Kolovoz je mjesec Hrvata. Studeni nije. Mislim da nije potrebno objašnjavati zašto. Da lagano dignem tlak Jugoslavenima i orjuni spomenut ću samo 5. kolovoza, ljeta Gospodnjeg 1995.
A studeni? Priča je jednostavna da jednostavnija ne može biti. Naime, dana 15. studenog 1991. g. u rano jutro, dok je samoupravni Split još drijemao, razarač JRM “Split” počeo je topničku paljbu po gradu Splitu i tako ušao u “istoriju” naših naroda i narodnosti. Nisam nikada čuo, a ni vidio, da ratni brod svojim topovima razara grad po kojem je dobio ime.
“Tobčije” su bili precizni tako da stan Miljenka Smoje nije pogođen, ali su pogođeni Arheološki muzej, zgrada Općine Split, sportske dvorane na Gripama, Higijenski zavod, Tehnička škola, trajekti Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogi civilni objekti.
Na trajektu Vladimir Nazor poginuli su Dinko Maras i Jure Kalpić. Zapovjednik razarača “Split” bio je razočaran kad su mu javili da među poginulim nisu ni Bartol Kašić ni Vladimir Nazor.
E, sad zašto spominjem taj tragični događaj iz našeg Domovinskog rata? Zbog naših elektronskih medija. Naime, naša opće omiljena TV kuća iliti HRT već godinama ima emisiju koja se zove “Dogodilo se na današnji dan”.
O razaranjima Splita 15. studenog 1991.g. ni muknuli nisu u toj emisiji. Umjesto da uđemo na velika vrata u povijest ratovanja pričom “Split napao Split”, a što još nije niti će biti viđeno na “ceo svet”, naš jugo razarač HRT čkomi.
To je za njih ne-tema. Znaju oni što je vijest. Kad, recimo, Hrvatski nogometni savez zvekne kaznu Hajduku zbog prekomjernog granatiranja protivničkih navijača onda je “to tema” na HRT-u. Molim da se ovaj “u” (kad pišem HRT) ne shvati kao nenamjeran. Splićani su pak odgovorili zločincima u JRM-ci onako kako i treba. Muzički bi to mogli iskazati kao u pjesmi “Kad naš brod tone, tone, a zvona s Crkve Svetog Duje zvone, zvone…”.
Za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu, na pitanja brojnih zainteresiranih zašto nitko iz Srbije nije za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću njegove transkripte dostavio Haagu, odgovoreno je: “U Srbiji je zadnji Juda, alias Vuk Branković, izginuo na Kosovu Polju…”.
Crnogorci su navodno nedavno priznali kako su granatirali srpski Dubrovnik u znak otpora srpskom hegemonizmu.
Vukovar ili Vkovar?
Prošao je 18. studeni, Dan sjećanja na žrtve Vukovara. Vukovara ili Vkovara?! Tko će donijeti meritornu odluku o ovom jezičnom pitanju? Oni koji su granatirali srpski Dubrovnik ili oni koji su s razarača Split opleli po Splitu? Naši progresivci pak misle kako treba izbaciti iz abecede slovo U. U tu svrhu spremni su pustiti da na štih opet dođu “šumski demokrate” i vrate na društvenu pozornicu verbalni delikt. Ja se već pribojavam i za slovo H. I ono je dosta kompromitirano!
Komunistima je početno slovo H u kraticama naziva institucija smetalo. Npr.: Društvo književnika SR Hrvatske, a nikako Hrvatsko društvo književnika. Danas se izgleda pojavljuje novi problem sa slovom H. Kako izgovarati Hrvatske obrambene snage iliti HOS? Za snalažljiv i poltronstvu sklon narod, kao što smo to mi, to i ne bi trebalo predstavljati problem. Izbacimo H i umjesto njega umetnemo K i eto nam stiže KOS (koji po nekima nije nikada ni nestao).
Ovih dana kad se obilježava godišnjica pada herojskog grada Vukovara (ali i Škabrnje, Saborskog i dr.) ponovno naviru tragična sjećanja. Npr. Dragutin Berghofer je jedan od petorice ljudi koji su preživjeli Ovčaru. Pavle Cvijanović je bio osoba koju je obitelj Berghofer hranila do 17. studenog. On im je u znak zahvalnosti odveo kćer Vesnu iz kuće, a kasnije su je našli silovanu i ubijenu na smetlištu. To treba doživjeti i preživjeti.
Čuvene grčke tragedije blijede su pričice u odnosu na tragediju Dragutina Berghofera i mnogih drugih Vukovaraca i Vukovarki. Čekam konačni rasplet mimohoda u Vukovaru.
Prema nekim procjenama bilo je preko 100 tisuća ljudi. Dragutin Junković se čudi da se navodno “pola Vukovara sakriva iza spuštenih roleta…”. Dobro, komentar toga ostavljam za nadolazeću kolumnu.
Gledajući na TV-u Kolonu sjećanja u kojoj preko sto tisuća ljudi milji prema groblju u Vukovaru, postaje potpuno nevažno ni koji plakat je najavio ovo događanje ni koji političari jesu ili nisu došli ni jel’ Junković doista vidio “pola Vukovara skrivenog iza spuštenih zastora”. Vukovar je i zauvijek će ostati simbol tragedije, ali i najvećeg ponosa svih onih stotina tisuća Hrvata koji u srcu nose svoju domovinu Hrvatsku.
Navodno je jedan od svećenika prije negoli su ga komunisti lišili slobode služio misu koju je navodno zaključio riječima: “… i otpusti nam dugove naše, kao što mi otpuštamo drugove vaše…”.
Veza Banožića i BBB-a
Uvodnike Davora Ivankovića redovno čitam. “Bolesna naslada zbog Banožića, isti su strvinari BBB-e proglasili ubojicama”. Zatvoriti sto huligana jer su “ubili” jednog grčkog navijača. Shvatili ste, klasični hrvatski poltronizam. Grci su navijači, a naši su huligani.
Sada kad su Grci napokon “shvatili” da je Grk poginuo od ruke njihovog “navijača” Grka, medijski petokolonaši muče, čkome… Premijer je još pred tjedan dana najavio navodno skori pozitivan ishod za BBB-e, ali oni i dalje trunu u “demokraciji” na grčki način. U staroj Ateni postojala su politička prava kao što su pravo na govor, glasovanje za građane (a što mi se osobito dopalo samo za muškarce). Ha, ha! Na snazi je bio sistem većinske vladavine što je u praksi značilo da dok si imao većinu možeš i preko noći promijeniti zakon. Nemojte to odmah uspoređivati s HDZ-om. Oni nikada ne rade do kasno u noć. Oni zakone mijenjaju po danu dok zasjeda Sabor.
Zadarski “Tornado” šalje poruku: “Dok cajke pune Arenu, a državu stranci, za hrvatske navijače zatvor su i lanci.“
Cipelarenje Marija Banožića se nastavlja. On je je za ljevičare “tema”. Sam si je kriv. Vozio Jeep po magli. Žale za nevinom žrtvom prometnog udesa. Smije li po odvjetniku Banožić zalediti saborski mandat?…. Sve sami farizeji na kvadrat.
Popis žrtava Jesnovca
Moj prijatelj Dikan šalje mi putem fejsa popis žrtava u Jasenovcu iz 1946. g. Popis je napravila Zemaljska komisija Hrvatske iste godine. Taj popis je nedavno u Beogradu u Vojnom arhivu otkrio slovenski publicist Roman Leljak. Dakle, do 1946. g. je u Jasenovcu bilo ubijeno 576 žrtava. A onda su brojke krenule rasti i bujati… Nisu stale sve do 700 tisuća. Jakovina, Markovina, Klasić, Goldstein i slični još glasno šute… Šutnja je za njih stvarno zlato.
Vatikan se bavi rodnim pitanjima i kršćanskim milosrđem. Obični ljudi znaju da postoje muškarci i žene. Međutim, to je očito za neke u Vatikanu previše tradicionalno gledanje. Mate Knezović ima rješenje: “Umjesto da Crkva izda encikliku o tome, otpadnici koji su zauzeli ‘Mojsijevu stolicu’, plešu ‘đavolji ples’. Biskupi i svećenici moraju se tome odvažnije usprotiviti…”.
Naš dragi papa Franjo je jasno pokazao da je vrhunski političar. Kad ga jednog dana Bog pozove k sebi on će sigurno biti ponosan na svoj ovozemaljski posao.
Baš na Martinje leži Joža po noći u grabi kraj puta, kad naiđe policajac pa ga upita: “Zašto tu ležiš?”. “Nekaj sem zgubil, pak iščem!”, promrmlja Joža. “A što si to izgubio?”, znatiželjno će policajac. “Ravnotežu!”
O Dinamu i Dariju Šimiću
Hajmo se sad malo odmaknuti s velikih tema. Idemo malo divaniti o Dinamu. Bez brige bit će kratko. Kako se ovih dana pljucka po Banožiću tako se pred mjesec-dva pljuckalo po Dariju Šimiću. Znalci su njega “neznalicu” doslovno natjerali da podnese ostavku. Tvrdili su da Šimić jednostavno ne kuži nogomet. Nogomet kuže Vlatka i ekipa. I tako su, nakon medijske kanonade, natjerali Darija da prešutno odnosno ostavkom prizna kako je zalutao u “fudbal”. I ode Dario brinuti o karijeri svog sina budućeg napadača Vatrenih.
E, sad, zašto uz toliko genijalaca koji brinu o mom klubu potežem za rep baš Šimića..? Zato jer je Dario Šimić za hrvatsku repku odigrao okruglo sto utakmica. Ni više ni manje. I sad o njemu raspravljaju likovi za koje sam već napisao da vjeruju kako nogometna lopta skače jer je u njoj žaba. Šimić je igrao u momčadi koja je osvojila medalju na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. U repku ga je uvrstio još Ćiro Blažević. Liga za bedake je pred vratima, a Dinamo je pun k’o brod – genijalaca. Tko je novi Šimić?
Netko mi je poslao na moj zid sliku Jože Manolića i njegove kćeri Zrnke. Kad ona umre Joža će naslijediti sve.
Listam novi Hrvatski tjednik. U “bolja” vremena tako sam listao Globus i Nacional. Naslovnica prikazuje Vukovar i Škabrnju. “Nema oprosta ni zaborava!”, “Mjesto vječnog hrvatskog ponosa i srpske sramote”… Sprdnja EU policije: “Hapse hrvatsku djecu kao teroriste, a Europom odjekuje ‘Allahu Akbar, sinagoge gore, a Židovi bježe. To ne može ispraviti ni umjetna inteligencija”.
“Punjena ptica” je danas heroj
Pomaže samo povijest, ali ne ona s Filozofskog faksa u Zagrebu. Recimo, usporedba između Vukovara i Odžaka. Oba grada razorena su na isti način od strane partizana i četnika.
O Vukovaru sam doznao mnoge važne stvari od mog branjenika Mile Dedakovića – Jastreba. “Doček” za njega u Zagrebu bio je jeziv. Vezan i mlaćen u studentskom domu na Lašćini. Šaren po tijelu kao Murtićeva slika… Crn, žut i crven. Oslobođen u dva namještena procesa. Optužen je bio da je navodno otuđio oko 400 tisuća maraka i rušio ustavni poredak Republike Hrvatske zajedno s Paragom i Đapićem.
Obje prijesne izmišljotine rezultirale su, nakon postupka, oslobađajućom presudom koju je potvrdio Vrhovni sud Hrvatske. Međutim, kao glavna vukovarska zvijezda sad iskače Fred Matić, zvan “punjena ptica”. To je danas vukovarski “heroj”, njega nitko nije mlatio…. Eto priče o Vukovaru, o Hrvatskoj i pravdi i poštenju.
Mile Dedaković je danas star, bolestan i zaboravljen dok nam Punjena ptica svako malo docira iz Bruxellesa. Za vrijeme dok su se Vukovarci borili za goli život nisu ni sanjali da ih čeka “sastanak u Zagrebu” s Jožom i Stipom i s njihovim planovima za život Vukovaraca. Takav plan skovao im je Joža, možda baš da bi Fred, mobilizirani dragovoljac, danas mogao glumiti “heroja” rata.
John Lennon je jednom rekao: “Život je ono što ti se događa dok ti praviš planove za život.”
Arthur Schopenhauer jednom je napisao: “Svaka istina prolazi kroz tri faze. U prvoj je ismijana. U drugoj joj se žestoko suprotstavljaju, a u trećoj konačno biva priznata kao očigledna.”
I na kraju nešto za demaskiranje muškaraca. Zašto muškarci briju intimnu zonu? Pa i patuljak u vrtu izgleda veći kad pokosiš travu.
Zvonimir Hodak/Foto: press
