Povjesničar s Filozofskog fakulteta dr. Hrvoje Klasić kaže da Hrvatska ne samo da ne živi antifašizam kao što bi trebala nego se antifašizma srami.
“Hrvatska čak radi postupke koji bi se mogli nazvati anti-antifašizmom. Da ne ulazim u detalje, ali nijedna država i nijedan narod, ako izuzmemo velike sile, nije imao takav antifašistički pokret kakav je bio u Hrvatskoj i općenito ovom području. Mi smo zaista predstavljali važan faktor u Drugom svjetskom ratu. Vjerujem da neki narodi i države imaju takvu antifašističku povijest da bi se njome ponosili na bitno drugačiji način”, kazao je Klasić za Index.
Gdje su korijeni odnosa prema antifašizmu?
“Korijeni revizionizma u odnosu prema antifašizmu su i u 1990-im godinama. Tu ličnost Franje Tuđmana igra kontroverznu ulogu. On je bio partizan, bio je antifašist i njegovom zaslugom i voljom Hrvatska je dobila svoj datum, kad obilježava antifašističku borbu. Njegovim zalaganjem su antifašističke vrijednosti ušle u Ustav Hrvatske”, kaže.
“S druge strane, on je imao parolu one famozne svehrvatske pomirbe uz koju nije pitao žele li se djeca antifašista pomiriti s djecom fašista, a kamoli antifašisti pomiriti s fašistima. Bio je pod utjecajem različitih faktora u društvu, od onih koji su došli iz emigracije, gdje su njegovali ustašku tradiciju, pa do antikomunista. Pod njihovim utjecajem su se rušili i antifašistički spomenici.
Rušili su se spomenici žrtvama fašizma, micala su se imena ulica antifašističkih heroja, a ulice su dobili istaknuti pojedinci iz političkog, vojnog i kulturnog života NDH. Osnivale su se vojne jedinice po ustaškim zapovjednicima. Uzvik ‘Za dom spremni’ mogao se čuti po ustanovama, općenito u javnom prostoru. Sad žanjemo ono što smo tada posijali. Imamo generacije mlađih koji su odrasli u društvu u kojem su ustaše proglašavani patriotima”, izjavio je.
Ostavlja se prostor za manipulacije
Odgovorio je na pitanje kakav je danas odnos hrvatske vlasti prema antifašizmu.
“Rekao bih da stanje ovisi o tome kakav je HDZ na vlasti, što opet ovisi o tome tko je na čelu HDZ-a. Tuđmanov HDZ nas je, dakle, uveo u te probleme, Karamarko je to dignuo na još veću razinu. Plenković i njegovi suradnici, poput Gordana Jandrokovića i Davora Božinovića, ne bi trebali biti fašisti. Prvo, mislim da nisu takvi ljudi, a drugo i zbog njihovog naslijeđa koje je partizansko i komunističko. U službenom javnom prostoru, govorim o udžbenicima, politici ili medijima, vi tako nećete čuti da se kritizira antifašistička borba, ali, s druge strane, ostavlja se prostor za manipulacije”, rekao je.
Naveo je i nekoliko primjera.
“Primjer je tu oko uzvika ‘Za dom spremni’, činjenice da ministarstva financijski pomažu organizacijama i udrugama koje negiraju ili relativiziraju zločine. Evo, imamo činjenicu da je Andreju Plenkoviću zasmetala antisemitska izjava zamjenika gradonačelnika Splita Bojana Ivoševića. To je licemjerno.
Imam pohvalu za svaku moguću osudu antisemitizma, ali vi od Dubrovnika do Zagreba imate dvadesetak ulica koje nose imena po simpatizerima ili dužnosnicima ustaškog pokreta, a neke od njih su dobile ta imena upravo na prijedlog ili uz blagoslov HDZ-ovih vijećnika. Ima, znači, prostora za djelovanje, nije dovoljno samo vidjeti problem u tuđim izjavama.
Zato i imamo situaciju da neki učenik, recimo, u Bjelovaru ili Slavonskom Brodu u školi uči da su rasni zakoni štetni, da je NDH bila zločinačka i fašistička, a onda se vrati u stan u Ulici Mile Budaka ili Ulici Julija Makanca”, kaže.
“Brže bi se napunio autobus za Bleiburg”
Pitamo ga i za Bleiburg, dojam je kako političari radije obilježavaju tamošnje zločine.
“Učinio bih eksperiment. Dakle, da ispred sabora i vlade stavimo dva autobusa. Jedan da ide u Brezovicu, drugi za Bleiburg. Mislim da znamo odgovor koji bi se brže napunio i kamo bi naši političari radije otišli. U Brezovicu idu jer moraju, a u Bleiburg jer žele”, rezolutan je Klasić.
“No, treba naglasiti – ono što je uslijedilo nakon predaje ustaške vojske je najveća sramota antifašističkog pokreta u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Na Bleiburgu je ubijeno preko 80 tisuća ljudi. Tu nema opravdanja. Mi možemo govoriti da su tu bili pripadnici elitnih ustaških postrojbi Crne legije, čuvari iz Jasenovca, ali to ne opravdava ono što je bilo, to ne znači da se terorom treba odgovoriti na teror, unatoč tome što je većina vojnika bila spremna boriti se protiv novih vlasti.
No, treba znati i da je najgore kad se o Bleiburgu govori kao da ništa nije bilo prije tog 15. svibnja 1945. godine. Kao da nije bilo masovnih strijeljanja, genocida i rasnih zakona”, konstatirao je.
“Ivo Lola Ribar nema veze s Mladićem ili Miloševićem”
Iznijeli smo mu promišljanje kako je dojam da u Hrvatskoj vječno ima prostora samo za jedan rat. Dakle, kao da dignitet Domovinskog rata automatski poništava sve druge ratove, poput Narodnooslobodilačke borbe, što je opet pripadajuće zaostalim društvima u kojima se ratom mjeri, oduzima, množi i, osobito, dijeli.
“Apsolutno se slažem, bio sam u ratu 1991., ali pravi hrvatski branitelji su partizani. Njihova hrabrost i entuzijazam su nemjerljivi, to su ljudi koji su s 18, 19 godina išli u rat. To je neusporedivo s 1990-ima. Treba osuditi partizanske zločine nakon rata, ali i hrvatske nakon Oluje, kao i 1991. godine. Zločina ima, ali pitanje je kako se prema njima odnosimo.
Najgore je kad, umjesto hrabrih partizana i partizanki, nekakav primjer patriotizma bivaju ustaše, koji nikad ne bi ni došli na vlast da nisu bili kolaboracionisti Hitlera i Mussolinija. S njima su, uostalom, bježali i doživjeli su njihovu sudbinu. Meni je žao da mi danas kroz prizmu onoga što je JNA radila 1991. procjenjujemo one koji su pogibali na Neretvi ili Sutjesci”, pojašnjava.
“Tako se ne gleda na povijest. Zločine treba osuditi, ali Ivo Lola Ribar ili Rade Končar nemaju veze s Mladićem, Šešeljom ili Miloševićem”, zaključio je povjesničar Hrvoje Klasić.
Hrvoje Klasić često ponavlja da je hrvatski branitelj, da je bio u ratu 1991. godine. Prava istine je da se proveo kratko vrijeme u kampu za obuku HOS-a na području Međimurja. Nakon nekoliko dana su ga potjerali da im ne bi smetao. I to je sve o njegovog “sudjelovanja u ratu 1991. godine”.
M. Marković/Foto: pxll
