MINISTAR kulture Zlatko Hasanbegović dao je intervju nedjeljnom Večernjem listu kojim je izazvao veliku pažnju. Intervju pod naslovom ‘Još nisam sreo glasača HDZ-a koji bi imao nešto protiv toga da ostanem ministar kulture‘ , u vrhu te stranke shvatili su kao lobiranje da ostane na dužnosti ministra.
Da želi ostati ministar Hasanbegović je javno kazao još u vrijeme izborne kampanje, a potkraj tjedan iz vrha te stanke stidljivo su dolazile informacije da “Hasanbegović više nije tema u HDZ-u”.
Evo što je akutalni ministar kulture ispričao novinaru Večernjeg Draženu Ćuriću.
Kako se osjećate kada vas Milorad Pupovac apostrofira kao čovjeka koji nije podoban da bude član Vlade, dok s druge strane nikada takve kritike nije upućivao sadašnjem premijeru Srbije Aleksandru Vučiću koji je u mladim danima radio nemjerljivo gore stvari.
“Naravno, riječ je o dvostrukim mjerilima. Međutim, upozorio bih na jedan drugi detalj. Milorad Pupovac je prije svega legitimni politički predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. I kada bi se u cijelom mojem i intelektualnom i političkom razvitku na moja leđa mogla staviti hipoteka protusrpskog stajališta, protusrpskog govora ili populističkih protusrpskih nastupa, to bi bilo donekle i razumljivo.
No Pupovac mi zapravo stavlja na teret ideološku hipoteku vezanu na neki način uz unutarhrvatske odnose i različita iščitavanja svih povijesnih kontroverzija u 20. stoljeću, što se zapravo ne bi trebalo očekivati od nekoga tko je prije svega predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. Ovdje u biti imamo problem stanovite političke podvojenosti u kojoj se ne zna kada je Milorad Pupovac legitimni srpski politički prvak, a kada je neka vrsta neformalnoga ideologa hrvatske ljevice ili ukupnog arbitra hrvatske politike.”
Hoćete li onda ostati ministar u budućoj Vladi Andreja Plenkovića?
“U ovoj fazi pregovora uopće se ne razmišlja o kadrovskim rješenjima, već se traži saborska većina koju će očigledno činiti zastupnici HDZ-a i Mosta. Po proceduri je potpuno jasno da budući mandatar predlaže ministre parlamentarnoj većini, a rezultati izbora, pogotovo preferencijalni glasovi, pokazuju da birači HDZ-a, na temelju čijih glasova će buduća Vlada biti formirana, nemaju ništa protiv toga da ostanem ministrom kulture. Oni očigledno smatraju da sam taj posao radio dobro. Još nisam sreo glasača HDZ-a koji ne želi da budem ministar kulture.”
Tako su se izjasnili birači, ali što misli predsjednik stranke i budući premijer? Kažete da niste razgovarali o konkretnim pozicijama, ali ste, pretpostavljam, razgovarali o stavovima?
O tome nije bilo dubljeg razgovora. O mome djelovanju, o meni kao članu HDZ-a i, ako hoćete, intelektualcu gospodin Plenković je u nekoliko navrata govorio vrlo pozitivno. Dakle, temeljno je ustavno načelo da vlast proizlazi iz naroda, a parlamentarna većina iskaz je volje toga istog naroda.
Može li se govoriti o tome da u HDZ-u postoje dvije struje? Jedna desnocentristička, a druga desna? Jeste li vi predstavnik te desne struje?
To je vrlo pojednostavnjeno gledanje. HDZ je velika stranka i naravno da u njoj postoje različita mišljenja i različiti pogledi, ali ih veže zajednički program. Zapravo su ovi izbori pokazali da su samo dobro sastavljene liste, u kojima se mogu prepoznati različiti pogledi unutar same stranke, dobitna kombinacija.
Mislim da nakon svih iskustava – spleta okolnosti koje su dovele do pada Vlade, odstupanja gospodina Karamarka i izbora gospodina Plenkovića – tek se sada stvaraju pretpostavke da se HDZ u političko-ideološkom i svjetonazorskom smislu izgradi u koherentnu političku organizaciju koja će uvažiti sve legitimne sastavnice i baštine i harmonizirati ih u jednu cjelinu. Jedan od problema HDZ-a nakon 2001., ali i prije toga, bila je bezidejnost u svjetonazorsko-ideološkom smislu, a s druge strane svođenje stranke u jedan konglomerat interesnih grupacija koje nisu imale nikakvu posebnu ideologiju, već je borba za moć bila jedina poveznica među njima.
Očekujete li da buduća Vlada bude odraz raspoloženja HDZ-ova biračkog tijela?
Naravno da to očekujem. To je utemeljeno u demokratskim vrijednostima i procedurama. Zapravo, i ova je pobjeda jedna vrsta ostvarenja volje i preferencija birača HDZ-a.
Napisali ste dvije vrlo zanimljive i u stručnim krugovima vrlo cijenjene knjige. Posebno je zanimljiva knjiga o povijesti muslimana u Zagrebu do 1945. Poznato je da je vaša obitelj stradala u Drugom svjetskom ratu na gubitničkoj strani. Kako je biti u poziciji gubitničke strane nakon Drugog svjetskog rata.
Nisam pisao knjigu iz takozvane gubitničke strane, već iz vizure povjesničara sukladno temeljnoj metodologiji znanstvenog istraživanja i historiografije. Uostalom, rođen sam desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naravno, u hrvatskoj historiografiji postoje različite interpretacije o brojnim čvorišnim točkama hrvatskog dvadesetog stoljeća i sve dok su te različite interpretacije utemeljene na izvorima i elementarnoj historiografskoj metodologiji, one su legitimne.
Može li se povjesničar u interpretaciji povijesnih događaja odvojiti od sebe sama, od svoje obiteljske povijesti, miljea u kojem je odrastao i, na kraju krajeva, svojih političkih pogleda?
Povjesničari nisu eunusi i naravno da njih kao ljude određuju različita životna iskustva, ali je povjesničarski ideal nadrasti u najvećoj mogućoj mjeri ta osobna ili parcijalna iskustva.
Na dan izbora mogli smo vidjeti da se Zoran Milanović fotografirao ispred kartonskih figura Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita. Je li to svojevrsna podvala zato što bi Titov pandan trebao biti Pavelić?
Protiv sam bilo kakvih pandana jer su sve povijesne ličnosti posebne osobnosti i njih, naravno, treba gledati posebno i u korelaciji sa suvremenicima. Franjo Tuđman u simboličkom i stvarnom smislu utemeljitelj je i arhitekt moderne hrvatske države i demokratskog poretka u njoj. U tom je smislu neusporediv s bilo kojom drugom hrvatskom povijesnom figurom.
A Tito i Pavelić?
Oni su akteri Drugoga svjetskog rata. Bili su nositelji potpuno suprotstavljenih ne samo ideoloških već i državno-nacionalnih koncepcija tako da ni između njih ne bih povlačio korelacije. Ponavljam, svaku povijesnu ličnost treba gledati odvojeno u njezinu povijesnom kontekstu.
Nijedna ozbiljna politička opcija ne zagovara ustaštvo, ali se zato na Tita i titoizam pozivaju ozbiljne političke stranke.
Ustaštvo i kompleks cijele Nezavisne Države Hrvatske poraženi su u Drugom svjetskom ratu. Nakon Drugog svjetskog rata nastupio je korjenit obračun ne samo sa svim nositeljima ustaškog pokreta nego općenito sa svim stvarnim, potencijalnim ili izmišljenim protivnicima jugoslavenskog komunizma. Tako, kada govorimo o ustaštvu, možemo govoriti o fikciji. A ovo što se danas naziva neoustaštvom, ono je po mome sudu s jedne strane ili jedan oblik društvene patologije ili stanoviti fenomen koji je na neki način opet proizišao iz različitih frustracija hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji te načina na koji se ona raspala.
A titoizam?
To je problem. Očigledno je riječ o mješavini političkih sentimenata i vrijednosnih polazišta, ali je činjenica da su značajni dijelovi hrvatskih političkih i kulturnih elita proizišli upravo iz te jugoslavenske komunističke baštine, a s mladenačkim ili ozbiljnim životnim uvjerenjima ljudi se teško rastaju.
Gdje vidite najutjecajnije ostatke titoizma i jugoslavenstva?
Ne bih vulgarizirao i to svodio na jugoslavenstvo. Riječ je u prvom redu o jednom procesu koji je u značajnoj mjeri nastupio nakon 2001. godine. Nazvao bih ga sustavnom rehabilitacijom jugoslavenske komunističke baštine koja se preko fluidnog koncepta antifašizma pokušala utkati u temelje moderne hrvatske države koja je, bez obzira na činjenicu upravnog kontinuiteta, u stvarnom i sadržajnom smislu nastala nasuprot jugoslavenske države, demokratski poredak nasuprot komunističke diktature.
S obzirom na to da je SDP pravni sljednik Komunističke partije Hrvatske, je li se dovoljno reformirao i odrekao komunističke prošlosti?
Zagovornik sam temeljnih demokratskih postulata i moje je mišljenje da je pravo bilo koje političke stranke odricati se ili ne odricati bilo koje baštine. O tome će suditi birači. Temeljno je pitanje na kojoj baštini i na kojim temeljnim vrijednostima treba počivati moderna hrvatska država.
Jeste li vi zagovornik lustracije?
To je kompleksno pitanje. Postoje razni oblici lustracija. Uvijek sam naglasak stavljao na lustraciju u simboličnom smislu. Dakle, prekid sa svim protudemokratskim baštinama i u krajnjoj liniji protuhrvatskim koje su prethodile stanju uspostavljenom 30. svibnja 1990. godine. U tom sam smislu često govorio, ne zbog nekakvih jakobinskih nagnuća, već iz praktičnih razloga, o potrebi postizanja minimalnog konsenzusa o 30. svibnja 1990. godine kao jednoj vrsti nulte godine, trenutka kojim počinje društveni, državno-pravni i politički razvitak u kojem se očigledno može prepoznati ogromna većina hrvatskog naroda.
Jeste li kao povjesničar i političar osjetili da u hrvatskom javnom životu još uvijek postoje tabui?
Postoje tabui, ali sam protivnik svih tabua. To je također jedan relikt života u komunizmu koji je sam po sebi predstavljao jedan veliki tabu. Tada je stvoren oblik dvostrukoga morala, jedna vrst mimikrije koja se oblikovala tako da jedno mislimo kod kuće, drugo javno govorimo, a treće radimo. Mislim da s time trebamo prekinuti. Sve stvari treba demistificirati i o svemu govoriti otvoreno i zapravo se naučiti jednoj vrsti kulture dijaloga. Često su mi zamjerali moju tezu da povjesničari nisu egzorcisti i da oni ne ustanovljuju dobro i zlo, već da pokušavaju rekonstruirati povijesnu stvarnost onako kako je ona uistinu egzistirala.
Vas u javnosti percipiraju kao čovjeka Tomislava Karamarka. U kakvim se odnosima s njim?
Tomislava Karamarka poznavao sam i prije nego što sam ušao u politički život i HDZ. Njegov dolazak na čelo HDZ-a tekao je u znaku jedne vrste ideološkog zaokreta i prekida s bezidejnošću kakva je obilježavala stranku u razdoblju prije njega.
To nas je povezalo, ali je taj zaokret u suštini ostao na razini općih fraza i nikada nije zadobio dublje intelektualno utemeljenje. Nikada nisam bio ničiji čovjek niti ću to ikada biti. Ljudi se ne odričem ni onda kada posrnu zbog opravdanih ili neopravdanih razloga. Bit ću uvijek svoj čovjek kojega određuje isključivo vlastito političko uvjerenje i savjest.
Koliko je u politici teško funkcionirati kada se ravnate po savjesti? Nekada političar iz taktičkih razloga mora barem nešto prešutjeti, ako već ne i lagati?
Istina je. Ali ja sam se spletom okolnosti našao u poziciji političara i ne bih se nazvao klasičnim političarom, a posebice ne političarom u smislu tehnologa vlasti. Moje političke ambicije prije svega su bile vezane uz resor Ministarstva kulture za koji sam smatrao da je od strateške važnosti, što nažalost HDZ često nije prepoznavao kada je bio u poziciji moći. Naravno, splet okolnosti i difamacijska kampanja kojoj sam bio izložen doveli su do toga da sam, htio ili ne htio, izrastao u političku figuru.
Koji su najveći problemi koje ste detektirali u hrvatskoj kulturi?
Ključni problemi su ideološka monopolizacija, klijentelizam, nepotizam i privilegiji. Te bih pojmove označio i ključnim riječima koji obilježavaju problem hrvatske kulture. Iako sam bio žigosan kao ideološki uskogrudan, ja to nisam po svom temeljnom političko-ideološkom habitusu. Ja sam starčevićanac i slobodar. Upravo ti krugovi koji su me napadali bili su nositelji jedne vrste monopolizacije, ideologizacije i posvajanja hrvatske kulture. Dakle, hrvatsku kulturu treba demonopolizirati, stvoriti temeljne institucionalne pretpostavke da ona bude prostor istinskoga kulturnog pluralizma i slobode.
Ako sam vas dobro shvatio, u hrvatskoj se kulturi ne ravna po izvrsnosti, nego po nekim “rodijačkim” i sličnim drugim vezama?
O tome su govorili oni koji izravno stvaralački sudjeluju u hrvatskom kulturnom životu. Ne bih tome ništa ni dodao ni oduzeo.
Vi ste rođeni i odrasli u Zagrebu. Generacijski ste bliski s Andrejem Plenkovićem i Zoranom Milanovićem. Jeste li se poznavali u mladim danima?
Osim što su oni stariji, mi dolazimo iz različitih obiteljskih i društvenih iskustava, što je samo po sebi nebitno jer se političko-stranačke veze temelje na mnoštvu drugih čimbenika.
Milanović i Plenković bili su pripadnici takozvane zlatne socijalističke mladeži. A vi?
Ni jednog ni drugog nisam doživio kao nekakve elitiste, već kao obrazovane ljude stasale u donekle egalitarnom Zagrebu toga vremena. Ja sam odvjetak zagrebačke muslimanske građanske obitelji koja se 1945. godine našla na udaru jugoslavenske komunističke revolucije i kojoj je ova temeljna činjenica odredila kasniji društveni položaj. S druge strane, ne bih mogao reći da me je neka vrsta obiteljske frustracije određivala kroz život, dapače djetinjstvo i mladenaštvo pamtim kao idilično.
U krajnjoj liniji jugoslavenski komunizam uspio je u tome da je same žrtve uvjerio na šutnju o svojoj žrtvi i na jednu vrstu potrebe za dobrovoljnim zaboravom kao cijene nastavka egzistencije. Dakle, moji roditelji ni na koji način nisu pripadali privilegiranim slojevima, ali su živjeli prosječnim građanskim životom kakav se mogao živjeti u jednoj komunističkoj zemlji.
Poznato je da ste bili pripadnik Bad Blue Boysa. Kakav je bio vaš glazbeni ukus?
Moj naraštaj i moj krug obilježili su Maksimir, Kulušić i Saloon. Posebice Blue Moon i rokabili scena u Kulušiću koja mi je bila bliska. Ne toliko po stilu koliko po glazbenom afinitetu.
Do sada se niste jasno odredili o ulozi Zdravka Mamića u hrvatskom nogometu, posebice u Dinamu.
To je kompleksno pitanje, a ja sam ovdje u svojstvu ministra kulture. Od mene se ne očekuje da se izjašnjavam o svim fenomenima. Ali načelno, ja sam izdanak navijačke supkulture koja je, po mojem mišljenju, jedan od najvažnijih društvenih fenomena kasnoga socijalizma i u idejnom i u estetskom i političko-nacionalnom smislu. Navijačka supkultura bila je i ostala vrsta bunta, idealizma i otpora autoritetu. Svaka pametna politika to treba uvažavati, ali i činjenicu da je tribina, što god o tome mislili, glas naroda.
AUTOR: MP/Vecernjilist
