Kvaziduhovita parapolitička misao u povodu odluke španjolskog Ustavnog suda o zabrani katalonskog referenduma o nezavisnosti te u povodu iznuđene odluke katalonske pokrajinske vlade o neopozivo privremenom i nametnutom dragovoljnom odustajanju od tog referenduma.
(Prema: Dr. Dejan Jović “Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti -ne.” )
- Piše Mate Bašić
Odluka katalonske pokrajinske vlade po kojoj se raspisani referendum o nezavisnosti ne može održati jer to nikako ne dopušta centralna španjolska konzervativna vlast, čiji je većinski Ustavni sud raspisivanje manjinskog referenduma (neopozivo privremeno) proglasio neustavnim, ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru. Ovakva odluka katalonskih pokrajinskih, manjinskih vlasti je pokazala da nije istina da svaki narod ne želi svoju samostalnu državu te da nije istina da mu se to ne može onemogućiti.
Dejan Jović nije samo da se potpisao kao savjetnik predsjednika RH, nego je dometnuo kako je glavni urednik glavnoga politološkoga časopisa u zemlji, a uza sve to se slikao pred grbim Sveučilišta… Poruka glasi: cijeli hrvatski think-tank, politička i filozofska trenutna misao jedne države (predsjednik, časopis, sveučilište) stoji iza tog teksta
Nad-nacionalisti (over-suverenisti, nad-suverenisti) općenito polaze od “aksiomatskog” zaključka da je održavanje nad-nacionalne hegemnoističke države neupitna i trajna potreba svih naroda. Svi hegemonistički narodi, jasno je, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti “tisućljetni san”: san o svojoj hegemonističkoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nad-nacionalne države glavni je, a ponekad i jedini cilj nad-suverenističkih (over-suverenističkih) politika. Taj cilj je toliko “svet” da ima karakter nad-političkog i pred-političkog. Za njega je opravdano učiniti ili baš sve ili skoro sve – posebno dovesti u pitanje živote, razvoj i budućnost drugih. Želja za što većom teritorijalnom državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nad-nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja svaka hegemonistička nacija. Ako neki manjinski narod nema državu (Katalonija), to nije zato što je ne želi, ili što je ne bi mogao imati, nego zato što joj netko snažniji (superpozicionirana španjolska centralna vlast), i njezinu povijesnom, prirodnom i kulturnom teritoriju, stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda.
Katalonci ne biraju neslobodu sami – njihova država kao otjelovljenje ideala narodne slobode spriječena je po ocjeni konzervativne španjolske hegemonističke vlade, koja tvrdi da se ta pokrajina na sjeveroistoku Španjolske sa snažno izraženim identitetom ne može sama očitovati o mogućnosti odcjepljenja, budući da po ustavu o pitanjima državnog suvereniteta odlučuju svi stanovnici u cijeloj Španjolskoj, a Katalonija – iako ima 7,05 milijuna stanovnika i proizvodi petinu španjolskoga nacionalnog bogatstva – nije ni tražila referendum na teritoriju izvan svojega, što logično znači da (neopozivo privremeno) ne udovoljava tom osnovnom uvjetu.
To se dogodilo zbog hegemonističke interpretacije smisla postojanja bilo koliko manje nacije. Unatoč stihovima u kojima se kaže da se (svaka) domovina ima čak i ako je se tek u srcu nosi – u stvarnosti je potrebno, tvrde nad-nacionalisti, da se domovina uvijek “većinski materijalizira” u odnosu prema drugima, bez obzira na šaroliki, pa i potpuno različiti povijesni i prirodni teritorij, te na bilo kakve druge parametre, poput političkih, ekonomskih i kulturnih . To “većinsko materijaliziranje” postiže se hegemonijom većinske nad manjinskim nacijama, teritorijima, ekonomijama – u smislu navodne unutarnje suverenosti – kao i međunarodnim priznanjem proglašene državnosti – ključnim aspektom navodne vanjske suverenosti. Na putu kontroli nad-državnosti, nacionalistički hegemonisti tvrde, stoje Neprijateljski Manji – koje se u nad-nacionalnim narativima nazivaju i “unutarnjim agresorima”, “secesionistima”, “domaćim izdajnicima” ili “teroristima”. Unutar granica, ti Drugi su tretirani kao peta kolona, domaći izdajnici, razbijači hegemonijske društvene harminije ili natražnjački primitivci, kad je riječ o otklonu od nametnute “tradicije”. U svakom slučaju, cilj nad-nacionalističkih politika jest: asimilacija Manjega ili makar tolerantna integracija uz nasilno marginaliziranje. Oni koji nisu protiv manjinske nezavisnosti, de facto ne pripadaju Nad-naciji. Oni su se sami iz nje isključili – pa to treba samo “provesti” i formalno u djelo, segregacijom ili asimilacijom.
Nad-nacionalistički narativi tvrde da su ti “unutarnji neprijatelji” ili “domaći izdajnici” glavni razlog što nad-narod nije ostvario blagostanje. Hegemonizacija i homogenizacija nacije oko ideje nad-državotvorstva, kao i “pobjeda” nad “domaćim izdajnicima” – to su glavni ciljevi nad-nacionalističke politike.
Osim protiv ovih prepreka, nad-nacionalistički diskurs ratuje i protiv moćnih svjetskih sila, koje su zainteresirane za ostvarenje prava malih naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja, te stoga ne vide i ne žele vidjeti navodnu trajnu i snažnu želju svake hegemonističke nacije (a naročito “naše”) za prirodnom supremacijom. Prema tom diskursu, strane moćne sile ili izravno rade protiv nad-naroda, ili jednostavno ne žele zadržati status quo te rado prihvaćaju raspad postojećih država. Jednostavno im ne odgovara status quo, pa narušavaju harmoničnu eksploatacije Manjega, poglavito ako je on ekonomski prosperitetniji, teritorijalno značajan i prirodno bogat, te vojno-strateški zanimljiv. Teorije zavjera – o unutarnjim i vanjskim preprekama za održavanje harmonične eksploatacije većinskih naroda nad manjima, koje su najčešće i “povezane” međusobno – jedino su konstantno “objašnjenje” za nad-nacionalni status neke države.
Nad-nacionalistički narativ, jednostavno, podrazumijeva političku misao da manja nacija ne želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nad-nacija može ostvariti i zauvijek zadržati hegemonističku državu – a za svaki potres, poput zahtjeva za referendumom o neovisnosti, krivi kako želje manjih nacija na bilo kojem dijelu teritorija kojim nad-narod vlada, tako i povijesna nastojanja na putu ostvarenju te “upitne” želje za zasebnom “malom” državnošću.
Za nad-nacionaliste, prava povijest nacije počinje “nad-nacionalnim oslobođenjem” malih nacija od strane hegemonističke nacije, odnosno stvaranjem multinacionalne države pod njenom dominacijom. Sve prije toga bilo je jedno dugo snivanje o separatističkim nacionalnim država, doduše pomiješano sa stalnim spremanjem za njihovo ostvarenje. Kad se već dogodio trenutak, taj se trajni, ponavljajući i koherentni “san o hegemoniji”, pretvorio u stvarnost: o tome nema dvojbe. Sve slobodne i neslobodne male nacije imaju tisuću želja, ali one koje su ostvarile (hegemonističku) državnost – samo jednu.
Katalonsko odustajanje od referenduma temeljito potkrjepljuje nad-nacionalističku interpretaciju koju smo upravo sažeto prikazali. Ono pokazuje da ima nacija koje protiv svoje volje i putem otvorenih prijetnji i administrativne prisile moraju ostati u većoj i moćnijoj zajedničkoj državi. Ima nacija kojima jednostavno nije dopušteno imati svoju državu. To može biti iz različitih razloga: od racionalnih do emotivnih, od “činjenica” da su navodno suviše male da bi bile uspješne do nametanja “nove tradicije” koja ih veže uz veću zajednicu, prema kojoj se nametnula ne samo lojalnost (što je racionalni koncept) nego i emotivni sluganski položaj, poput osjećaja lažne pripadnosti zajedništvu ili negiranja partikularističkog domoljublja. No, način na koji su Katalonci – makar privremeno – morali odustati od ideje o vlastitoj nezavisnoj državi, dovodi u pitanje temeljni nad-nacionalistički mit: da svaki narod ne želi stvoriti svoju nacionalnu državu.
Katalonce je dodatno pogodilo to što se ovdje radilo o sasvim nedemokratskoj proceduri, pa nitko ne može reći da odluka nije nastala kao rezultat prisile. Odustajanje od referenduma u Kataloniji je “primjereno” samo zato što je riječ o nepostojanju demokratskih standarda, kao svojedobno u većini drugih zemalja – a osobito u post-socijalističkim, uključujući i u prvoj i drugoj Jugoslaviji – gdje također nikad nisu postojali (iako je do njih ipak došlo: uvjeti su stvoreni već na prvim slobodnim izborima). Prije svega, to se odnosi na slobodu izražavanja i zagovaranja bilo koje političke opcije, uključujući i separatizam. U Španjolskoj nije zabranjeno zagovarati otcjepljenje – kao što nije zabranjeno zagovarati unionizam, pa i unitarizam. Nijedan od tih koncepata nema (ili, nema više) automatski uz sebe “prikačenu” stigmu osude. Ti se pojmovi (sve manje) koriste ne kao uvreda i diskvalifikacija, nego kao oznaka političke pozicije, iako uz kvalifikacije kako je ta pozicija nepotrebna i neprihvatljiva. Reći nekome da je “separatist” ili “unionist”, ne znači ništa nego političku ili drugu diskvalifikaciju. Svatko ima “pravo” biti što želi, pa i separatist ili unionist, samo što je većinski španjolski Ustavni sud na primjeru Katalonije jasno označio što to točno “u praksi” znači. A znači: nema zabrane slobode mišljenja, nema verbalnog delikta, ali – nema ni referenduma o nezavisnosti, osim na način da on može biti proveden samo na teritoriju cijele Španjolske, dakle, ukupnim preglasavanjem.
Stranke koje se zalažu za izdvajanje iz Španjolske – npr. lijevo krilo koalicije koja zagovara referendum, Esquerra Republicana (ERC) – ne samo da su dopuštene, nego sudjeluju i u vlasti u Kataloniji. Konzervativna španjolska vlada od toga pravi problem, što je jednako i u drugim strankama koje se protive otcjepljenju: one su na vlasti u Španjolskoj kao cjelini. U Kataloniji, kao i u cijeloj Španjolskoj, “slobodno” je zalagati se i za radikalne političke opcije – doduše, ne bez ikakva rizika, i ne izvan konteksta: za vrijeme diktatora Franca nije bilo lako, i bilo je zabranjeno, biti kako komunist, tako i separatist; a nakon 2001. nije lako niti je nerizično biti islamski fundamentalist. No, i te su opcije navodno dopuštene, sve dok se ne radi o zagovaranju nasilja. Granica između dopuštenog i nedopuštenog postavljena je oko pitanja metode zagovaranja pojedinih opcija, tj. oko pitanja: koriste li se političke ili nasilne metode za ostvarenje cilja, a ako se ne koriste, da li se o njima možda razmišlja. To, međutim, ne vrijedi i kad su u pitanju nad-nacionalne opcije. Nasilje – ako nije većinsko – nije dopušteno bez obzira s kojim ciljem, odnosno opravdanjem se ono zagovara ili koristi. Država će jednako reagirati koristi li netko nasilje ili mirna sredstva da bi opravdavao i postigao “separatističke” ili “secesionističke” ciljeve. Svatko ima pravo zagovarati (skoro sve) što želi, ali nitko nema pravo pritom koristiti pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja. Nasilje može legitimno koristiti samo nad-nacionalna država, a ona je prema sadržaju politike – većinska.
Koliko su zemlje bivše Jugoslavije udaljene od tog standarda? “Jugoslavenski” separatistički i secesionistički referendumi o nezavisnosti bili su – uključujući i crnogorski iz 2006. – vrlo neoliberalni. Uz to su bili i “demokratični”, ako se pod “demokracijom” podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje (census). No, neoliberalni su sasvim sigurno bili, iako je opća paranoja od totalne unutarnje jugoslavenske državne represije, uvjetovane prije svega srpskim hegemonističkim nastojanjjima, bila tolika da je usljed manije proganjanja svatko osjećao da svoje “za” ili svoje “protiv” izražava u ime “viših interesa”, pojam “opravdanog straha od drastičnih posljedica” potpuno se izgubio, gotovo da je svatko – osim na referendumskom listiću, i javno – govorio točno ono što misli. Iako, na jednoj strani bili su oni (unionisti, unitaristi i hegemonisti) koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i “izdajom”. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke nad-nacionalne, hegemonističke države – “agresorima” (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog, uglavnom srpskog, naroda) ili “izdajnicima” (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog, u našem slučaju – hrvatskoga, naroda).
Budući da je izjašnjavanje samo po sebi tajno, nemoguće je naknadno provjeriti – i nije dopušteno provjeravati ili nadgledati u tijeku referenduma – tko se kako izjasnio, a bojkot referenduma, kao i bojkot bilo kakvih izbora jest legitiman – u javnosti, odnosno, u pratećim manifestacijama uz referendum, u nekim slučajevima, “druga” se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji (recimo, posve je oprečan odnos prema referendum u Hrvatskoj vladao u većinskim srpskim područjima, nego u Zagrebu). To nije bilo zbog toga što “druga strana” doista nije postojala, nego zato što je strah Manjega, od neprekidnog etiketiranja i prijetnji koje su dolazile od strane over-suverenista, narastao do razine općega, te je tako poništo sebe samoga.
Otpor nad-nacionalističkoj agresivnosti i nasilju bile su glavne karakteristike “referenduma o nezavisnosti” na području bivše Jugoslavije. Referendumi o nezavisnosti nisu potaknuti, ali su održani u ozračju prijetnje od državne represije (zbog kakve je, iako u daleko manjoj mjeri, i katalonska pokrajinska vlada eufemistički “neopozivo privremeno” odustala od svojega referendum), ne kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, jer to nisu ni bili budući da je represivni nad-nacionalistički represivni stroj već bio pokrenut, nego kao znak spremnosti na otpor nad-nacionalnoj državnoj represiji i na taj način, kao posljednji pokušaj stvaranja mira. Na političkoj (ali ne samo političkoj) razini, već se “razgovaralo” preko nišana, pa je “smisao” gotovo svih referenduma bio – s jedne strane, pokazati volju naroda usuprot potrošenom hegemonističkom konceptu u uvjetima već ranije smrskana partijskoga “odnarođena” (“delegatskog”) samovlašća. I kad je riječ o onima koji su bili proglašeni “izdajicama” od strane unitarističkih i hegemonističkih snaga s vojnom silom iza sebe, ali i onima koje se u nardou tretiralo kao nad-nacionalne “agresore” . Referendumi o nezavisnosti u svim su slučajevima služili za demonstraciju volje protiv unitarističkog i hegemonističkog koncepta, čak i kad je to na plitkoj površini bilo demagoški i manipulativno tumačeno kao isključivanje drugih, navodno jednakopravnih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.
U nedavnom škotskom referendumu je nekadašnji britanski premijer, Gordon Brown – s jasnom i naglašenom dozom “civilizirane prijetnje” – “podsjetio” vođu kampanje za otcjepljenje Alexa Salmonda, da nije samo on (Salmond) Škot, nego su Škoti i oni koji ne žele nezavisnu Škotsku. Štoviše, da ti koji ne žele nezavisnu Škotsku, nego žele ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu ništa manje Škoti od separatista. 
U referendumima iz 1991. i 1992. na području bivše Jugoslavije, oni nad-nacionalisti koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – sami su se (češće kolektivno, ali i pojedinačno) samoizolirali. Bilo je opasno biti protiv, ako su nad-nacionalne vlasti bile za. Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), zagovarao stranu “protiv”, a tko “za”? I tko je u raznim “fiktivnim” referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka u korist nad-nacionalnih, hegemonističkih snaga, u raznim samoproglašenim “krajinama” po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih (karadžića, martića.) koji su organizirali takve “fiktivne” referendum po hitnom postupku? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja, nasilnog homogeniziranja i već više-manje, ako ne upotpunjena, ono barem poodmakloga etničkog čišćenja, učiniti ono što je učinjeno u slobodnim dijelovima tih država, odnosno bivših republika: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha, kad su i sami birački popisi, kao i biračka mjesta bili temeljito upitni?
Propast nad-nacionalnog koncepta bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat potaknut upravo nad-nacionalnim i/ili hegemonističkim nasiljem u tada još postojećem jugoslavenskom državnom okviru, reakcija na prijetnji i neslobodu, slobodno izražena volja naroda, iako u nesigurnim okolnostima, u okviru krajnje neliberalnog i nedemokratskog jugoslavenskoga državnog poretka. Isto je, naravno, i u slučaju onog jednog uspješnog slučaja unionizma, tj. u slučaju referenduma o državnosti Crne Gore iz ožujka 1992., kojim se ova republika odlučila za ostanak u nad-nacionalnoj zajednici sa Srbijom u okviru (preimenovane) Savezne Republike Jugoslavije. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se govoriti o free and fair okolnostima, kao što – iz jugoslavenske nad-nacionalne državne, a zapravo srpske hegemonostičke perspektive – osim toga slučaja, nijedan drugi referendum “jugoslavenski” referendum o neovisnosti nije dobio ikakvu blažu kvalifikaciju od one kojom je španjolski Ustavni sud “počastio” Katalonce, štoviše, kvalifikacije koje su iz Beograda stizale bile su daleko “opipljivije” naravi.
Španjolske su vlasti – naravno, unaprijed vodeći vanjskopolitičku propaganda zbog Katalonije – bile među žešćim protivnicima (i) škotskog referenduma, pa i protivnicima takvih referenduma uopće, čak otvoreno navodeći, kao opominjući primjer posljedica jugoslavenskoga “separatizma” – Hrvatsku, čija je današnja nezavidna politička i ekonomska situacija navodno izravna posljedica separatizma i secesionizma prevedenih putem referenduma. No bez obzira na takvo španjolske nad-nacionalističke, ujedno vrlo nediplomatske poruke, u Škotskoj, iako se odlučivalo o samom opstanku države, rasprava je bila razmjerno slobodna, razmjerno demokratska i – uz svega nekoliko većih ili manjih ekscesa – mirna, a strane su bile navodno potpuno ravnopravne, i obje su poticale svoje podržavatelje da izađu na referendum. Premijeri su se uključili u raspravu, ali na različitim stranama: škotski na strani nezavisnosti, a britanski na strani očuvanja Ujedinjenog Kraljevstva. Unionistička država nije ni isključivala ni zabranjivala, ali nije ni stajala po strani. Sve u svemu, rezultat toga referenduma je za unioniste vjerodostojan, posebno ako ga takvim priznaju i jedni i drugi. No, to se nikako ne može reći i za Španjolsku i za nametnutu (neopozivu privremenu) zabranu katalonskog referenduma, te za prisilno “slobodno odustajanje” od referenduma. 
Svim su nad-nacionalistima čak i sami zahtjevi za referendumima o nezavisnosti neshvatljivi, jer oni ruše mitove o jednom jedinom neprekidnom i koherentnom, zapravo feudalnom, snu o hegemonističkoj državnosti. Ali, stvarnost je drukčija. Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nad-nacije, a posebno nad-nacionalne oligarhije koje vladaju “složenim državama”, trajno podijeljene kad je riječ o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja potčinjenih subjekata s drugima u okvire novih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, s glasnijim ili manje glasnim zveckanjem oružja, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju, kao i Škoti, gdje zveckanja oružjem nije bilo. Kvebečani su unutar sebe, također potpuno mirno, odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto.
Što je neki referendum neslobodniji, to je jasnije da su sva tobože slobodna nad-nacionalna društva – a ne samo etnički složena – zapravo neslobodna i podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onoga koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti.
Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u nad-nacionalnim sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće nadnacionalno “jedinstvo” i veća “jednoglasnost”. Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nadnacionalnog mita konstruirana.
