Andreju Plenkoviću i Davoru Ivi Stieru s jedne te Miri Kovaču i Zlatku Hasanbegoviću s druge strane danas nisu potrebni Šeks i Karamarko da pozadinski vode bitku koju su davno izgubili. HDZ mora zaustaviti lobiranja Šeksa, Gregurića, Manolića, Granića, Pašalića, Karamarka i drugih potrošenih kadrova.
U borbu za novog predsjednika HDZ-a bori se javno Andrej Plenković i tajno Miro Kovač i Zlatko Hasanbegović, a možda čak i Milijan Brkić koji ispituju reakcije javnosti kako bi bili sigurni da će pobijediti. Uđu li u izbornu utrku samo pobjeda im jamči ostanak u stranci jer je poznato kako se u HDZ-u pobjednici obračunavaju s poraženima.
S druge strane iz pozadine dirigiraju stari, isluženi i iskompromitirani kadrovi koji i dalje žele zadržati utjecaj u stranci lobiranjima za svoje „favorite“. Javnosti je poznat angažman Vladimira Šeksa oko kandidature Andreja Plenkovića. Iako je Šeks zlouporabio poziciju savjetnika predsjednice Republike Hrvatske u cilju ostvarivanja osobnih interesa.
Umjesto da se povuče u mirovinu Šeks i dalje želi doći u poziciju kako bi ponovno mogao kreirati političke procese. Andreju Plenkoviću takva pomoć nije potrebna. Dugogodišnji činovnik u najvišim tijelima Europske unije ima iza sebe bogato diplomatsko iskustvo, znanje i sposobnost da se sam suoči s izazovima oko upravljanja najutjecajnijim mjestima u HDZ-u.
Angažman Vladimira Šeksa više će mu štetiti nego koristiti posebno kad se uzme u obzir da je šef Plenkovićeva ureda u Zagrebu Šeksov posinak Karlo Ressler. Takvim odabirom Plenković si je oduzeo nekoliko postotaka podrške u javnosti.
Tomislav Karamarko svojedobno je vratio u politički život Milana Kovača koji je znanje i sposobnost dokazivao početkom 90.-ih kao čelnik Fonda za privatizaciju. Znamo kako smo prošli. Nedavno su također aktivno lobirali unutar HDZ-a i dvojac Valentić – Gregurić, tvorci tehnomenadžerizma u Hrvatskoj koji je bio temelj za devastaciju hrvatske industrije i gospodarstva.
Ti ljudi su svoje vrijeme iskoristili, danas pokušavaju zauzimanjem pozicija na mjestima gdje se donose odluke oduzeti tu mogućnosti mladim stručnjacima i znanstvenicima koji moraju svoj kruh zarađivati izvan granica Republike Hrvatske. Darko Milinović i Ivan Domagoj Milošević su bili stupovi političkog pada Tomislava Karamarka. Oni su danima uvjeravali javnost kako Karamarko ima potrebnu većinu za preslagivanje vlade, da bi onog trenutka kad je Sabor izglasao nepovjerenje Oreškoviću pokušali svu krivnju prebaciti na predsjednika stranke iako su i njih dvojica bili sukrivci novih izvanrednih izbora.
Svi ti stranački lideri koji su se u javnosti iskompromitirali morali bi ustupiti svoja mjesta mlađim i uspješnim „mladim lavovima HDZ-a“ kojih ima u Hrvatskoj, ali ne mogu probiti koruptivnu i nedemokratsku stranačku barijeru.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je imala je briljantnu prvu godinu mandata o čemu smo pisali početkom godine s tezom o mnogo uspješnih projekata i dvije ozbiljne greške koje su se reflektirale kroz zadržavanje tadašnjeg zapovjednika Glavnog stožera OS Drage Lovrića te sramotno povlačenje iz Kine i umirovljenje general bojnika Joze Miličevića, ratnog zapovjednika Prve gardijske brigade u Oluji.
Kad je postao savjetnik Predsjednice Vladimir Šeks je vrlo brzo dao do znanja javnosti što su njegovi prioriteti, a rezultat je ekspresna smjena Komisija za pomilovanja na čelu s Ivicom Tolušićem. Šeks se posuo pepelom i dao ostavku da bi nekoliko mjeseci kasnije ponovno pokušao ostvariti ključnu ulogu u najjačoj stranci.
Hrvatska danas ima mladih, uspješnih, stručnih i profesionalnih kadrova od politike, gospodarstva do sporta. Tim ljudima se treba otvoriti prostor kako bi izgrađivali Republiku Hrvatsku, a ne prodavali svoje usluge na međunarodnom tržištu te izgrađivali Irsku, Njemačku, Finsku i druge razvijene države svijeta.
Trajnim odlaskom iz zone utjecaja raznih Šeksova, Granića, Valentića, Gregurića otvorio bi se put raspravama Andreja Plenkovića, Davora Ive Stiera, Tomislava Tolušića, Zlatka Hasanbegovića, Mire Kovača, Tomislava Ćorića i drugih dolazećih obrazovanih političara koji mogu stvoriti nekoliko snažnih frakcija koje bi se borile za političku vlast unutar HDZ-a bez revanšizma prema poraženima kakvo je stanje bilo do sada od vremena borbe Ivića Pašalića i Ive Sanadera do sada predzadnjih izbora između Tomislava Karamarka i Milana Kujundžića.
HDZ mora prestati s tom praksom te poput američkih Demokrata koji su nakon unutarstranačke borbe za predsjednika između Baracka Obame i Hilary Clinton podijeli vlast na način da je poraženi postao druga najmoćnija osoba u SAD-u. Kada ćemo takve odnose moći vidjeti u HDZ-u? Ili bilo kojoj drugoj hrvatskoj stranci.
Danas je izgledni pobjednik u utrci za predsjednika Andrej Plenković, s Davorom Ivom Stierom i Damirom Krstičevićem kao ključnim pomagačima iako s druge strane postoje naznake da će se u utrku uključiti Miro Kovač kojeg bi prema medijskim natpisima trebao podržati Zlatko Hasanbegović.
Umjesto da raspravljamo o temama koje će ova dva tima predstaviti javnosti, raspravlja se pozadinskom ratu Vladimira Šeksa i Tomislava Karamarka. Karijere tih ljudi su završile i oni sa svakom pojavom u javnosti stvaraju negativni politički odjek.
Andrej Plenković sa svojim stavovima o jačanju europskih institucija ima program koji može predstaviti javnosti. Njegova desna ruka Davor Ivo Stier ističe da će politika koju će njihov tim voditi biti državotvorna te da neće dozvoliti podjele unutar Europske unije na zemlje osnivače i periferne članice bilo kad se radi o političkom utjecaju, bilo da se radi o financijskim sredstvima europskih fondova.
U javnosti je neprimijećeno prošla informacija o potpisivanju dokumenta o financiranju malih i srednjih poduzeća kojim će EU fondovi financirati male hrvatske tvrtke (a ne male tvrtke kćeri velikih tvrtki, kako je to zamislio ex ministar Tihomir Jakovina) u iznosu od 1,2 milijarde kuna. Veliki uspjeh ministara Tomislava Tolušića i Darka Horvata. Da se to dogodilo u vrijeme SDP-ove vlasti bila bi to prva vijest u Dnevniku, a naslovnice dnevnih novina slavile bi uspješne ministra.
Zlatko Hasanbegović ima svoju viziju s kojom može upoznati hrvatsku javnost, a koja se zasniva na Domovinskom ratu te zadržavanju tradicionalnih vrijednosti. Hasanbegović je pronašao i zajednički jezik s Viktorom Orbanom i sigurni smo da on ima danas puno više toga za reći nego što to mogu Šeks, Granić, Valentić i Gregurić.
Miro Kovač ima svoju viziju Hrvatske, on kao karijerni diplomat može značajno podići i osvježiti razinu kvalitete komunikacije unutar devastiranog HDZ-a jer se ta devastacija praktički pokreće od vremena angažmana zaštitarske tvrtke „Borbaš“.
Dakle, Andreju Plenkoviću i Davoru Ivi Stieru s jedne strane te Miri Kovaču i Zlatku Hasanbegoviću s druge strane danas nisu potrebni Šeks i Karamarko da pozadinski vode bitku koju su davno izgubili.
Vjerujemo da su predsjednički kandidati toga svjesni te da će se zahvaliti na uslugama koje ih vode u nove podjele i nove poraze te koje bi dovele na vlast Zorana Milanovića, vjerojatno predsjednika vlade koja je napravila najveću štetu Republici Hrvatskoj od njenog postojanja.
M. Marković/M. Glavinić Ilustracija Stiv Cinik
