Dva zaposlenika u Ministarstvu socijalne skrbi Opačićka je imenovala “asistentima svog psa Žuće” koji ga svakodnevno vode u šetnju, a za sto postotne invalide ne može ih osigurati.
Objavljujemo potresno pismo 100%-tnog invalida koji piše o odnosu institucija prema njemu, uskraćivanju osobnog asistenta koji mu je odobren prije više od šest mjeseci. Ministarstvo Milanke Opačić izigrava zakon, ne poštuje vlastite odluke te ponižava najteže invalide.
Josip Sopta 100%-tni je invalid, prikovan za kolica, paraliziranih ruku i nogu. Bez tuđe pomoći ne može popiti ni čašu vode, ne može obrisati ni suze s lica. Ovo pismo je njegov krik protiv besćutne birokracije Milanke Opačić:
“Gospođo Opačić i vama slični KOLIKO VAMA TRAJE TJEDAN?
Tko hoće i ima volje, nađe način – tko neće, traži izliku. Kao 100%-tni invalid, tetraplegičar (ne mogu micati ni rukama, niti nogama), dobio sam preko udruge HUPT osobnog asistenta na četiri sata u ožujku ove godine. Početak rada osobnog asistenta je trebao biti krajem svibnja odnosno početkom lipnja 2015 godine.
Uz sve moje molbe, upite, nastojanja da dođem do informacije, kada, Ministarstvo mladih i socijalne politike nije bilo u stanju odgovoriti mi pismeno. Telefonski me šalju od broja do broja, s istim odgovorom: “strpite se još 2 do 3 tjedna“. Tjedan traje sedam dana, po svim mjerilima.
U petak sam osobno otišao u Ministarstvo mladih i socijalne politike i vidio ministricu Opačić kako službenim audijem dolazi na posao i vodi “peseka” na posao.
Isti “pesek” je dva puta tijekom radnog vremena izveden u šetnju od strane službenika te obavio nuždu na parkingu ministarstva. Nitko nije počistio za njim.
Ponukan viđenim, zamolim prijatelja da me uvede u ministarstvo, gdje me preuzimaju zaštitari i odvode na 15. kat na razgovor. Prima me kulturna mlada dama, kojoj iznosim svoj problem. Saslušavši me i uvidjevši da nemam namjeru otići bez konkretnog odgovora, dovodi drugu (nadređenu) gospođu koja se nije predstavila. Niti na jedno moje pitanje nema odgovor, a na svaki njen upit srežem je argumentima.
Zove se treća osoba, a ta gospođa mi preporuča da ne “čačkam mečku” te da budem sretan što sam u mogućnosti dobiti osobnog asistenta, a da njeno dijete nije dobilo vrtić…??? Što bih ja trebao čuvati njeno dijete?
Niti mogu sam jesti, piti, pomaknuti se, otvoriti vrata, javiti se na telefon, ako mi nije na stolu i 20 cm udaljen od moje desne ruke…??? To je odgovor? Na upit tko je meritoran, kompetentan, pomoćnici, zamjenici, ministrica, te da mi dogovore sastanak s nekima od njih, odgovor je bio – što vi s ceste mislite da možete pričati s njima…?
Nisam pesek, nisam nacionalna manjina, nisam lgbtq populacija, nisam izbjeglica, zbog kojih državni sigurnosni sustav pada za par sati, već sam bivši branitelj bez statusa i još uvijek zaposlen, te nisam na teret državi, jer sam prije devet godina doživio moždani udar, greškom liječnika.
Danas zovem, ponovno, i opet se nalazim u “saturnovom prstenu” i vrtim se u krug, od jednog do drugog telefona i ponavljam priču, sretan ako netko digne slušalicu i proslijedi me dalje – strpite se još 3 do 4 tjedna, OPET… Ministarstva moraju biti servis građanima i biti dostupni nama, a ne obrnuto, kao da su bogom dani i svrha sami sebi. Koliko vama traje tjedan? Inače, novac za osobnog asistenta je osiguran iz EU fondova!
Ti novci propadaju ako se do kraja mjeseca ne iskoriste. Meni pomoć treba jučer, sutra je kasno, sutra postoji samo ako ga doživimo, a i onda postaje danas. Zaključak izvucite sami.
Pišem u afektu te vas molim da me ispričate zbog gramatičkih pogrešaka i mog zdravstvenog stanja,
S poštovanjem Josip Sopta vau, vau…”
Foto:M.Radoš/fah
