Mate Bašić: “Plače mi se zbog uvrede u konzulatu RH, ova vlast je izbrisala 250 tisuća Hrvata

Piše: Mate Bašić, stalni dopisnik Maxportala iz Melbourna

Navodno je za ove izbore UKUPNO registrirano 3,79 milijuna birača, u svih 12 izbornih jedinica. U Australiji je navodno registrirano 1715 birača, od čega 710 prethodno (birači s prebivalištem u RH) i 1005 aktivno (birači bez prebivališta u RH koji glasuju u XI. izbornoj jedinicu).

Koliko sam uspio “iskopati”, njih oko polovice (i jednih i drugih zajedno), registriralo se u Generalnom konzulatu u Melbourneu, negdje oko 800, što je pohvalno: ja ionako obožavam i Melbourne i Hrvate u njemu.

Birališta su prvo otvorena u Canberri, Sydneyju i Melbourneu, četvrto, biralište u Perthu otvoreno je tek kasnije, u ponoć, po srednjeeuropskom vremenu, kazao je član Državnog izbornog povjerenstva (DIP) Slaven Hojski. U 23 sata, također po srednjoeuropskom vremenu, otvoarena se biralište u Tokiju, u ponoć u Pekingu. Posljednje se u inozemstvu otvorilo biralište u Los Angelesu.

U 48 stranih država, u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, može se glasovati na 114 biračkih mjesta, najviše ih je (33) u BiH te u Njemačkoj (18). Za Srbiju, Crnu Goru i Mađarsku određena su po dva biračka mjesta, tri za Italiji, po jedno za Sloveniju i Austriju. Biračkih mjesta u inozemstvu je više, kako u odnosu na posljednje parlamentrane (za tri), tako i u odnosu na predsjedničke izbore (za 18). U europskim zemljama glasuje se dva dana, u subotu i nedjelju, birališta se otvaraju u 7, a zatvaraju u 19 sati.

U inozemstvu, to jest u posebnoj, XI. jedinici tri saborska zastupnika bira ‘dijaspora’, odnosno hrvatski državljani bez prebivališta u Hrvatskoj. Za glasovanje se aktivno registriralo više od 36.000 birača, kazao predsjednik Državnog izbornog povjerenstva (DIP) Branko Hrvatin:

– Međutim, i na sam dan izbora, a u inozemstvu su to 7. i 8. studenoga, moguće je dokazati svoje biračko pravo provjerom u konzulatu, odnosno u veleposlanstvu i ako se ishodi potvrda može se glasovati – napomenuo je Hrvatin i podsjetio da je velik broj takvih potvrda bio u drugom krugu predsjedničkih izbora.

U inozemstvu glasuju i hrvatski državljani s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se privremeno upisali na ta mjesta, zbog službenog puta, boravka u inozemstvu:

– I oni će moći glasovati, ali za izbornu jedinicu u kojoj imaju prebivalište, govorio je Hrvatin, kako je prenosila državna agencija HINA, no – nažalost – loše je govorio: nikakve “izmjene, dopune, preinake” nisu bile moguće jutros na izbornom mjestu.

Uostalom, teško da ih je i bilo moguće provesti: Hrvatin, zapravo, petlja bez veze (nadam se da ovo ne spada pod “uvredu simbola RH”, što bi moglo biti kažnjivo).

Negdje , a što će biti, vidjet ćemo.

Naime, ja, koji se oduvijek zalažem za nacionalni, demokratsko-radosni, dragovoljni, nužni, ČAK I ZA ZAKONSKI OBVEZNI izlazak na izbore, nisam odlučio PONIŠTITI svoj izborni listić, niti sam odlučio namjerno nešto “zašmrljati” na njemu tako da ga se ne bi moglo priznati, nego sam – vrlo jednostavno, i vrlo demonstrativno! – ODBIO glasovati u XI. izbornj jedinici, jer me je ČINOVNIČKI NETKO “prebacio”, pokušao me prisiliti da glasujem, umjesto u VI., tamo u XI. izbornoj jedinici.

Irelevatno je sad koja je zadnja ili posljednja primisao toga “prebacivanja”: ja sam uvjeren da je riječ o tome da na taj način oko ukupnoga biračkoga popisa od 3,79 milijuna birača – koji u izbornim jedinicama I.-X. biraju 140 zastupnika – za njih njih 250.000 (a navodno još dodatnih stotinjak tisuća, što “nitko” ne provjerava) – nepoznati bauk izbornih lista plete mrižu svoju kako bi ih svrstao među one koji, koliko ih bilo da bilo, mogu izabrati svega zajmčena tri (3) zastupnika. Da bi oni bili kontrapunkt trojici (3) zajamčenih manjinskih Srba, al’ ipak ne i još petorici (5) zajamčenih skupinskih manjinaca, njih ukupno osam (8). Dakle, bira se 151 zastupnik, od čega je 5+3+3=11 tzv. ZAJAMČENIH.

Ovdje je riječ da JA na svijetu imam SAMO JEDNO prebivalište, hrvatsko, a da mi BORAVIŠTE može biti bilo gdje: u Cerovačkim pećinama među Japodima, u Brežicama među Keltima, što se nalazi u inozemnoj Sloveniji, usred srebreničkog groblja među Tračanima, Ilirima, Bošnjacima-muslimanima i ostalim Sokolovićima, ili na nasilno imenovanomu i nasilno preimenovanomu Partizanskom groblju u Mostaru, u romantičnom Parizu, u ekonomski najprosperitetnijem gradu na svijetu Shangaiju, ili u Imotskom, gdje mi je, uostalom, i mjesto.

Osim bankovne i zdravstvene kartice na ovom malenom zabitom otočiću, u Australiji , ja ne posjedujem nikakav drugi validan dokument koji ne bi bio hrvatski. Niti sam ga, en passant, do sada želio, a još manje MORAO posjedovati, niti bih, bez ljute nevolje, to sebi želio u doglednoj budućnosti (teško da će, u mojemu slučaju, to matematički iznositi više od dvadesetak godina, dakle, manje nego što je Hrvatska do sada samostalna).

Čini mi se, i žao mi je zbog toga, rastužio sam dobre ljude, koji u Generalnom kozulatu samo rade svoj posao, oni su većinom moji dobri i dragi prijatelji, i to s glupim, sebi svojstvenim, a suvišnim pitanjima:

– Tko je to mene (a ja sam jedan od najmanje 250.000) iz, recimo, VI., prebacio u XI. izbornu jedinicu?
– Kako je taj “netko” to učinio: policijskom provjerom, kako mi je rečeno, na vratima mojega doma (jednoj od najmanje 250.000 domovinskih adresa na kojima je nevoljnim biračima izbrisana adresa i tamo upisano NEPOZNATO, kao da su beskućnici, skitnice)?

– Kako se (znamo to, Ostojićeva/Milanovićeva) policija uopće usuđuje kucati na vrata mojega doma (ili na vrata nepoznatih 250.000 Hrvata), ako za mnom nije, recimo, raspisana tjeralica?

– Ako je već tako utvrđivano MOJE prebivalište, kako to da je moj Ante ispao tip “nepoznatoga”, a moj Nikola “regularnoga” zagrebačkoga prebivališta, a rođeni su na istom mjestu u rodilištu Petrove bolnice, s istom adresom, u samo 15 mjeseci razlike, nikada se u životu nisu razdvojili duže od pet dana, dakle, kako to da je jedan sada “iseljenik”, a drugi je “domovinski Hrvat”, pa MORAJU glasovati u različitim izbornim jedinicama?

– Kako (znamo to, Ostojićeva/Milanovićeva) policija uopće – ako me tamo nije zatekla – može znati jesam li ja, slavni terenski novinar, otišao napraviti reportažu s Kupresa, iz Banje Luke ili iz Coober Pedyja (kakvih je slučajeva bilo!), pa me nema u trenutku u kojemu mi oni, makar bez europskoga uhidbenoga naloga, lupaju na vrata? Ili sam otišao posjetiti groblje Sv. Ane, bez cvijeća za svoju mamu, svojega tatu, svoje stričeve, strine, djedove, bake, prabale, pradjedove, šukundjedove, itd.?

– Tko je taj koji je odlučio, zaključio da je Zakon o prebivalištu temelj za Zakon o izborima? Čak, taj netko, kad je odlučivao, s obzirom na uzor koje zapadnodemokratske države je odlučio da je tome tako? A ne da je TEMELJ Zakonu o izborima – Zakon o državljanstvu?

– Hoće li sutra taj netko, tko je odlučio da je Zakon o prebivalištu (u kojemu “boravište” nije ništa do jedna besmislena, ali zla komunistička kategorija smišljena za nadzor, kontrolu, praćenje, uhićivanje, sprječavanje kretanja, putovanja i egzerciranja globalističke ljubavi među raznorodnim građanima/državljanima) “uvod” u Zakon o izborima, isto to odlučiti/primijeniti s obzirom na zakone o imovini, o obrani, o obitelji, o Majci Božjoj? Kakve bi tada posljedice mogle nastati (za mene i za još o 250.000 ili više Hrvata tj. hrvatskih državljana kojih -nepoznat broj posjeduje hrvatsku domovnicu/citizenship, taj temeljni dokument?

Ovakva logična i logička pitanja, naravno, mogla bi se redati do u nedogled.

Zločestom medijsko-političkom promidžbom – baš kao što se nekada za anihilaciju “iseljeničkih”, “dijasporskih”, “emigrantskih”, “hrvatskih iz BiH” glasova koristio užasno glupavi argument o “porezima” – nastoji se reći da iz Zakona o prebivalištu proizilazi Zakon o Izborima.

No, pogledajmo i jedan i drugi, dok u ovom otajstvu žalosnom, budemo razmišljali o preporukama Europske komisija za demokraciju putem prava (Venecijanske komisije):
1.
http://www.zakon.hr/z/557/Zakon-o-prebivali%C5%A1tu
2.
http://www.zakon.hr/…/Zakon-o-izborima-zastupnika-u-Hrvatsk…

Ono što je sigurno jest:
ja bih bio zadnja ništarija kada bih sudjelovao, ili POKUŠAO sudjelovati u POKUŠAJU velike prevare koja traje, i traje, i traje već stanovitu količinu protuhrvatskih i proturazumskih godina, desetljeća, zapravo.

Sudite mi, dobri ljudi, zato što govorim tek kad sam to otkrio.
Ali – ja ću opet.”

Foto: M. Bašić