U ZAGREBAČKOM hotelu Internacional održana je promocija knjiga “Moja rijeka suza” Željke Mitrović Jurić, “djevojčice u plavom kaputiću” iz vukovarske kolone čije su slike obišle svijet, i “Ne plači, moj dobri anđele” Damira Plavšića, vukovarskog branitelja i logoraša srpskih koncentracijskih logora.
Dvorana je bila je pretijesna za sve koji su željeli uživo vidjeti ovo dvoje Vukovaraca koji su dramatična životna iskustva rata pretočili u poeziju. Jedna od onih koji su zainteresirano slušali ulomke iz ovih knjiga bila je i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Željka Mitrović Jurić poznata kao “djevojčica u plavom kaputiću”, o svojim je noćima u vukovarskom podrumu i samom odlasku iz grada progovorila kroz pjesme koje su teške i turobne pa u jednoj od njih kazuje kako su je umjesto “priča za laku noć uspavljivale granate”.
O knjizi je rekla:
“Svaka riječ u mojim stihovima je suza za svakog poginulog branitelja, prijatelja, za sve one kojih nema. Zahvalila bi svima koji su večeras došli, hvala Kruni Šariću koji mi je bio velika podrška dok sam pisala ovu knjigu. Hvala i predsjednici Kolindi, koja je večeras tu i njoj poklanjam svoju knjigu.”
Željka je svojedobno je svoje suze iz vukovarske kolone ovako opisala:
“Tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece su obilazili branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla i još neki..
Moju obitelj je otac napustio prije rata pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco. Činili su za nas što su mogli tih dana, trudili se da što manje osjećamo rat, igrali se s nama. Ne znate koliko mi je Aco značio. On je bio sa mnom u koloni. Kroz prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i Nada, naša susjeda iz skloništa, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu.
Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla ‘on je ustaša iz Njemačke’.
Bili smo u šoku. Nada je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici strgali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik, umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tada sam počela plakati ….”
Damir Plavšić rođeni je Vukovarac kojeg je rat zatekao na studiju u Zagrebu. Nakon zadnjeg ispita požurio je braniti rodni grad:
“Kad pročitate knjigu ‘Ne plači, moj dobri anđele’ saznat ćete čitajuči moju knjigu kako smo se na početku rata borili protiv tenkova s bocama napunjenim benzinom i lovačkim puškama, kako smo uništili prvi tenk u gradu Vukovaru a drugi u Hrvatskoj. Saznat ćete kako smo preživjeli u opkoljenom Vukovaru, kako smo branili grad. Saznat će te i kako se osjeća čovjek kojeg jedna linija odvaja od slobode, logora, batina i smrti. I na kraju, saznat ćete kako se osjeća mali čovjek kad se iz pakla logora vraća u slobodu. Sve sam to opisao u svojoj knjizi, koja je mali doprinos u borbi protiv zaborava Domovinskog rata.”
Plavišić je autor knjige “Zapisi iz srpskih logora” (Zagreb 1994. predgovor Ranko Marinković) prema kojoj je 1995. godine snimljen i dokumentarno-igrani film istog naziva.
Opisujući što je sve preživio u ratu u Vukovaru, od snajperskih promašaja, iskakanja kroz prozor među agresorske vojnike, udar tenkovskih granata u kuću iz koje je pucao, Plavišić je zapisao:
“Ovako nešto bez Božje pomoći nikada i nikako ne može preživjeti. Nisam nosio nikakav vjerski simbol, ali sam nosio vjeru u Boga u sebi, a svaki puta kada sam odlazio na stražu ili u borbu kratko sam se pomolio Bogu da me čuva. Najteže mi je u životu bilo kada sam prvi put ubio.”
Maxportal/M. Marković
