Smiljan Reljić, bivši šef tajne službe: ”Pratili smo novinare jer su surađivali s agresorom, a Račana, Lučina i Tureka trebalo je uhapsiti”

siječanj 17, 2016 maxportal
Share Button

Račana, Lučina i Tureka trebalo je uhapsiti jer su nakon 2000. falsificirali 126 novinarskih dosjea koje i danas podmeću meni. Pozivam Lučina i ostale na televiziju, poligraf ili pred pravosudna tijela pa neka se vidi tko laže

Razgovarao: Ivica Marijačić

Smiljan Reljić 90-ih godina, u vrijeme najžešće agresije na Hrvatsku, bio je ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a), a bio je i pomoćnik ministra unutarnjih poslova te voditelj Nadzorne službe Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS-a).

S čovjekom čiji je posao bio znati sve državne tajne razgovarali smo nakon što ga je bivši odlazeći ministar MUP-a Ranko Ostojić prozvao stoji iza zastupnika MOST-a

Zašto je Vaše ime kao ratnoga čelnika Službe za zaštitu ustavnoga poretka opet u fokusu medija, nakon što ste odgovorili na prozivke odlazećega ministra unutarnjih poslova da ne stojite iza skupine saborskih zastupnika Mosta?  

Zato što političke opcije uvijek kada nemaju rješenja za svoje političke probleme i situacije u kojima se iznenada nađu, izvlače tajne službe kao sredstvo ili argument s kojima žele dobiti na predahu ili vremenu i da razdrmaju suprotnu ili drukčiju političku opciju, neovisno o tomu jesu li optužbe utemeljene ili nisu.

Tehnički ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, izražavajući se negativno o Mostu, odnosno Boži Petrovi, upitao je, spominjući Vaše ime, je li to ta opcija koja se vraća. Drugim riječima, predstavio vas je kao mrak, nešto najcrnje što se vraća?

Ostojić je aludirao na neko vrijeme koje je za njega i njemu slične sigurno crno jer je u to doba došlo do samostalne hrvatske države koja sigurno nije bila njihov izbor. To je nešto što će im godinama smetati. Zašto baš mene apostrofira? Nebrojeno sam se puta i sam to pitao.

Činjenica je, međutim, da sam vodio jedan sustav, Službu za zaštitu ustavnoga poretka, tijekom cijeloga rata i da sam u tome svome djelovanju došao do spoznaja koje sigurno ne ide njima u prilog, odnosno ne idu u prilog Partiji koju su naslijedili i načinu na koji je ona 40 godina sjedila na grbači ovoga naroda.

I Ostojić je, naravno, u trenutku kada su izgubili poziciju kojoj su se nadali u pregovorima s Mostom, dakle kada je postignut dogovor Mosta i Domoljubne koalicije, tražio krivca. Je li im krivac potreban da oni opravdaju svoju nesposobnost i nemoć, je li im potreban kako bi zagorčali život budućoj vladi i ostavili na njoj nekakvu mrlju, to ne znam. Ali činjenica je da su se dotakli mene koji u tome, osim neformalne uloge savjetnika u tvrtki moga susjeda i prijatelja iz Drniša, ja nikakve veze nemam.

Nekoliko puta sam naglasio da gospodu Petrova i Grmoju nikad u životu nisam sreo niti s njima razmijenio jednu riječ.

Suluda Lučinova odluka

Dovoljno je, izgleda, spomenuti ime Smiljana Reljića i odmah bi to trebala biti asocijacija za ružne i prljave stvari, a među te prljave stvari prvo vade prisluškivanje novinara i stvaranje njihovih dosjea dok ste bili na čelu SZUP-a? Ponovili ste i ovaj put da nije bilo tako masovnoga prisluškivanja ni dosjea kao što oni tvrde…?

Stvar je dobrim dijelom jasna i širokoj javnosti. Ali onaj tko iskaže jasan stav o tomu, vjerojatno će se opet naći pod udarom tih medija. Činjenica jest da smo u vrijeme obrambenoga rata u okviru svojih redovitih poslova i zadaća koje smo imali doticali i ljudi koji su bili u tadašnjim medijima. To uopće nije sporno.

Činjenica je da smo nekima od tih ljudi, a u tome poslu postoji tehnologija funkcioniranja, neka proceduralna pravila, imali otvorene dosje. To je nije sporno, ja ne vidim zašto bi to uopće bilo upitno i zašto se stalno poteže pitanje jesmo li mi prisluškivali dio novinara ili ne. Da, jesmo, i ja iza svakoga svog formalnoga potpisa koji sam stavio na te mjere i te dosjee stojim i dandanas i stajat ću dok sam živ.

Hoćete reći da je bilo sasvim utemeljenih, odnosno opravdanih razloga da se prisluškuju ti novinari i da se otvore dosjei novinarima kao što su bili Jasna Babić, Davor Butković, Zoran Daskalović i još neki?

Apsolutno.

Je li iza toga stajala njihova komunikacija s neprijateljskom, agresorskom stranom u to doba?

Apsolutno. S onom stranom za koju smo držali da na sve moguće načine nastoji ugroziti ustavni poredak Republike Hrvatske. Naravno, tu se teško s rogatim bosti, oni su bili na pozicijama kada im je bilo mnogo lakše iznositi svoju stranu priče, nego što je to bilo omogućeno nama. Ali to ne mijenja na stvari da je situacija bila takva kakva jest i oni tu ne mogu mnogo promijeniti, osim onih koji su, naravno, jednom suludom i kriminalnom odlukom, a u prvome redu mislim na ministra unutarnjih poslova, došli u mogućnost da nakon uvida u svoje dosjee  odluče hoće li svoje dosjee uništiti ili ih ostaviti u arhivi.

Teško je očekivati da će netko tko je uhvaćen u pljački banke, kad mu se podastru dokazi i pita ga se želi li te dokaze uništiti i ne odgovarati za pljačku ili ih ostaviti u arhivi pa odgovarati, odlučiti da dokazi ostaju neuništeni.

Prema Vašim spoznajama, to je omogućeno novinaru Davoru Butkoviću i on je, logično, odlučio da mu se dosje uništi?

Koliko ja imam spoznaja, to je upravo tako napravljeno. Uzmimo samo hipotetski da smo bili u pravu, jer danas više nemamo ni instrumente da dokazujemo da smo bili u pravu, ali uzmimo da smo bili u pravu, pitanje je tko je taj koji je imao pravo poduzeti takav korak da se eventualni dokazi unište.

Je li to kazneno djelo?

Apsolutno.

Ali oni ne samo da su određenim osobama dali mogućnost da unište svoj dosje nego kažete da su krivotvorili dosjee, dakle stvorili velik broj novih lažnih dosjea? Na to ste upozorili i prije desetak godina kada ste javno rekli da premijera Račana, ministra Lučina i šefa SZUP-a Tureka treba hapsiti. Stojite li i danas iza tih riječi?

Apsolutno.

Moja prošlost je čista, ne treba ju Lučin popravljati

Oni su, kažete, od šest stvarnih dosjea napravili 126?

Gledajte, da su oni od 126 dosjea samo jedan falsificirali, težina kaznene odgovornosti bila bi podjednaka. Ja tvrdim da su oni više od 190 dosjea falsificirali, ali i jedan ako je falsificiran i ostao u arhivi SZUP-a, cjelokupna ta arhiva postala je upitna zato što, ako imate i jedan falsificirani dosje, zašto netko drugi tko ima stvarni dosje, bio on kriminalac ili iz nekoga drugoga miljea, a ne iz reda novinara, ne bi rekao – i moj ste dosje krivotvorili.

Čija je bila ideja da se falsificiraju dosjei?

To je vrijeme sukoba Vlade, odnosno premijera Ivice Račana, i Ureda predsjednika Mesića o tomu tko će imati veću ingerenciju nad Uredom za nacionalnu sigurnost, kojemu je tada na čelu bio Tomislav Karamarko. Čitav sukob odvijao se oko toga. S obzirom na to da sam ja tada bio savjetnik u Uredu za nacionalnu sigurnost, našao se jedan od najprimitivnijih načina kako diskvalificirati mene i Ured, i to riječima, eto, u Uredu sjede ljudi iz najmračnijega Tuđmanova doba.  

Mene nitko nikada nije optužio ni da sam bio u nadzornim odborima, ni za švercanje oružja ili nafte, nego su moj jedini krimen bili, nakon 6.5 godina karijere u MUP-u, dosjei. Ništa drugo nisu ni mogli naći. I rekli su tada, ako pokažemo da ih je bilo 6, 10 ili 15, to na tri tisuće članova novinarskoga društva nije mnogo, ali ako pokažemo da ih je bilo 130,  e, to već je relevantan boj i ljudi će se pitati što se tu događalo.

Odgovarajući na vaše prozivke da su krivotvorili dosjee, tadašnji ministar unutarnjih poslova u to doba Šime Lučin (SDP) nije htio mnogo pričati, samo je rekao da on ne će popravljati Vašu prošlost i neka se pitaju novinari koji su vidjeli dosjee?

Šime Lučin ne treba Smiljanu Reljiću stvarati nikakvu bolju prošlost jer ja sam uredno obavio sve svoje građanske, obiteljske, obrazovne i ostale zadaće. Bio sam jedan od prvih zastupnika koji je prošao u prvome izbornome krugu 90-e godine, a to dovoljno govori o mome ugledu. Milijun puta sam provjerio.

Svi oni koji su u toj podvali sudjelovali, svi su osim pokojnoga premijera Račana, živi, zdravi i debeli. Vidim da su se dobro uhljebili po državnim sinekurama. Ja ih pozivam da sjednemo gdje god oni hoće: na televiziju, poligraf, pred pravosudna tijela. Oni su mnogo dulje od mene bili u sustavu, svježiji su im podatci kojima se mogu koristiti, a ja sam gotovo 20 godina izvan sustava, pa ćemo vidjeti: tko izvuče deblji kraj, neka ga ovaj narod i javnost popljuju.

Da meni netko u lice kaže da sam lažljivac i da sam činio kaznena djela, ja bih se rukama i nogama borio da to putem pravosuđa osporim.

Ali nekadašnji ministar Šime Lučin jednostavno izbjegava bilo kakav suvisao odgovor na Vaše prozivanje?

Reći ću samo jedno: Šime Lučin nastupa vrlo lukavo, ali ako ikada bilo gdje još jednom kaže rezolutno da sam ja napravio 126 novinarskih dosjea, onda ćemo stvarno to pitanje rješavati na drugome mjestu. Neka se onda na sudu dokaže tko govori istinu. Ali onda se ne će moći dokumenti koji su prošli kroz institucije države, dakle Predstavka koja je otišla saborskome Odboru za unutarnju politiku i nacionalni sigurnost, istraga koju je taj Odbor preko Vijeća za civilni službi nadzor proveo, unutarnje kontrole unutar SOA-u… zanemariti.

Znači li to da je i saborski Odbor za nacionalnu sigurnost svojedobno došao do zaključka da su oni falsificirali dosjee?     

Isto! Na moju predstavku, saborski je Odbor meni odgovorio da su svi navodi iz moje predstavke opravdani i da je u službi bilo zlouporaba u slučaju dosjea. Pametnome dosta.

Nemam veze s padom Drniša

Neki ljevičarski mediji i novinari pokušavaju Vas na određen način kompromitirati perifernim epizodama iz Vaše karijere koje nemaju mnogo veze s ovom. Kažu da ste bili neuspješni u obavještajnim akcijama Labrador, Zenit, da ste krivi za pad Drniša…?

Naravno da se zaštitnici revolucije upinju rukama i nogama, nakon što Šime Lučin kaže da on ne želi popravljati moju prošlost, uvjeriti javnost insinuacijama. Podastirući laži, žele poručiti javnosti: tko je taj čovjek koji napada Lučina, nadajući se da će tako otupjeti oštricu mojih argumenata. Sve što je prije nekoliko dana o meni u Jutarnjem listu napisala novinarska Ivanka Toma apsolutno je insinuirano.

Meni se predbacuje odgovornost za pad Drniša, a ja sam iz Drniša otišao mjesec dana prije. Na moje mjesto postavljen je drugi čovjek koji je u vrijeme agresije bio na čelu Kriznoga štaba. Nisam bio u MUP-u na toj poziciji kad se hapsila skupina Labrador jer hapšenje Labradora i Radojčića nije vremenski isto, riječ je o rasponu od tri godine… Nadalje, ja nemam nikakvo lovište u Drnišu kao što navode u tim pamfletima…

A operacija Zenit?

Operacija Zenit raskrinkala je jednu mrežu obavještajaca tzv. republike srpske krajine na slobodnome hrvatskome teritoriju. Izvrsno odrađenom i razrađenom akcijom mi smo izvrsno razotkrili tu mrežu. Koliko je ona bila uspješna, svjedoči podatak da je zadnji od 13 ljudi iz te mreže bio uhapšen s kartom za Australiju na zagrebačkome aerodromu prije ulaska u zrakoplov.

Problem je bio što su tada određene političke strukture, koje su bile naslonjene na međunarodne centre moći, čitavu priču razvodnile. Na moju žalost, to se završilo prilično loše, ali to nije bila stvar Službe koja je svoj dio posla obavila.

Tadašnji američki veleposlanik Peter Galbraith intervenirao je da se pusti jedan od tih uhićenih, zar ne?             

Zato što je jedan od tih, neki Radovan, bio njegov prijatelj ili nešto slično. Mislim da je on izravno intervenirao da ga se pusti i izuzme iz procesuiranja, a onda, naravno, to je lanac koji začas poveže jedno s drugim. Što se same Službe tiče, ponavljam, mi smo to obavili izvrsno. Ali nas opet napadaju oni koje smo mi imali registrirane kao opravdano zavedene.

Primjerice, novinarka Jasna Babić, baš ona, napadala nas je i omalovažavala kao da je to namješteno. Niz je, dakle, tih insinuacija koje idu za tim da se diskreditira to vrijeme, ali nitko nikada ne će spomenuti što je SZUP odradio u akcijama kao što su Maslenica, Oluja, Bljesak…

Na žalost, mi danas javno to ne možemo prezentirati, u takvoj smo poziciji, poštujemo posao koji smo nekad obavljali.  Ali ovo što se danas događa u politici, da ljudi koji su tada činili sve da se diskreditira uloga HDZ-a i predsjednika Tuđmana u stvaranju Republike Hrvatske, e to je predmet napada.

Cilj je poručiti: da nije bilo nas, HDZ-a i predsjednika Tuđmana, ionako bi bilo hrvatske države. E, bogme, i ne bi!     

Razgovarao: Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik  

 




Komentari
Share Button