogovor sa zapovjednikom grada dok sam bila na dužnosti osiguranja, bilo je i onih kojima sam se istinski veselila. Kad bi se na stubama pojavio Marko Babić — dolazio je iz Borova naselja, najčešće s Jozom Šegom i Ivanom Kapularom — mrak Štaba bi na trenutak ustuknuo.
Marka sam poznavala iz onog drugog života, prijeratnog, koji kao da je bio stoljećima daleko, iz izlazaka i druženja. Svaki put kad bih ih vidjela, osjetila bih dječju radost; njihova pojava ulijevala je nadu da sve još nekako funkcionira, da postoji komunikacija između Borova naselja i Vukovara. A onda su prestali dolaziti; nakon sloma obrane prigradskog naselja Lužac, Priljevo koje je povezivalo Borovo naselje i Vukovar branjeno je posljednjim snagama, uz pomoć branitelja koji su pohrlili sa svih položaja, iako je linija obrane pucala svuda.
Jedne večeri — noć je pala rano, studeni je već debelo zagazio u godinu, a mi u očaj — ponovo sam stajala u dovratku. Uzvrtjela sam se; nitko nije dolazio da me zamijeni, a osjetila sam kako me mjehur već boli od višesatnog suzdržavanja. Odozdo se popeo netko koga sam tada sigurno poznavala, jer sam znala svakoga tko je boravio „dolje“, ali mu se danas više ne mogu sjetiti imena.
Zamolila sam ga da me nakratko odmijeni, što je prihvatio, iako nerado. Ispred ulaza u bunker znale su se dogoditi vrlo neugodne situacije, na samoj granici ozbiljnog incidenta, upravo zbog tog odlaganja oružja. Nekoga je vrijeđalo to „nepovjerenje“, netko se bojao da će mu u gužvi zamijeniti naoružanje, a nekome je to bio čin poniženja – odložiti pušku od koje se nije odvajao ni u snu. Mogla sam to razumjeti, ali zapovijed je bila takva i nije bilo izuzetaka, osim ako je „Mali“ to prethodno osobno odobrio.
Vratila sam se za nekoliko minuta — čini mi se da nije prošlo više od dvije-tri — i pitala:
– Je li tko ušao?
– Ušao je – dobila sam odgovor. – Nije htio ostaviti pušku. Pogledala sam ga bijesno, osobito kad mi je dobacio:
– Idi mu je uzmi.
Sjurila sam se niz stube, otvorila masivna željezna vrata i zakoračila unutra. Prizor preda mnom me posve porazio. Borković je stajao naslonjen na stol, nepomičan, a pred njim je na podu klečao čovjek kojeg sam poznavala. Iza stola i pored zida, u mukloj tišini, stajali su Mirko Sabljak, dobri Vlado Urban kojega smo zvali Deda jer je bio stariji od svih nas, Julije Novak…
Pred njima, iscrpljeno od umora, bilo je utjelovljenje Sajmišta, sirovi komad prve linije. Lice mu je bilo zazidano naslagama prašine i gari, toliko „musavo“ crno da su mu iz tog mraka sjajile samo grozničave, staklaste oči, upale duboko u duplje. Iako je vani studeni grizao, on je isparavao; niz to garavo lice klizile su krupne kapljice znoja, dubeći svijetle brazde kroz slojeve prljavštine. Iscrpljeno je hvatao odmor na jednom koljenu, a cijelo mu je tijelo podrhtavalo u onom specifičnom grču mišića koji više ne mogu, ali još ne smiju otkazati.
Pored njega, na podu, ležala je puška koja je još ispuštala miris pregrijanog čelika. Njegov glas, suh i isprekidan, jedva se probijao kroz tišinu Štaba; bio je to glas čovjeka koji je davno prešao granicu izdržljivosti. Dok je nabrajao: Poginuo, poginuo, poginuo… Fali ljudi, fali streljiva… Puca linija, gubimo položaj… – iz njega je progovarao mrak iz kojeg je upravo stigao. Izručio je pred nas sav jad i svu uzaludnost onoga što se gore, u noći, upravo događalo.
Mali prostor Štaba progutao je jeziv, kiselkasti vonj baruta i smrti. Povukla sam se bez riječi. Nisam morala objašnjavati upad; ionako me nitko nije primijetio, niti je moja prisutnost ondje išta značila. Bila sam tek nijemi svjedok trenutka u kojem se lomila povijest, posve nebitna pred težinom onoga što se upravo izlijevalo u tu prostoriju.
Osjećala sam se sitnom, nevažnom pred ponorom koji se otvarao ljudima nazočnim u toj prostoriji. Tiho sam zatvorila vrata, a u tom kratkom pokretu, dok je kvaka sjedala na mjesto, u mojim se očima otvorila spoznaja od koje sam bježala čak i u snovima. Zar je doista kraj? Doista je gotovo? Je li doista pitanje dana, možda i sati, kada će ti glasovi s radiostanica postati stvarni, kada će oni ući ovamo?
Taj betonski zaklon postao je samo čekaonica za ono neizbježno. Prebijena onim što sam vidjela i čula, teškim sam se olovnim koracima popela do svog dovratka gdje su me čekale upitne oči.
– Jesi mu je uzela? Pogledala sam ga i odgovorila:
– Uzmi mu je ti.
Znala sam da neće. Ne znam, zapravo, ni tko bi uopće mogao. Ne zbog straha, nego zbog nekog neizgovorenog strahopoštovanja prema onome što je taj čovjek donio u sebi.
Postoje trenuci kada su zapovijedi ništa pred težinom tuđe muke, trenuci kad pravila više ne važe – iako u ratu, zapravo, ne važe nikakva pravila.
Svega nekoliko dana kasnije, sve je utihnulo. Postalo je jasno čak i onima koji su se poput davljenika držali za nadu o nekakvom čudu. Više nije bilo mjesta za iluzije. Obrana grada, krpana nadljudskim naporima i krvlju branitelja, nepovratno je pukla. Vukovar je pao.
Tanja Belobrajdić











