Profesorica Mirjana Kasapović komentirala je odluku Zorana Milanovića da se kao predsjednik države natječe na parlamentarnim izborima: “Ovo je pakt pučističke hunte koja je odlučila na vlast doći neustavnim sredstvima”, kazale je za Večernji list
U svojima javnim istupima Sanja Barić, profesorica ustavnoga prava na Sveučilištu u Rijeci, jednostavno je i razumljivo izrazila ustavnopravnu dimenziju problema što su ga izazvale nakana predsjednika države Zorana Milanovića da sudjeluje na predstojećima parlamentarnim izborima kao premijerski kandidat SDP-a i njegovo trenutačno uključivanje u izbornu kampanju te stranke.
Odmah je platila cijenu svojega istupa u kojemu je profesionalno znanje i, ponajprije, opći državni interes pretpostavila osobnima lijevim političkim uvjerenjima, tako što je proglašena “politički dirigiranom ustavnom pravnicom” te je svedena na političku sluškinju desnice, HDZ-a i Andreja Plenkovića.
Takva sudbina vjerojatno čeka i druge koji se usude javno kritizirati ponašanje predsjednika države, SDP-a i članica njegove “lijevo-liberalne koalicije”, pseudoliberalnih novina i portala koji zdušno navijaju za njih te pojedinaca koji su javno podržali takvo djelovanje. Krajnje je znakovita i šutnja strukovnih organizacija i udruga civilnoga društva koje se inače oglašavaju u svakoj, neusporedivo benignijoj, prigodi.
Pakt pučističke hunte
S politološkoga gledišta, ponašanje predsjednika države i svih onih koji ga podupiru jednoznačno se može označiti pučističkim. Predsjednik nije, kako se obično tvrdi, izašao izvan ustavnih okvira institucije koju čini – predsjednik države nije samo “personalizirana institucija” nego i “institucionalizirana persona” – nego je, naprotiv, ostao u njezinim okvirima i iznutra je zlorabi kako bi ostvario parcijalne, osobne i grupne, političke interese i ciljeve.
On zlorabi instituciju predsjednika države kako bi izravno utjecao na rezultate parlamentarnih izbora i sastav buduće vlade. Neki su politički i moralni idioti medu političarima, političkim “analitičarima” i javnim intelektualcima takvo ponašanje razdragano pozdravili kao dinamiziranje izbor- ne utakmice i dobrodošao gladijatorski obračun Milanovića i Plenkovića u areni iz koje jedan neće izaći živ, dok će gledatelji, to jest birači, na- vijati i uživati u krvavom hrvanju predsjednika države i predsjednika Vlade.
Sjetite se Mesića
Među njima je i bivši predsjednik države Stipe Mesić, nenadmašni graditelj carstva neformalne političke moći tijekom dvaju svojih mandata, koji se oglasio s tumaranja po Azerbajdžanu, poznatoj azijskoj demokraciji, a koji je poslije 2000. godine spriječio, kako se opetovano pokazivalo, prijeko potrebnu potpunu parlamentarizaciju hrvatskoga političkog sustava s borbenom parolom: “Ja neću biti fikus”.
Kako planirani pothvat predsjednik države ne bi mogao izvesti sam zbog nedostatka organizacijskih i infrastrukturnih uvjeta, sklopio je nepisani pakt sa svojom bivšom strankom, odnosno s njezinim predsjednikom i nekolicinom njegovih pouzdanika, koji su se prigodno pretvorili u pučističku huntu koja je odlučila na vlast doći neustavnim sredstvima.
Pučističke metode ljevice stvar prošlosti?!
Očito su u zabludi bili oni koji su mislili da je tradicionalni običaj ljevice da vlast osvaja revolucijama i pučevima stvar prošlosti. Kada je politički neprijatelj u pitanju – neki su viđeni članovi SDP-a pred kamerama HDZ doslovce nazvali “političkim neprijateljem” – očito se misli kako su dopuštena sva sredstva djelovanja da se on smakne.
Ne mogu se drukčije objasniti one subotnje ovacije Milanoviću u središnjici SDP-a, ona bezrezervna potpora pučističkima akcijama bivšega i sadašnjega predsjednika stranke, Milanovića i Grbina, ona ozarena lica parlamentarnih zastupnika SDP-a koji su samo koji dan prije napustili saborske klupe u kojima su odgulili još jedan jadan mandat.
Parlamentarnu oporbu u Hrvatskoj tradicionalno čine lijeni uhljebi koji na vlast, ako im se ona dogodi, dolaze programski i kadrovski potpuno nepripremljeni.
Posljednji mandat SDP-ove parlamentarne oporbe obilježila je jedna dimenzija koja dotad nije bila svojstvena “uljuđenome” urbanom SDP-u nasuprot “primitivnome” ruralnom HDZ-u. Riječ je o besprimjernoj vulgarizaciji političkoga diskursa u koji su ušli izrazi “smradovi”, “prljave gaće”, “gole guzice”, “skidati gaće” (Grbin), “prcanje” (Hajdaš Dončić) itd. – sve termini iz mafijaškoga i birtijaškoga polusvijeta.
To je, valjda, trebao biti odgovor Plenkovićevu novogovoru koji je zagađivao jezično i političko ozračje nakaznim konstruktima kakvi su “deflacija atmosfere”, “perpetuira nje informacija”, “baferiranje krize”, “emancipacija teme”, “reetablira nje kulture čitanja”, “kalibriranje očekivanja”, “evociranje činjenica”, “sinergija rada”, “tentativni rokovi”, “otvaranje netema”, “reduciran izričaj” i sl.
No njegovo pravo da “radi što hoće” svuda, pa i u jeziku, neka je druga velika tema.
Ne sumnjam uopće u to da će se ustavnopravni i demokratski politički sustav u Hrvatskoj obraniti od ovoga nečuvenoga nasrtaja. Obranit će ga demokratska građanska većina, demokratske institucije i organizacije te demokratska javnost, predstavnicima koje se ne mogu začepiti usta denuncijacijama i prijetnjama.
No treba izvući pouku iz ovih zbivanja – treba osvijestiti činjenicu da u ovoj demokraciji živi mnogo nedemokrata. Ako bi im se dopustilo da se razmašu, doista bi zaprijetila opasnost da se Hrvatska, kao nekoć Vajmarska Republika, pretvori u “demokraciju bez demokrata”.
Nisam načelni pristaša koncepta “defenzivne demokracije” iz prošloga stoljeća, ali poslije ovih događaja bolje razumijem one koji su zagovarali pravo demokracija da se od svojih neprijatelja brane svim sredstvima, uključujući oduzimanje prava na javno djelovanje protudemokratskim akterima.
