Tri njemačka medija pišu o Srbiji. Tononovi su zabrinuti. U tekstovima je riječ o „Putinovim najboljim prijateljima“, o “neuspjeloj strategiji” SAD-a i EU-a na Balkanu i o “dominaciji Srbije” koju se “mora slomiti”
“Rusija se u Europi može osloniti na tri saveznika”, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung: “U državi-članici EU-a Mađarskoj, zemlji kandidatkinji Srbiji i u pola Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba – vlastodršci su čvrsto lojalni Putinu, iako s različitim nijansama.”
“Najodlučnije je svoju politiku usmjerio ka Moskvi Milorad Dodik, predsjednik bosanske srpske republike“, piše njemački list. “Moskvi idu na ruku Dodikovi napori da transformira Bosnu u konfederaciju država, kao preliminarni korak ka kasnijoj secesiji njegovog dijela zemlje – jer su nemiri, kao rezultat toga, značajni”, prenosi Deutsche Welle.
Autor članka Michael Martens pritom ukazuje da se Dodik, kojeg naziva „Putinov mlađi partner u Banjaluci“, nedavno suočio s preprekama – Njemačka je najprije zamrzla, a sada i potpuno obustavila četiri infrastrukturna projekta u RS-u vrijedna više od sto milijuna eura, SAD je krajem srpnja uveo sankcije četvorici visokih dužnosnika RS-a, a prošli tjedan je i javni tužitelj BIH podigao optužnicu protiv Dodika.
“Optužnica je vrhunac dosadašnjeg sukoba Dodika i visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Cristiana Schmidta (CSU)“, ocjenjuje autor, ali i napominje da sada “ostaje da se vidi hoće li javno tužilaštvo sa sjedištem u Sarajevu uopće moći djelovati na području RS-a”.
“Dodika podržavaju Moskva, Beograd i Budimpešta“, piše njemački list. „Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto širi stav da nekakav neodređeni ’međunarodni liberalni mainstream’ stoji iza udara Zapada i javnog tužitelja na Dodika“, odnosno da se tako „kažnjavaju političari koji se hrabro zalažu za nacionalne interese, kao što to čine Dodik i Putin”.
“Antizapadni baraž” masovnih medija u Srbiji
“Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije tako otvoreno proruski orijentiran kao Dodik“, piše autor. „Srbija je čak podržala rezoluciju Generalne skupštine UN-a protiv ruske invazije na Ukrajinu. S druge strane, Beograd se nije pridružio europskim sankcijama Rusiji i podržava je gdje god može.”
“Masovni mediji u zemlji, bilo da su novine, televizije ili internet-portali koje kontroliraju osobni prijatelji i ljudi lojalni Vučiću, već godinama bombardiraju stanovništvo antizapadnim baražom u kojem se Rusija i Kina predstavljaju kao pravi prijatelji Srbije. To ima efekta. Za razliku od prije nekoliko godina, većina stanovništva Srbije je sada protiv ulaska njihove zemlje u EU.”
“To je u krajnjoj liniji nebitno”, ocjenjuje frankfurtski list, „jer takav korak ionako nije planiran. Ipak, to ilustrira promjenu atmosfere koja se dogodila u Srbiji u posljednjih deset godina. Prema anketama, Putin je najpopularniji strani političar u zemlji.“
Posljedice po ruske oporbene aktiviste
“Posljedice toga osjeća i politički aktivan dio ruske dijaspore u Srbiji”, ukazuje autor članka Michael Martens. Podsjećajući da su u posljednjih godinu i pol dana desetine tisuća Rusa emigrirale u Srbiju, on navodi da ruske izbjeglice koje su politički aktivne, koje u Srbiji organiziraju demonstracije i mitinge protiv Putina, „sve više osjećaju pritisak srpske države“. Prijeti im zabrana ulaska ili neprodužavanje boravišne dozvole.
Autor izdvaja primjer ruskog disidenta Vladimira Kara-Murse, koji je u travnju u Rusiji osuđen na 25 godina zatvora zbog „veleizdaje“. „Prije osude, on je izvijestio da je srpska tajna služba sustavno prisluškivala i špijunirala koordinacijski sastanak ruskih disidenata u svibnju 2021. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin je osobno donio materijal u Moskvu i predao ga ruskom sigurnosnom aparatu, naveo je Kara-Mursa. Ubrzo su uslijedila hapšenja u Rusiji. Međutim, vjerni glasnik Vulin više nije ministar – Vučić ga je postavio za šefa tajne službe”, navodi na kraju Frankfurter Allgemeine Zeitung.
“Opasan kurs” američkih diplomata
Situacijom na Balkanu bavi se i berlinski Tageszeitung čiji autor, Erich Rathfelder, iznosi ocjenu da „Europska unija i SAD žele pridobiti srpske nacionaliste politikom razumijevanja”, što je, smatra, „opasan kurs”.
Podsjećajući da za SAD, a posebno za Demokratsku stranku, Daytonski mirovni sporazum o BiH iz 1995. predstavlja uspjeh američke diplomacije, list piše: „Sada se američki diplomati koje rade na Balkanu spremaju prokockati to nasljeđe, očigledno misleći da će Srbija biti uvučena u zapadni tabor ustupcima na Kosovu i u Bosni. (…) Konce prije svega vuku američki diplomat odgovoran za zapadni Balkan Gabriel Escobar, s Christopherom Hillom, američkim veleposlanikom u Beogradu, i političarima EU-a, Josephom Borellom i specijalnim izaslanikom Unije Miroslavom Lajčakom.“
“Zapadni diplomati podržavaju ideju da samo treba ugoditi nacionalistima da bi se održao mir. Ignoriraju činjenicu da je to jednom ranije – naime od 1991. pa naovamo – doživjelo veliki neuspjeh”, piše Tageszeitung.
Brčko – strateška točka broj jedan na Balkanu
Ipak, autor ukazuje da postoji i otpor tome na Zapadu: „Otkako su Michael Roth, predsjednik vanjskopolitičkog odbora Bundestaga, i njegov kolega u američkom Senatu kritizirali sadašnji pristup politici, neki parlamentarci s obje strane Atlantika barem su se probudili. Zahtijevaju da međunarodna zajednica uči iz prošlosti. Oni pozivaju na diplomaciju odvraćanja kako bi se spriječilo dodatno pogoršanje sigurnosne situacije na Kosovu i u Bosni.”
Pritom njemački novinar posebno ukazuje da je fokus debate na Distriktu Brčko, koji RS dijeli na dva dela. „Regija Brčkog je strateška točka broj jedan na Balkanu. Zato Srbi žele svim silama kontrolirati Brčko – a to je shvatila i zapadna vojska”.
Podsjećajući da su na to mesto poslane nove jedinice Eufora, uključujući i mali njemački kontingent od oko 30 ljudi, autor izvodi sljedeći zaključak: „Zaista značajna strateška promjena bi se dogodila samo ako bi tamo bile raspoređene trupe NATO-a”.
Međutim, prema izvještajima medija, Euforom će upravljati mađarski časnici, a to je, piše njemački novinar, „kao da koza postane vrtlar”.
“Berlin se ne pomjera. Ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, koja se svojevremeno suprotstavila nacionalističkim pozicijama – šuti. (…) Želi li Berlin zaista vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a na Balkanu povjeriti isključivo diplomatama SAD-a, EU-a i Viktoru Orbanu“, postavlja na kraju pitanje autor Erich Rathfelder u članku za berlinski Tageszeitung.
Habsburška balkanska strategija
List Berliner Zeitung objavljuje tekst pod naslovom: „Dominacija Srbije mora se slomiti“. Potpisuje ga gostujući autor Muamer Bećirović kojeg njemački list predstavlja kao „istraživača historije diplomacije i međunarodne politike“ i čovjeka koji je „u siječnju 2024. objavio biografiju o austrijskom diplomati i državniku postnapoleonskog doba, princu Clemensu von Metternichu”.
Iz vrlo opširnog teksta Bećirovića, izdvajamo: „Kada je austrougarski car Franz Josef I posjetio Bosnu i Hercegovinu 1910., godinu dana nakon aneksije, habsburška balkanska strategija već je bila na stolu. Demografski, Srbija je tada, kao i sada, bila najveća sila u regiji, s oko duplo više stanovnika od Hrvatske. Da bi se Beograd uravnotežio, Sarajevo je trebalo čvršće vezati za austrijski Zagreb. Te dvije zemlje zajedno su trebale okončati srpske hegemonističke ideje i osnažiti austrijsku hegemoniju u regiji. To se nije dogodilo zbog Prvog svjetskog rata.”
“Njemačka strategija za Balkan mora se temeljiti na toj povijesti, zato što se strateška situacija na Balkanu gotovo i nije promijenila za više od sto godina“, poručuje Bećirović. Po njemu, „jedina država koja bi mogla uvesti red na Balkanu i trajno osigurati vlastite strateške interese u regiji je Njemačka. Ona je daleko najvažniji trgovinski partner Hrvatske, Bosne i Srbije, a i geografski je udaljena svega nekoliko stotina kilometara.”
“Njemačka treba privući istočnu Europu na svoju stranu ako želi ostvariti dominaciju u Europi, a to uključuje i Balkan”, piše Muamer Bećirović, a prenosi list iz Berlina. „Potrebna je moć, njemačka moć, da se uvede red na Balkan. Sve ostalo je kratkoročno, srednjoročno i dugoročno osuđeno na propast.”
I na kraju članka u Berliner Zeitungu od Bećirovića još i ova misao: “Ako bi Berlin vladao, red bi bio na dohvat ruke i mir bi se mogao vratiti na Balkan, po prvi put u njegovoj povijesti.”
Deutsche Welle/Foto: pxll
