IZBOR Donalda Trumpa za četrdeset i petog američkog predsjednika je definitivno podijelio Ameriku. Ali i cijeli svijet. Skoro će, evo, tri mjeseca od njegovog izbora, a Trump i trumpizmi su još uvijek svakodnevno glavna vijest informativnih emisija diljem svijeta.
PIŠE: Boris Traljić
Raznorazni političari, od redikula pernarovskog ili šešeljovskog tipa do europske političke elite, i nebrojeni politički analitičari (i “analitičari”) nervozno nagađaju i panično pokušavaju analizirati svaku odluku i svaki tweet ovog ekscentrika ne bi li shvatili kakva se sve iznenađenja kriju ispod njegovane, rijetko-guste, paperjaste plave kose.
“Glupa preplašena svjetina!” Bar ako se Hrvate pita, jer je interesantna i nepobitna činjenica da, za razliku od većine svijeta, mi uopće ne strahujemo. Ne brinemo se, čini se, baš previše kakav će utjecaj imati Trumpova politika na Hrvatsku.
Naime, osim što su se po inerciji, isključivo kako bi ispunili svrhu vlastite egzistencije, na noge kratkotrajno digli oni koji dobro naplaćuju “vlastite” stavove – nevladine udruge i ljevičari od zanata – ni službeno, a dojam je ni neslužbeno, hrvatska vanjska politika ne dijeli svesvjetsku zabrinutost. Kao, uostalom, ni najveći broj Hrvata. Štoviše, većina hrvatskih građana – a ta većina je, složili se ili ne, konzervativna – ne samo da nije uznemirena, nego čak pomalo i likuje jer je američki predsjednik napokon postao kršćanski konzervativac – antiglobalist i veliki borac protiv islama, migranata, pobačaja…
Što manje znaš – manje se i bojiš. A naši građani i političari baš poput najvećih svjetskih neznalica (budala?) ne izgledaju nimalo zabrinuti. Iako nezabrinutost nije i ne smije biti imanentna Hrvatima, narodu koji stoljećima sanja i bori se za neovisnu državu, a tek ju je prije dvadeset i pet godina dobio, odnosno – da stvar bude gora – preskupo krvlju platio. Nije nam imanentno takvo praznoglavo opuštanje i uljuljkavanje u lažnu sigurnost članstva u Europskoj uniji i NATOu, sigurnost u koju se danas još samo naivčine pouzdaju. Ali tako je. Bar za većinu hrvatskih građana i političara. Osim, srećom, za Predsjednicu.
Izmamilo vam je ovo osmijeh na lice? Ovo o Predsjednici? Nažalost, vrlo vjerojatno jest… ali da nekom srećom imate dovoljno velik volumen neispranog dijela mozga, odnosno dovoljno kvalitetan štit od prekomjernog medijskog granatiranja čokoladicama, lososima, čipkama, Jakovljevim izdržavanjem… onda biste shvatili da je ona izuzetno zabrinuta. Opravdano zabrinuta, i ne kmeči zbog toga, nego – upravo suprotno – proaktivna je i traži rješenje.
Odlučila je, ne obazirući se na očekivanu jaku mitraljesku vatru velikog, prevelikog broja nesklonih joj medija, poluslužbeno otputovati tjedan dana u SAD i na licu mjesta, često i sa sugovornicima formalno-diplomatski ispod vlastitog ranga, iščeprkati što se to dovraga valja iza brda i kako predstojeće godine Trumpova mandata preživjeti u kakvoj-takvoj sigurnosti.
Ako vam je osmjeh od Predsjednice još uvijek na licu, onda vam je sigurno pretjerana i ova priča o zabrinutosti-sigurnosti. Hajdemo se zato malo zaigrati, hajdemo pojačati paranoičnu maštu na maksimum i zamisliti najnevjerojatnije scenarije. I pritom ćemo, naravno, egoistično zanemariti Trumpovu borbu s globalizacijom, potencijalno ratobornu reakciju Kine koja može zapaliti svijet, raskidanje trans ovih i trans onih trgovinskih ugovora, gradnju zida na granici s Meksikom, borbu s migrantima i s islamom, vraćanje waterboardinga i ostalih oblika mučenja zatvorenika, gaženje Europske unije, skidanje sankcija Rusiji i sličnih “reformi”, pa se baviti samo s ovim našim zakutkom svijeta, ovim slijepim crijevom Europe, ovim predziđem kršćanstva na ovoj nejasnoj, nikad iscrtanoj, granici Balkana.
Hajdemo najprije i odmah “u glavu” pretpostaviti da Putin ucjenjuje Trumpa. Nije bitno s čime. Nije bitno, na primjer, ima li istine u fantastičnom dokumentu na 35 stranica koji vrvi kompromitirajućim informacijama o novom američkom predsjedniku. Odnosno nije bitno za navedenu pretpostavku o ucjeni, naravno, ali je izuzetno bitno za vas ako ste vlasnik porno web stranice koja je zadnjih tjedana jedva izdržala nebrojene zahtjeve za pregledavanjem “golden showers” video uradaka kako bi se “politički zainteresirani” svijet na vlastite oči uvjerio što je to Trump, navodno, naložio prostitutkama da izvedu u moskovskom Ritz Carlton hotelu. I to baš na istom onom krevetu na kojem je nešto ranije spavao bračni par Obama.
Odlutasmo… nije, dakle, bitno s čime Putin ucjenjuje Trumpa jer istina – bar kad je javnost u pitanju – prva pogine u začaranom četverokutu seks-droga-biznis-politika. Odakle nam onda pravo, ma koliko da smo pojačali paranoičnu maštu, pretpostavljati da Putin ucjenjuje Trumpa?
Pa jednostavno, kao i sva sitna riba da bismo preživjeli moramo biti pametniji. I ne samo pametniji… moramo biti oprezniji, moramo imati razvijenu sposobnost dedukcije na temelju malog broja dostupnih nam informacija. A mi Hrvati smo, osim što smo sitni, sitni baš na granici ovoga i onoga svijeta. S one strane je duboka tamna kloaka, tamo neizdrživo smrdi jad, nekultura i neimaština koja se svim silama želi preliti i ugroziti naše gospodare-patrone s ove strane, a oni, usput budi rečeno, ni sami nisu uvijek svjesni gdje smo mi u stvari, ovamo ili onamo, pa nas tu i tamo napucaju svojim skupim, lijepo dizajniranim i blještavo ulaštenim kožnim čizmama ravno u bubrege. Kao okužene pse, tek tako da uvjere i sebe i nas gdje nam je mjesto – dole i ovamo. Naučili smo, baš zato, neprestano osmatrati, naučili smo biti hipersenzibilni i na najmanja uzburkavanja i kovitlanja, naučili smo probleme na vrijeme prepoznati, i navrijeme reagirati. Morali smo naučiti, jer nas cijelu povijest kao slijepce vode po bespućima… riječju – oprez. Stalni oprez nam je imanentan.
U tom neprestanom osvrtanju, u tom strahu da nas ne zasmrdi kloaka s one strane i u strahu da ne dobijemo još jednom po bubrezima s ove, nije nam smjelo promaknuti recentno intenziviranje srbijanskog zveckanja oružjem. Iako eho tog zveckanja dolazi i do Hrvatske – na primjer ratnohuškački govor srbijanskog izaslanika Vladimira Božovića na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća – izvor buke su Republika Srpska (javno iznošenje plana pripajanja Srbiji podržane od srbijanskog predsjednika Tadića) i Kosovo (slanje provokativnog vlaka i prijetnja ratom od srbijanskog premijera Vučića i, opet, predsjednika Tadića).
Kako su i Republika Srpska, Daytonskim sporazumom, i Kosovo, rezolucijom UNa i mišljenjem Međunarodnog suda u Haagu, pod snažnim američkim patronatom, tako je i intenziviranje srbijanskog zveckanja oružjem u stvari intenziviranje ruskog zveckanja oružjem na koje bi Amerika morala žestoko odgovoriti. Još kad uočimo da ovo ratnohuškačko intenziviranje koincidira s izborom Donalda Trumpa – nije, u stvari, teško zbrojiti dva i dva.
Suludo je pretpostaviti da službena američka (NATO) politika ima ikakvu namjeru odustati od utjecaja u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, ali je činjenica da rusko, pardon, srbijansko zveckanje oružjem nije rezultiralo adekvatnim odgovorom. Sankcije Miloradu Dodiku, ako su one zamišljene kao odlučan odgovor, su najblaže rečeno – smiješne. Kad na to dodamo izjavu Trumpovog ministra obrane “Mad Dog” Mattisa da treba “smanjiti ili potpuno povući američke i NATO snage s Kosova“… eh.
Mogli bismo ovako u nedogled, ali vrijeme je da smanjimo paranoju i završavamo priču. Cijeli članak je napisan kako bi potaknuo na odmak od mainstream medijskog razmišljanja. Krajnje je vrijeme da se okrenemo sebi i da Donalda Trumpa prestanemo gledati kroz pobačaj, prosvjede, zidove… i ostale lokalno značajne, Amerikancima istinabog bitne, ali nama potpuno nebitne stvari. S trivijalnim se problemima mogu po društvenim mrežama zabavljati isprani hrvatski mozgovi, i lijevi i desni. I zabavljaju se.
Međutim, činjenica je da baš sad u Hrvatskoj imamo javnu raspravu o nabavi naoružanja i uvođenju obveznog vojnog roka. Koincidencija? Održana je i sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Redovita? Onda se ne trebate misliti…
