Patrijah srpski Porfirije dao je opširan intervju za beogradske Novosti, u kojem je najavio da će svibnju će biti poznato ime novog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, koji će ga naslijediti na toj dužnosti, a nama je zanimljivo što je govorio o kardinalu Stepincu, odnosima s Katoličkom crkvom i Vatikanom.
Porfirije je odbacio Stepinčevu vezu s ustaškim zločinima, koja je u Srbiji uobičajena: “Daleko sam od toga da povjerujem da je on bio izravno i neposredno umiješan u bilo koju vrstu zlodjela”, ali i dodao konkretnu ogradu:
“Međutim, moram reći da ne samo kao episkop, svećenik, kršćanin, nego prije svega kao bilo koji običan čovjek ne mogu sakriti da, u najmanju ruku, imam dilemu, da imam problem s određenim Stepinčevim postupcima, riječima, stavovima. Žao mi je ako to nekoga uznemirava, ali obaveza mi je biti iskren”, odgovorio je patrijarh SPC-a na pitanje o Stepincu.
Naglasio je će “otvaranje vatikanskog arhiva za istraživače sigurno pridonijeti boljem sagledavanju teških vremena Drugoga svjetskog rata na prostoru NDH i Stepinčeva mjesta u njima”, uz važnu napomenu kako je “potpuno svjestan da užasne okolnosti u kojima je kardinal živio za njega nisu bile nimalo jednostavne”.
“Što se, pak, dosadašnjih stavova naše Crkve, kao i zaključaka Komisije ustanovljene za istraživanje ovog važnog i delikatnog pitanja tiče, oni su jasni, nepromijenjeni i javnosti poznati. Reći ću i to, da kada razgovaramo o ovakvim temama uvijek se trudim da pažljivo koristim riječi”, kazao je Porfirije.
O Jasenovcu
Kada je riječ o Jasenovcu, patrijarh SPC-a objašnjava da se za zločine ne može teretiti Hrvate:
“Prve liturgije su služene u katakombama, na grobovima mučenika za vjeru Kristovu. Beskrvnu žrtvu prinosimo i na grobu Kristovom. A to isto činimo i u veliko-mučeničkom Jasenovcu. To što se u Jasenovcu nalazi pravoslavni hram Božji, što je vladika Jovan osnovao manastir na tom mjestu, pravi je, i po mome mišljenju, jedini način na koji Crkva njeguje uspomenu na stradale. Okupljanjem u Jasenovcu i na drugim sličnim mjestima, molitvom, služenjem liturgije, stjecanjem blagodati Duha Svetoga, mi preobražavamo sebe.
Preobražen i blagodaran čovjek nikada neće nečije potomstvo, nečiju djecu, kriviti za ono što su činili roditelji. Pravoslavni kršćanin gradit će mir, prijateljstvo, a ne zlopamćenje ili, ne daj Bože, osvetu.
Paradoks kršćanske vjere je da na mjestima poput Jasenovca, molitvom Kristu, prvom mučeniku i stradalniku, ali i načelniku spasenja i života, dobivamo snagu da se svim duhovnim i ljudskim kapacitetima borimo za mir, dobro i razumijevanje među ljudima, da se borimo za svakog čovjeka.
Govorim o onome u što Crkva vjeruje i što čini. Međutim, ni ono što čine povjesničari – proširivanje i utemeljeno ispitivanje znanja o zlu demonskih razmjera koje je pretrpio naš narod u NDH u Drugom svjetskom ratu – što Crkva, naravno, potiče, a što poslije formira prosvjetu i školstvo, ne treba služiit zlopamćenju, nego da bude opomena svima da se nikada i nigdje ne ponovi.
U tom smislu spominjem i misao stradalog Bonhoeffera ( Dietrich Bonhoeffer, njemački evangelički teolog, jedan od utemeljitelja Ispovjedajuće crkve, simbol otpora nacizmu. Pogubljen je vješanjem 9. travnja 1945.; op. a.), da se uloga kršćana u svijetu ne može svesti na previjanje rana nastalih pod kotačom nepravde, nego da je taj kotač neophodno zaustaviti.
Naše kolektivno sjećanje treba da se rukovodi mišlju blaženopočivšeg patrijarha Germana da ćemo oprostiti, ali nećemo i ne smijemo zaboraviti. Nećemo zaboraviti, ne da bismo se nekome svetili, nametali krivicu pokoljenju koje krivice za to nema, nego zato što su pobijeni naši najbliži rođaci i susjedi, a mi vjerujemo u uskrsnuće mrtvih i u ono što je Njegoš rekao: ‘Duša ljudska jeste besmrtna.’ Njegovati molitvenu uspomenu je isto što i njegovati vjeru u uskrsnuće mrtvih”, poruka je Porfirijeva.
Pohvale papi Franji
Ponovio je da Kosovo pripada Srbiji, ali se suprotstavio radikalima koji žele političke bodove “na kosovskometohijskom raspeću srpskog naroda, pogotovo od strane onih koji taj križ nisu olakšali kada su imali prilike za to, ostavlja gorak ukus u ustima”.
Komplimentirao je papi Franji s kojim se susreo tri puta:
“Do sada sam se sa papom Franjom susreo tri puta, posebno ili zajedno s drugim našim uglednim arhijerejima. Svaki naš susret, kao i naša komunikacija u cjelini, zasnovani su na duhu Kristovog Evanđelja, u duhu razumijevanja i međusobnog poštovanja. U svijetu u kojem živimo, za koji smo i jedni i drugi odgovorni, suočeni istodobno s problemima suvremenog doba, dijalog, štoviše i suradnja, nužni su objema stranama. Činjenica je da su kršćani upućeni jedni na druge i da zajedno moramo odgovoriti na izazove od suštinske važnosti za svijet. Uostalom, apostol Pavao nas opominje da nitko ne može reći da mu drugi nije potreban.”
O Crnoj Gori
Na pitanje o novim političkim, ali i nacionalnim tenzijama u Crnoj Gori kazao je kako je siguran da će nasljednik mitropolita Amfilohija uspjeti da Crkvu u Crnoj Gori sačuva od podjela, ali i uspostavi duh mira i povjerenja sa svjetovnim vlastima
“Prvo, naša Crkva nema ništa protiv slobodnog nacionalnog izjašnjavanja – ona je danas i uvijek u službi jedinstva, svugdje i na svakom mjestu, pa i u Crnoj Gori. Prirodno je da Crkva nastoji da u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, konstruktivno i na istinsko dobro svih, a poštujući svačiju slobodu, surađuje s državnim vlastima u onim sferama gdje je ta suradnja potrebna.
Citirao Tina Ujevića
Zanimljivo je da patrijarh Porfirije na početku intervjua citirao Tina Ujevića:
– Put u molitvene visine moguć je, međutim, samo kroz ponore iskrenog smirenja i međusobne požrtvovanosti, u koje se na početku svoje čuvene pjesme tako dirljivo baca Tin Ujević: “Beskrajni Bože, što na plavom svodu/ zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,/čuješ li gdje ti na prljavu podu/
leleče ljutu molbu srvan mališ?”
Iskustvo molitve poznato mi je cijelog života. Snaga molitve proističe iz sposobnosti međusobnog povezivanja: kao što se patrijarh moli za sve, tako i svi trebaju moliti za patrijarha, kazao je Porfirije.
Riječ je o Ujevićevoj pjesmi “Molitva iz tamnice”, objavljenoj u Parizu 1917. godine. Pjesma je posvećena Risti Raduloviću “Rindi”, srpskom novinaru i političaru iz Mostara gdje je uređivao časopis “People”. Smatralo ga se promotorom engleske političku misli u Bosni i Hercegovini koja je tada pod nadzorom Austro-Ugarske.
Iako nije bio član “Mlade Bosne” drži se da je svojim tekstovima iniciro atentat na princa Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Uhićen je i zatvoren nakon atentata, interniran u koncentracijsk logor Arad, današnja Rumunjska, gdje je i umro 15. ožujka 1915. godine.
M. Marković/Foto:Novosti/ Petar Milošević
