Predsjednik Srpskog demokratskog foruma u Beogradu Drago Kovačević bio je posljednji gradonačelnik Knina prije akcije “Oluja”. Kovačević je bio deset godina direktor Centra za socijalni rad u Drnišu, a isto to je radio i u Kninu za vrijeme rata.
U intervjuu za beogradske medije opisao je atmosferu zbivanja u Kninu na početku “Oluje”:
Milošević: “Ne mogu vam pomoći”
– Tu zadnju noć, 3. kolovoza 1995., proveo sam sjedeći na pragu svoje kuće u Kninu i tu sam dočekao zoru. Kada su počele padati prve granate, bilo je oko pola pet, znao sam što to znači, probudio sam ukućane i pokušao doći do nekih rođaka koji su živjeli u okolici Knina. Nakon toga otišao sam u zgradu općine ne znajući hoće li se poduzeti evakuacija građana koja je bila u nadležnosti vojnih vlasti.
Na ulici je vladao kaos, a prve zrake sunca probijale su se kroz gustu prašinu koja je bila posvuda u zraku. U općini sam zatekao neke krajinske generale i Milu Martića kako s nekim razgovara telefonom. Na liniji je bio Slobodan Milošević. Martić je pitao da li mu Milošević može vojno pomoći, a Milošević je odgovorio da ne može.
Milana Marića Oluja je zatekla u gaćama: “Probudile su me granate. Istrčao sam van poluodjeven. Nekoliko granata se pred mojim očima zabilo u zid pored. Sišao sam u podrum u pokušaju da stupim u kontakt sa komandom, da organiziramo obranu”, ispričao je Martić pred odlazak u Haag.
Iz Knina je nazvao Slobodana Miloševića:
– Slobo, padaju granate, što da radim – pitao je Martić.
– Ubij se! – odgovorio je Milošević.
Drago Kovačević također svjedoči o “Krajini kao kavezu između Hrvatske i Srbije”, ali i o Miloševićevoj ulozi:
Milošević je dao ubiti gradonačelnika Vrginmosta koji je shvatio “duplu igru”
– Bio je to fizički ali i politički kavez jer je Milošević u Krajini uspostavio svoju paralelnu strukturu vlasti. Krajina nikada nije do kraja imala svoju administrativnu infrastrukturu i obmana je da je Krajina kreirala neku svoju autentičnu politiku. Čak i kada su nekakvi lokalni političari dobivali većinu na krajinskim izborima, nije postojala mogućnost da oni sprovode svoje odluke jer nisu postojali instrumenti organiziranog sistema.
S druge strane, Milošević je preko policijskih snaga, Martića i crvenih beretki kontrolirao provođenje tih odluka i u slučaju neposlušnosti prijetila je velika opasnost da netko izgubi glavu. Gradonačelnik Vrginmosta Dmitar Obradović ubijen je zato što je shvatio tu vrstu duple igre, a Veljko Džakula, koji je kao političar u zapadnoj Slavoniji pokušao provesti neku mekšu politiku prema Hrvatskoj, uhićen je usred Beograda i sproveden u tajni zatvor u Krajini. Poslije mi je ispričao kako mu je isljednik rekao: “Samo Bog i ja znamo gdje se ti sada nalaziš”.
Kovačević tvrdi kako Milošević nikada nije ozbiljno mislio na Krajinu te da mu je ona trebala za dvije stvari.
Prvo, Krajina mu je služila kao ucjena za Tuđmanovu lojalnost u partnerstvu oko podjele Bosne i, drugo, ona mu je trebala kao organizacijski oblik zamrznutog konflikta.
Lokalna krajinska vlast trebala je Miloševiću samo da postoji netko na terenu tko će kontrolirati narod dok se proces razmjene stanovništva ne dovrši do kraja:
– Kada smo izlazili iz Knina nakon “Oluje”, kolona se 7. kolovoza zaustavila u Banja Luci u koju je ekspresno stigla Buba Morina, komesar za izbjeglice iz Srbije, a Ratko Mladić postavio je vojnu policiju na izlazu iz grada i nije se moglo dalje.
Tada je Buba Morina rekla kako mi treba da naselimo Srebrenicu, Višegrad i Bratunac, mjesta iz kojih su izbačeni Muslimani i Hrvati. U isto vrijeme u Banja Luci policija upada u hrvatske kuće i skelom ih kod Davora prebacuje na hrvatsku stranu gdje onda oni ulaze u srpske kuće na Baniji… Eto to je “humano” preseljenje – prisjetio se bivši kninski gradonačelnik.
O sastanku s Miloševićem u ljeto 1995., Kovačević je kazao:
– Sastanak je bio organiziran u Beogradu između operacija “Bljesak” i “Oluja” i ja na taj sastanak uopće nisam htio ići znajući da Milošević ne govori istinu, ali sam kao gradonačelnik Knina osjećao odgovornost za sudbinu svih tih ljudi. U delegaciji je još bio Boro Mikelić, Milan Babić, Rade Tanjga i Rajko Ležajić koji sada vodi ono fantomsko društvo koje se zove “vlada Krajine u izbjeglištvu”.
Boro Mikelić je bio pripremio referat od dvadeset osam stranica sa zahtjevom da se smijeni Martić i upravo kada je htio početi govoriti, prekinuo ga je Milošević rekavši kako je kod njega tog jutra bio Mile Martić ‘koji se mnogo brine i noćima ne spava, zato vi sada treba da budete složni i sve će da bude u redu’.
Ja sam tog trenutka znao da je sastanak završen: Milošević se cinično s nama igrao kao mačka s mišem. Njegova strategija u samoj Krajini bila je takva da je u njoj instalirao tri-četiri političke struje koje bi aktivirao kako je njemu odgovaralo, a krajinsko rukovodstvo, svi ti Hadžići, Martići, Zečevići, Tanjge i Mikelići, predstavljali su galeriju likova totalitarno policijskog mozga koji su bili fascinirani Miloševićem i njegovim službama.
Nakon Mikelićevog partijskog referata Milošević je rekao: “Vrhovni savjet obrane sastao se jučer i odredio vam Milu Mrkšića za vrhovnog komandanta”, i sastanak je bio završen…”
Milošević nakon Oluje
“Pobjegli su kao zečevi, a sada traže da ih Jugoslavija brani”, obrušio se Milošević na Martića i krajinsko vodstvo na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. godine poslije operacije Oluja.
“Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom, nego što bi izginuli držeći linije!”, rekao je tada Milošević.
Prema navodnom transkriptu razgovora, Milošević i generali imali zajednički stav da su krajinski Srbi sami krivi za Oluju jer su odbili sve mirovne prijedloge. Milošević, navodno, nije znao tko je naredio povlačenje iz Krajine.
“Molim vas, 6.000 Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?
Oni ga nisu branili, jer po svim izvještajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uvečer, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira s hrvatskim snagama. (…)
Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta s Hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronta. Da smo istog tog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, tko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji sa stanovništvom. (…)
Pitanje je tko je, zaista, donio odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uvjete da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, s kojih su oni pobjegli kao zečevi?!”, navodno je rekao Milošević na sjednici Vrhovnog savjeta obrane.
M. Marković/foto:press
