Hrvatska raj za kolumniste, a pomalo i za komuniste – one prikrivene. Smanjuje se demografska mjera pomoći za djecu, ali gradonačelnik zato najavljuje povećanje broja drveća u Zagrebu. Logično, ovdje malo oduzmeš, a tamo koja bukva više. I svi zadovoljni.
Kad sam već kod bukava, refleksivno mi se pred očima pojavio lik markantnog stiliste Ante Tomića. Zašto “stilista”? Tomić je s puno urođenog stila sklepao kolumnu o mojoj, sada već legendarnoj, “olovci” na relaciji Dubrovnik-Zagreb. On je odmah, u stilu podoficira JNA, a zašto se i školovao, shvatio katastrofalne razmjere unošenja opasne olovke u, kako on kaže, “avijun”.
Pouzdano je, navodno, utvrđeno kako je olovka bila napunjena minobacačkom granatom 120 mm, i to tro-duplo punjenje. Kad se “avijun” iz Dubrovnika digne na 7000 metara visine, okrenem olovku prema Beogradu i pogađam ga.
Božja sreća da je sve otkriveno i tako zaustavljeno… Posumnjalo bi se ponovno na NATO. Naš Ante, kad se već očešao o moju malenkost zbog minobacačke olovke, nije propustio priliku da se stručno “očeše” i o moju kolumnu. On se sav jadan “zgranuo” kako je to sažaljenja vrijedna gomila slova i intelektualno, moralno i stilski jadno i sirovo…” E, ovo o stilu me “strefilo”.
Tu me Ante Tomić demaskirao. Baš u kolumnističkoj sferi Ante je stilom dosegao sam vrh. Evo primjera: “Sve desničare triba iskrcati na stadion u Maksimiru i onda tra, ta, ta…” Vjerojatno ne iz “ubojite” olovke nego iz mitraljeza iz kojeg Tomić ispaljuje gomilu “stilskih” slova u svojim popularnim kolumnama. Ante je usavršio svoj JNA-stil negdje u europskim diplomatskim salonima, valjda odmah čim je završio podoficirske “čkole” u Bileći. Da bi prosječan kolumnist, kao što sam ja, dosegao stilski Olimp, koji je Tomić dobio u podoficirskoj školi, ne bi mu bila dovoljna moja sad već “slavna” olovka. Trebao bi barem jedan puškomitraljez kojim se Ante služi pišući svoje progresivne kolumne.
I na kraju, ako sam malo i ljubomoran na Antišu, onda je to zbog silne popularnosti koju on uživa u Splitu. Na žalost, ja o tome ne mogu ni sanjati čak ni da mi netko baci deset kanti govana na glavu. I kad se Ante, onako usput, sjetio našeg susreta u sudnici Općinskog suda na Dračevcu gdje sam zastupao “jednog groznog pjevača i još goreg upravitelja kazališta”, mogao se isto tako “usput” sjetiti da je on tu parnicu u prvom stupnju izgubio. Ali, što ćeš! Silna popularnost i ode memorija pamćenja.
Čuo sam na sudovima razne varijante o medicinskim fenomenima. Jednog sam čak i upoznao. Imao čovjek srce na desnoj strani. Ma koji bi to medicinski fenomen bio da se pronađe recimo osoba koja živi pedeset godina bez mozga u glavi ! Treba samo čekati! No, na kraju je sve dobro prošlo. Fala Bogu! Beogradu nije pala ni “dlaka” s glave, a Tomić, Dežulović, Vedrana Rudan, Seve, Večerina, Jergović i kompanija i dalje će nas sve razveseljavati tekstovima o trodimenzionalnom Draži Mihailoviću, o lešini s Mirogoja (Tuđmanu), o Beogradu na vodi…
Kad je Zagreb bio tjedan dana na vodi (onda kad su pukle cijevi na “crvenoj” Trešnjevci), o tome od njih nije bilo ni slova. Zašto uvijek zaostajemo za Beogradom? Još da nema S(a)eve…
Nezadovoljni desničar cmizdri na fejsu: “Živimo k’o psi. Nosimo brnjice, imamo potvrde o cijepljenju, izlazimo kad gazda kaže i ako puno lajemo, zatvore nas!”
Brza i efikasna demografska mjera koju je uveo “Možemo” oduzimanjem primanja roditeljima-odgajateljima dokazuje da se sve može kad imaš vlast. Ivan Hrstić se pita u Večernjaku: “Možemo li uvesti kazne za rađanje trećeg djeteta?” Naravno, Možemo! Sve do suda. Mislim, dok sud ne utvrdi da “Ne-Možete”. Kad dođe do suda, možda se i pojavi u javnosti ta famozna analiza koja je “utvrdila” kako ta mjera nije uspjela. Za sada je nitko nije vidio. Istodobno, popis stanovništva ne laže. Ima nas manje od 3.900.000. Mi Hrvati…! Kad bi se tako uspješno borili protiv korone kao protiv demografije, gdje bi nam bio kraj! Kraj još jedne iluzije…
Tenessee Williams je jednom napisao: “Ljudi lakše prebole ako im uzmete novac nego iluzije”.
Na obzoru je raspad sustava. Bivši ministri padaju pred revnim EU tužiteljima u “apsanu”. “Rat” Predsjednika i Premijera odlično je analizirao Davor Ivanković u Večernjaku: “Sav ovaj kaos da bi se saznalo da batina ima dva kraja!” Potom su uslijedile demonstracije pred Vladom, pa pred stanom jednog ministra, onog s najviše tolerancije – umjerenog Davora Božinovića. Za to vrijeme se 30 posto hrvatskih državljana svako jutro bude u državi koju nikada nisu željeli. Zoran Milanović odlazi u posjetu Svetoj Stolici, a bivši šibenski župan Goran Pauk traži posao. Međutim, Pupi ne traži posao, on svoj čvrsto drži uz podršku Plenkija. “Covid potvrde se uvode na kapaljku dok virus divlja”, javlja Goranka Jureško u Jutarnjem.
Čujemo i kako je farmaceutski div Pfizer podmićivao hrvatske liječnike. Zanimljiva vijest dolazi o kapetanu Draganu koji je navodno priznao ubojstvo Mire Barešića. Hrvatska se u nedjelju na Poljudu preko Rusije plasirala na Svjetsko prvenstvo u Katar. Sve je to samo lepeza raznih događanja, često nepovezanih, ali vrlo aktualnih. U Hrvatskoj je možda teško živjeti, ali zaista nije dosadno.
Međutim, imamo jedan “epski” problem koji je za Ognjena Krausa problem koji se mora riješiti u roku “odmah”. Pogađate, radi se o pozdravu ZDS. Kraus, upornošću nosoroga, piše Plenkiju, a ovaj mu ne odgovara. Klasika! Ali zato je tu Roby Bajruši koji “pridržava lojtre” Krausu. U odnosu na taj stari hrvatski pozdrav postoji trajna kontroverza koja se polako pretvara u farsu.
Naime, dok jedna polovica nasljednika 1. ličke i 11. dalmatinske tvrde da je to davno zabranjen pozdrav, i da je to davno riješeno Ustavom i odlukama Ustavnog suda, ali i ZAVNOH-a i AVNOJ-a, druga polovica 6. ličke uporno traži da se taj pozdrav zabrani i zaprijeti kaznom od šest mjeseci do tri godine zatvora onome tko se njime služi. Naravno, da su “objektivni”, tražili bi istu kaznu i za isticanje fašističkih, nacističkih i četničkih obilježja… Ali to – malo morgen! Drug Ognjen misli da je ovo 1945. godina. Bila je to za njegove zlatna godina.
Zabrana svega i svima. Čak i četnicima koji se nisu preobukli u partizanske uniforme krajem travnja 1945. godine. Zanimljivo je, međutim, kako i u ta olovna vremena pa tako ni danas nitko ne traži zabranu komunističkih obilježja, zvijezde petokrake, srpa i čekića…. Mislite da Kraus i ekipa ne znaju za rezoluciju EU parlamenta i Vijeća Europe? Znaju, ali boli našeg Ogija ona stvar za te rezolucije. On se u Lijepoj našoj osjeća k’o “sveta krava”. On, Pupi i ekipa spremni su zatezati remen sve dok mogu. A taj imaginarni remen može teoretski i jednom puknuti. A što onda?
Svjestan toga, jasno je zašto Plenković odmah i spremno ne odgovara na Krausove i Pupijeve žalopojke. To ne znači da jednom i neće. Ali dok Kraus može, kad god zaželi, dobiti cijelu drugu stranu Jutarnjeg, uz logističku potporu notornog Bajrušija, vrijedi mu pokušavati. Onih 30 posto koji su protiv države Hrvatske, uvijek su spremni iskočiti iz jugo-mraka. A mi ostali nemamo naročiti izbor. Naše stavove Jutarnji nikada ne bi promovirao na svojoj drugoj stranici. Stoga nam ostaje samo da budemo – ZDS.
Doznaje se iz pravosudnih kuloara kako se je jedan od uhićenih, u seriji zadnjih uhićenja, pokajao i dogovorio s državnim odvjetništvom zbog kredita od 100.000 eura. Javljaju se građani koji su se spremni pokajati i za znatno manji iznos.
Hajmo sad malo na sudsku “znanstvenu fantastiku” koja se odnosi na simbole našeg državnog grba. Mjesto događanja Čakovec. Sutkinja Renata Višošević koja je osudila Stjepana Horvata na 30 dana zatvora, uvjetno na godinu dana, zbog remećenja javnog reda i mira. Evo kako je to Štef remetio javni red i mir po sutkinji Renati: “…jer je na glavi nosio kapu tzv. beretku s ustaškim obilježjima (grb s crveno-bijelom šahovnicom, s početnim bijelim poljem i natpisom ‘Bog i Hrvati’) te je na opisani način na javnom mjestu isticao zabranjene simbole i tako uznemirio prisutne goste remeteći javni red i mir”. Amen! Da vas ne tupim previše, Visoki prekršajni sud RH, uvažio je žalbu odvjetnika Davorina Karačića i oslobodio Štefa Horvata. Bogu fala!
Osim ovih suhoparnih činjenica slučaja, daleko je važnije nepoznavanje kratke i jednostavne povijesti prvog bijelog polja na grbu RH. Grb s prvim bijelim poljem pojavljuje se u XV. stoljeću, u vrijeme Habsburgovaca, za vrijeme Maksimilijana I. Slika iz 1495. godine s prvim bijelim poljem na hrvatskom grbu nalazi se u Innsbrucku u Austriji. Tu je i grb na crkvi svetog Marka u Zagrebu, odmah preko puta zgrade Vlade RH.
U najnovijoj povijesti, dana 25. srpnja 1990. godine Hrvatski sabor je donio amandman u kojem piše: “Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb koji se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja, a prvo je bijelo polje”.
I pazite, danas, trideset godina kasnije, mi imamo “drugove i drugarice” koji smatraju da, kad ministri u Vladi HR dolaze i odlaze s posla, redovno “bulje” u ustaški grb na pročelju crkve. Umjesto da smjesta podnose prekršajne prijave prekršajnom sudu u Čakovcu, oni i sami sudjeluju u remećenju javnog reda i mira. A, joj, joj, lajbek moj!
Povjerenje u pravosuđe je velika stvar, ali obično ima malu vrijednost…
Slobodanu Praljku se pod “odmah” obrisao mural u Zagrebu. Kažu da je Praljak “ratni zločinac”. Međutim, nisu mu uspjeli pronaći ni imena žrtava, ni mjesto zločina, ni motive. Kakav sud takvi zločini. Slično je s Kordićem, Blaškićem…. Ratni zločinac kojem je presudila ratna statistika – Ratko Mladić – u rekordnom roku od tri dana pobio je oko 8300 ljudi. Njegovi murali u Beogradu i Banjoj Luci niču kao gljive nakon kiše.
I nitko ne protestira niti ih briše. Jeste možda čuli “čuđenje” i protest Ivane Kekin, Vesne Teršelič, Anke partizanke, Katarine Peović… Muk! Čeka se samo da netko i u Hrvatskoj oslika mural čika Ratka i opjevanog snimatelja Zorana Ercega, tamo negdje u SAO Krajini. Ako ne tamo, možda u Sao Paolu… Ja, pak, i mnogi dobri Hrvati smatramo kako je Praljak bio i ostao heroj i pošten čovjek. O tome govori i njegov odlazak s ovog svijeta.
Naravno, to je nepojmljivo ljevičarskom dogradonačelniku Korlaetu, Vukoji i ostalim “našim” borcima protiv trećeg djeteta. Praljak je izdržao 13 godina pravne torture i robije. Da sam nije otišao, danas bi živio, mirno, s generalskom mirovinom. Trebaš biti hrabar, pošten i nevin pa da si oduzmeš život na pragu izlaska na slobodu iz protesta protiv lažnog suđenja. Međutim, nema šanse da to mogu shvatiti i priznati onih 30 posto iz Žikine dinastije koji se svako jutro bude s grčevima u želucu jer moraju živjeti u mrskoj državi. Mene pak muči jedno drugo pitanje: moraju li zaista takvi ostati živjeti u toj državi?
Završio je sedmi međunarodni Sajam namještaja – Ambijenta. Sajam “namještaljki i kuhinja” traje i dalje. Političari oprez! Dok trčite počasni krug mogu vam podmetnuti nogu.
