OBRAĆAM Vam sejer sam dosad uputila dopise i zamolbe s upitima gotovo svim mogućim institucijama ali je povratnih informacija bilo vrlo malo ili bolje reći – nisu bile konkretne niti učinkovite za stvaran život i zato sada vapim za pomoć!!!
Imala sam normalan život, predivnu obitelj i uspješno samostalno gradila karijeru (najviše u radu za osobe s invaliditetom) ali sve se završilo negativom zbog moje bolesti koja je jako uznapredovala.
Život mi je pao ispod svake razine dostojanstva čovjeka, postala sam preko noći socijalni slučaj i toga se neizmjerno sramim i svaki dan prolijevam suze jer je sustav naše zemlje donio takvu odluku. Ne znam kome se više mogu obratiti -a da me zaista čuje- ili više nisam podobna za život.
Bolesna sam i na kontinuiranom liječenju, bila i na dugotrajnom bolovanju pa postala nezaposlena i morala se kao takva prijaviti na HZZ (burzu). Imam utvrđen invaliditet i tjelesno oštećenje 100 posto, a nakon mnogobrojnih vještačenja – HZMIO je donio rješenje da sam u potpunosti radno sposobna.
KAKO JE TO MOGUĆE U OVOJ LIJEPOJ NAŠOJ-NE ZNAM, al kud god dođem svi su u šoku kad čuju moju priču. Molim va da mi pomognete jer više zaista ne znam kud krenuti i kako mogu dalje živjeti?
Samohrana sam majka nepokretne djevojke prijevremeno rođene koja je težila čak i 620g, ne govori, inkontinenta, hrani se samo putem sonde, ovisna u potpunosti o stalnoj liječničkoj skrbi i zato je na liječenju u Specijalnoj bolnici za teško oboljelu djecu Gornja Bistra.
Otac ne brine za nju, ne podmiruje svoje obveze unatoč svim pravomoćnim presudama i dosad još nitko nije pronašao način da to promijeni osim da isti ode u zatvor što mojoj kćerki time neće riješiti dugovanje. Kratak period je davno preuzeo za privremeno uzdržavanje Centar za socijalnu skrb Samobor ali to se može koristiti samo jednom u životu; neovisno o situaciji koja se nije mijenjala. Moja kći kao takva ima jedino pravo – dječji doplatak od 831,50kn –a kojeg će izgubiti uskoro s dolaskom novog zakona.
Zaista se pitam gdje su u svemu tome Zakoni, Pravilnici, Deklaracije, Ustav RH, Prava djeteta, Pravilnici o ljudskim pravima na život, a posebno se pozivam na Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom – jer malog čovjeka koji se razboli nitko ne vidi!!
Moje bolesti su krenule prvim simptomima 1992./1993. godine što je kasnije medicinskim nalazima potvrđeno da se radi o teškim dijagnozama, a unazad 3-4 godine bolesti su toliko uznapredovale da sam (nakon užasnog stresa zbog smrti oca pred očima) provela veći dio vremena na bolničkom liječenju -stacionarnom i dnevnom. Liječenje NIJE završeno i traje i danas – ali ja sam postala nezaposlena s naknadom od HZZ u iznosu 393,96 kn ; invaliditet mi je utvrđen 100 posto i za t.o. primam 116,52kn ; invalidninu imam u potpunosti i ona iznosi 1250 kn.
Sve su to naknade kojima mogu JEDINO podmiriti ratu stambenog kredita u CHF za nekretninu pod hipotekom/vlasništvom banke; dok za KRUH NEMAM a ni za plaćanje režija od cca 600kn/mj -što i sami možete vidjeti zbrajanjem prihoda i rashoda. Sama živim i nemam nikakve imovine, stan hitno prodajem ali bezuspješno. Zbog sada već ogromnih dugova stalno dobivam razne opomene,o vrhe i sl. a kako uzimam dosta lijekova, i za to moram platiti naknadu.
Nemam načina više živjeti a i zbog bolesti niti raditi jer sam stalno po bolnicama ali HZMIO smatra da sam radno sposobna i mislim da će moj slučaj završiti u medijima jer nešto tu nije u redu.
Preživljavam samo uz pomoć dobrih ljudi koji mi daju svoju odjeću i kupe namirnice kad sam gladna (smršavila sam ali me sram reći liječnicima razlog). Imam još i problem da kud god dođem svi govore kako lijepo izgledam. Pa zar je važan vanjski izgled a ne medicinska dokumentacija s provjerenim Dg. dokazanim putem krvi, rtg, spec. liječnika, vještaka.. Katastrofa od sustava i pojedinaca u zemlji!
Još jedan apsurd: Prošle godine sam ostala bez JEDINOG prihoda – naknade za bolovanje jer je pogrešku napravila liječnica Liječničkog povjerenstva ali dok se sve to dokazalo raznim vještačenjima i komisijama i dr. provjerama u HZZO-u gdje ni pravna služba nikad nije vidjela a kamoli znala odgovoriti na prazan list papira kojeg je liječnica ispisala nakon što me psihički maltretirala…- ja sam već bila na rubu totalnog siromaštva.
U tim teškim nadaćama zahvalna sam dobrim ljudima, Gradu,Centru za soc. skrb Samobor i Županiji koji su mi pomogli i imali razumijevanja
Isprika na oduzetom vremenu ali ovim sam putem iscrpila sve mogućnosti obraćanja raznim nadležnim osobama o saznanju života pojedinaca i molim za pomoć jer želim SAMO normalan život i realan status u društvu.
Proživljene nepravde su sramotne a posebno različitosti u vještačenju između komisija. Zašto stalno moramo trpiti poniženja kao pacijenti stalnim dokazivanjem bolesti i invalidnosti umjesto da nam se pruže osnovne mogućnosti za rad i život i čemu u RH uopće služi davno potpisana Konvencija o pravima osoba s invaliditetom?
S poštovanjem,
Jadranka Kufrin
