Koliko je Hrvata, u obje Juge, prevedeno na pravoslavlje ili gurnuto u ateizam

srpanj 17, 2017 maxportal
Share Button

Kad je ustanovio mješovitu komisiju Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve Papa Franjo na pitanju kanonizacije Alojzija Stepinca pokazao je dosad neviđeni stupanj “inkluzivnosti“.

PIŠE: Mate Bašić/foto:zgnadbiskupija

Rečeno rječnikom aktualne političke korektnosti, koju je u hrvatski javni diskurs uveo Plenković mlađi, Papina komisija nije dovela do „političke stabilnosti“.

Komisija, naime, nije politička arbitraža ili politprostitucija.

Svoj rad temeljila je na unaprijed određenim pravilima koja nisu dopuštala izlazak kroz dimnjak izvan dokumentirane istine. Možda zato i nema relevantne izjave hrvatskih političara nakon što je komisija završila rad, osim uključivoga Pupovca – zapisao je ovih dana Nenad Piskač na samom početku svojega teksta “Rezultat rada Papine komisije: Razotkrivanje SPC i Srbije“.

U vizir “dokumentirane istine” kojim se Mješovita komisija bavila svakako, prije svega, spada materijal sa žalosnog zagrebačkog suđenja nadbiskupu Stepincu po optužnici koju je Vrhovnom sudu podnijelo Javno tužilaštvo NR Hrvatske 23. 9. 1946. pod brojem I 232/1946, a sastavio ju je tadašnji javni tužilac NRH (državni odvjetnik) Jakov Blažević u suradnji s Josipom Hrnčevićem, Dragutinom Despotom i Božidarom Krausom, nakon što je isljednik (istražitelj) OZN-e za Hrvatsku Nedo Milunović proveo brzinski inkvizicijski postupak.

Jedan od stupova te optužnice odnosio se i na tzv. prekrštavanje Srba s pravoslavne na katoličku vjeru, koje se doista i događalo, ali zapravo – u nikada utvrđenom točnom niti približnom broju.

U tom svjetlu, zanimljive je, iz današnje perspektive posebno, promatrati povremene varnice koje bi zaiskrile tijekom suđenja između tužitelja Blaževića i predsjednika Sudskog vijeća Žarka Vimpulšeka s jedne strane te nadbiskupa Stepinca s druge, preko kojih se lakonski prelazilo, baš kako je učinjeno i s njihovim prešućivanjem, osobito historiografskim, sve do danas, a koje se odnose na nekovrsno inverzno prekrštavanje, odnosno, na prevođenje katolika u pravoslavlje tijekom 4-5 puta dužega vremenskog razdoblja tijekom postojanja velikosrpske Kraljevine SHS i još velikosrpskije Kraljevine Jugoslavije.

Suđenje je provedeno munjevitom brzinom od 30. rujna do 3. listopada 1946., a stenografist Ante Petrović zabilježio je i slijedeće (prema agitpropovskoj knjizi Branimira B. Stanojevića: “Alojzije Stepinac – zločinac ili svetac”, drugo dopunjeno izdanje, Nova knjiga, Beograd, 1986.):

VIMPULŠEK: – Optuženi Stepinac, da li Vam je poznato koliko je Srba prekršteno s pravoslavne na katoličku vjeru za vrijeme okupacije?
STEPINAC: – Nije mi poznato.
VIMPULŠEK: – Da li Vam je poznato da se prekrštavanje vršilo masovno?
STEPINAC: – To točno ne znam u kolikom je broju vršeno.
VIMPULŠEK: – Ali svakako znate da je bio velik broj.
STEPINAC: – Govorilo se, ali točnih podataka nemamo.
VIMPULŠEK: – Kakav stav ste zauzeli prema tom prelaženju?
STEPINAC: – Ja sam o tome dao izjavu.
VIMPULŠEK: – Gdje?
STEPINAC: – U zapisniku (nap. istražnom zapisniku OZN-e), a nalazi se i u dokumentima koje smo mi objavili.
VIMPULŠEK: – Da li Vam je poznato da se i na silu prevodilo?
STEPINAC: – S naše strane nije nikada.
VIMPULŠEK: – Ali, da li su ustaše vršili pritisak?
STEPINAC: – Što su drugi vršili, to na mene ne spada.
VIMPULŠEK: – Da li su Vam stajala na raspolaganju kakva sredstva za prisilu?
STEPINAC: – Nikakva.
VIMPULŠEK: – Onda niste ni mogli vršiti prisilu, ali su prisilu vršili ustaše.
STEPINAC: – Ostajem kod svoje izjave u zapisniku.
VIMPULŠEK: – U svojoj izjavi rekli ste, između ostaloga, i to da je manje Srba prešlo na katoličku vjeru za vrijeme NDH, nego katolika na pravoslavnu za vrijeme okupacije (nap. starojugoslavenske, velikosrpske okupacije). Da li ostajete kod te izjave?
STEPINAC: – Sasvim točan broj je jako teško ustanoviti, ali mi je poznato koliko je prešlo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
VIMPULŠEK: Koliki je to broj? Možete li ga navesti?
STEPINAC: Ne znam točno, ali bio je velik broj.
VIMPULŠEK: – Da li je prilikom prijelaza Hrvata na pravoslavnu vjeru vršena prisila?
STEPINAC: – Sigurno.
VIMPULŠEK: – Vi znate točno koliko?
STEPINAC: Otprilike znam.
VIMPULŠEK: – Čudnovato je da ne znate koliki je broj Srba prešao na katoličku vjeru, a znate koliki je broj Hrvata prešao na pravoslavnu vjeru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Stepinac i Bakarić na dočeku Tita u Zagrebu

Citirani dio iz zapisnika sa suđenja samo je kapljica u moru neistraženih kontroverzi te naravi, zbog čega Piskač odlično konstatira: “Poslije završetka rada mješovite komisije potpuno je deplasirano kardinala Stepinca promatrati u relacijama hrvatsko-srpskih i srpsko-hrvatskih kontroverzija. Osporavanje Stepinčeve svetosti bilo je razlog Papina utemeljenja mješovite komisije.

Osporavanje utemeljeno na mitovima, lažima, montažama i krivotvorinama srpska je specijalnost uzdignuta na čast državne politike. Stepinac je političko pitanje Srbije, Srpske pravoslavne crkve i njihovih trabanata. Za katolike, Zapad i Vatikan, Stepinac nije političko pitanje. On je za zapadnu uljudbu prije svega svjetionik i putokaz ispravnoga ODNOSA PREMA TOTALITARIZMIMA.

Bilo da je riječ o velikosrpskom, ustaškom ili jugokomunističkom. Prema tome, ako doista želi slijediti pozitivan Stepinčev primjer, hrvatska država mora jasno i glasno, nedvosmisleno i kontinuirano osuđivati velikosrpski (1918. – 1941.) i komunistički (1945. – 1990.) totalitarizam na jednaki način kako to čini i s ustaškim režimom (1941. – 1945.)”.

Poznat je slučaj organiziranoga prelaska na pravoslavlje i u srpstvo npr. u Visu na Visu 1933/34., ima i onih kontroverznih dubrovačkih, hercegovačkih i bosanskih konverzija, ali doista, je li itko ikada temeljito istražio koliki je broj Hrvata preveden na pravoslavnu vjeru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, što je spominjao Stepinac, a usput, je li itko ikada prekrštavanje kao metodu koja je samo jedan korak u procesu odnarođivanja Hrvata, zajedno sa svime što uz prekrštavanje ide, ne samo kad je posrijedi pravoslavlje i/ili ateizam, uopće pokušao sustavno istražiti, makar hladno historiografski, bez političkih ocjena?

“Srbija i SPC jedine na svijetu službeno ne priznaju i nikad ne će priznati svetost Alojzija Stepinca. To je jedini opipljivi rezultat jednogodišnjega rada Papine mješovite komisije”, zaključuje Piskač.

No, ako je tomu već tako, ne bi bilo loše kad bi i Srbija, i SPC, i papinska Mješovita komisija i srbijansko-srpska, hrvatska, vatikanska i svjetska historiografija, u tom jedinstvenom kontekstu istražili i pojavu te opsege pokrštavanja i prekrštavanja Hrvata te uopće nasilne oblike vjerske represije koja se s povodom i bez povoda događala tijekom sva tri spomenuta totalitaristička državnopravna okvira u kojima su Hrvati živjeli tijekom 20. stoljeća.

Ne zbog “ravnoteže žrtava” ili “ravnoteže zločinaca”, jer je pokušaj uspostavljanja i dokazivanja takve “ravnoteže” zločin sam po sebi, već jednostavno, zbog suočavanja s istinom, kojemu suočavanju kao polazišnoj točki, politička previranja, političke pretenzije i političke smjernice ionako ne predstavljaju nikakvu pomoć, već samo uteg i sudbonosni otežavajući faktor.

 




Komentari
Share Button