Dr. Tijardović: Agresija antifašizma na Ukrajinu

10 ožujka, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Osamdesetih sam godina imao priliku posjetiti mnoge gradove Sovjetskog Saveza u Crnom moru, i to ne jednom, već više puta. Građane Sovjetskog Saveza tada nismo zvali Sovjetima, već ‘Rusima’, premda mi je danas jasna razlika između Ukrajinca, Rusa ili Gruzijca.



Mnogi su ti ‘Rusi’ u alkoholu tražili utočište pred nemilosrdnim režimom koji nije poštovao čovjeka. Ne mogu se sjetiti jesam li ikad sreo nekog ‘Rusa’ koji mi je u četiri oka rekao kako voli komunističku partiju i sovjetsku diktaturu. Korupcija na svim razinama je bila sastavni dio ‘ruskog’ života. Bez nje se nije moglo živjeti, a bila je i dokaz neuspješnosti komunističkog režima.

Prevariti režim, pa i na štetu države, za ‘Ruse’, nije bio grijeh, već smisao života. Voljeli su ‘Rusi’ svoju zemlju, no ne i okrutni režim kojega su se smrtno plašili, jer su posljedice za režimu nepodobne bile pogubne. Dokaz o tome je i oko 40 milijuna nevinih žrtava ‘antifašističkog’ režima u Sovjetskom Savezu.

Iako sam već tada znao da je ‘Rusija’ najveća i najbogatija zemlja svijeta nisam mogao shvatiti zašto je neuspješna u gospodarenju jer je stanovništvo živjelo vrlo skromno i oskudjevalo u gotovo svemu. Nisam bio iznenađen što su mnogi željeli otići (pobjeći) iz Sovjetskog Saveza. No bijeg je u to vrijeme bio više samoubilački čin nego realna mogućnost ostvarenja njihovog sna.

Pao je berlinski zid, Sovjetski se Savez urušio poput loše izgrađene kuće prilikom slabog potresa, i sad sam imao priliku raditi, ne više sa ‘Rusima’ već sa Ukrajincima i Rusima, i to desetak godina. Iako sam postao upućeniji u probleme država iz kojih su dolazili, još uvijek mi u početku nije bila jasna razlika između njih. Između sebe su govorili ruski, a da bi im se približio, pokušavao sam učiti ruski od njih. S vremenom sam shvatio da pored ruskog postoji i ukrajinski jezik.

Ukrajinci s istoka Ukrajine bili su više proruske orijentacije, a oni sa zapada Ukrajine, više proukrajinske. S obzirom da smo u Hrvatskoj imali projugoslavensku (čitaj prosrpsku) i prohrvatsku opciju, počeo sam tek prije dvadesetak godina shvaćati različitosti između Ukrajinaca i Rusa. Dok sam kod Ukrajinaca primječivao suzdržanost (valjda zbog stoljetne potlačenosti), kod Rusa sam primijetio nametljivost (valjda zbog stoljetne dominacije). Da, možemo reći kako su Ukrajinci bliski Hrvatima, a Rusi Srbima.

U razgovoru s Ukrajincima shvatio sam da im je želja vidjeti Ukrajinu u EU-ju i NATO savezu, a iz razgovora s Rusima dalo se naslutiti kako je prije (u Sovjetskom Savezu) bilo bolje. Pred kraj osobnog iskustva s Ukrajincima i Rusima, pretpostavljao sam da će proći mnogo godina prije nego što Ukrajina uđe u EU, a da će ulazak Ukrajine u NATO savez spriječiti Rusi čim se gospodarski oporave. Tako je i bilo. Kad su Rusi zauzeli Krim, bilo je pitanje vremena kad će krenuti dalje u osvajanje izgubljenog što su nekad posjedovali.

I sad, Kako zaustaviti zemlju koja svijetu prijeti s nuklearnim oružjem? Iskreni dogovor s Putinom nije više moguć. Njemu se više ne može vjerovati. Sa smjenom Putina, doći će neki Lenjin, pa neki Staljin itd. Problem je u ruskom mentalitetu koji se možda može promijeniti za stoljeće ili dva ako to odluči ruska politička ‘elita’ i Ruska pravoslavna crkva. Prije ne. Komunizam je ostavio trajne posljedice na ruskog čovjeka.

Rusi se smatraju nepobjedivima i to od vremena Napolena (19 st.) i Hitlera (20 st.). Ta sigurnost u rusku nepobjedivost garantira i nuklearni arsenal. U slučaju svoje ugroze (Rusi odlučuju što je za njih ugroza) neće se ustručavati upotrijebiti nuklearno oružje.

Ako Rusi odluče upotrijebiti razorna oružja u Ukrajini zbog očitog poraza koji im prijeti, poginut će milijuni Ukrajinaca. Imat ćemo sličnu situaciju kao i u Japanu 1945. Takav scenarij NATO mora spriječiti, jer su se Ukrajinci 1994., plemenito, no i naivno, odrekli nuklearnog oružja u korist takozvanog ‘svjetskog mira’.

Suodgovornost Zapada za sudbinu Ukrajine je više nego očita i spriječiti najcrniji scenarij, danas u Ukrajini, a sutra negdje drugdje, je obveza i nužnost, pa i po cijenu ugroze takozvanog ‘svjetskog mira’.

Budući nuklearni rat je nemoguće spriječiti. On će se dogoditi prije ili kasnije zbog ljudske gluposti, sujete, zavisti, mržnje, zlobe a svakako i zbog neinteligencije močnika koji misle da su ‘Bogom dani’, a u stvari su ljudske nakaze, tj. Božja grješka.

Rusi su nadaren narod, u gotovo svim područjima ljudskog djelovanja u samom su vrhu. Kad je Bog birao kome će najviše dati zemlje, dao je Rusima. Upravo zbog te Božje naklonosti Rusima, Rusi su dužni biti primjer ostalom svijetu u dobrome. Kako stoje stvari, već više od jednog stoljeća Rusi dokazuju da nisu primjer koji bi svijet trebao slijediti. To je neka vrsta prokletstva, jer kad vam Bog negdje daje, negdje vam i oduzima.

Zbog toga svijet Rusima treba pomoći, i to na način da ih uvjeri:

  1. Da se njihove vojne snage povuču s cijelog teritorija međunarodno priznate Ukrajine
  2. Da plate ratnu odštetu Ukrajini zbog agresije
  3. Da se obvežu pred svijetom da će njegovati dobrosusjedske odnose ne samo s Ukrajinom, već sa svim zapadnim susjedima
  4. Da u Rusiji omoguće zaista vladavinu prava bez utjecaja političkih ‘elita’ na pravosuđe uz međunarodnu kontrolu

Za uzvrat, svijet bi Rusima jamčio:

  1. Ukidanje svih ekonomskih sankcija i obnovu gospodarskih odnosa sa svim državama koji su prekinuti zbog ruske agresije na Ukrajinu
  2. Sva manjinska prava Rusima u Ukrajini

Za svijet bi najbolja bila zajednička suradnja NATO saveza i Rusa koja bi u isto vrijeme bila i garancija svjetskom miru. Ukoliko Rusi nastave s ratom i razaranjem Ukrajine, nametnute sankcije Rusiji moraju biti putpune od svih država svijeta. One države koje ne uvedu potpune sankcije Rusiji, sankcije bi se uvele i njima. To bi bila opomena svim budućim ‘močnicima’ što će se dogoditi ukoliko bez opravdanog razloga izvrše agresiju na neku zemlju.

U nedavnoj povijesti bilo je mnogo promašaja svjetskih ‘močnika’. No s Ruskom agresijom na Ukrajinu tome treba stati jednom na kraj. Svijet više nikad ne smije biti taoc ni SAD-a, ni Rusije, ni Kine, ni bilo koje druge zemlje koja ima oružje opasno za cijelo čovječanstvo.

Rusi imaju drugu najdužu kopnenu granicu na svijetu, što znači da nemaju dovoljno ljudskog potencijala za efikasno kontroliranje svojih granica, pogotovo ne negdje u Sibiru, što je jasan dokaz da ne mogu ratovati protiv svih i da su stoga u vrlo ranljivom položaju. No gospodarski, Rusi mogu i te kako parirati svijetu  i to u korist samih sebe i čitavog svijeta.

Slava Ukrajini i pamet Rusima!

Dr Ivica Tijardović/Foto:Reuters


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •