Mi Hrvati!!! Unatoč brojnim skepticima, orjunašima i JNA ovisnicima, vjerovao sam čvrsto i kolebljivo u Lijevu našu. I vašu također. I razvijali smo se munjevito. Jugonostalgičari bi rekli “munjeno”.
Čitam “Večernje novosti”, pardon, “Večernji list”, koji je po obujmu nadmašio čak i “Slobodnu Dalmaciju”. Kaže: “Ratari ogorčeni. 100 kilograma pšenice stoji koliko pet kugla sladoleda.” Nije mi jasno zašto ogorčenje? Hrvatska nije “tera inkognita”. Naši potencijali su neograničeni.
Na kratkom sam odmoru na Bolu. Pijem kavu u “Kali” s legendarnim prijateljem Ufom. On me blago žalećim pogledom tješi i podučava: “Kume, ne viruj u sve što čitaš i čuješ o nama. Istina je puno gora. Možemo mi srediti da jedna kugla bude k’o 100 kilograma pšenice”. Naša “lokalna samouprava” može sve. Čeka se samo onaj tko će prvi stisnuti gumb za samouništenje.
Ivica Granić na Fejsu samo podsjeća na staru istinu: “Vještina, ali i suština laganja sastoji se prije svega u prešućivanju istine”. I nastavlja: “Dobro su primijetili ovi u turističkoj zajednici, Hrvatska je zbilja bajkovita država. Čim dođeš u nju, shvatiš da je sve bajka”.
U novo pronađenoj Bibliji navodno je Kokain ubio Abela.
Na narednim izborima pobjeđuju HDZ i Zoran Milanović
Trenutno je “ring otvoren” za dvojicu super teškaša: Plenković kontra Milanovića. To je otvorena, slobodna borba bez rukavica i bez sudaca. Sude Hrvati, Hrvateki, orjuna i stabilna JNA mladunčad. Komentari na Fejsu su “mudri”, “uravnoteženi”… Neke znam i preko svoje kolumne i mojih “mudrih” komentara. Većina njih je uskočila u “vlak mudrih” tako da je flomasterom na svoja muda napisala slovo R. Pljuvanje, strastveno pljuckanje po Milanoviću “ovisniku”, Plenkoviću agentu Bruxellesa…
Svi jedva čekaju nove izbore, a svi do jednog znaju “gorku” istinu. Na narednim izborima pobjeđuju HDZ i Zoran Milanović. Narod koji je dva puta birao za predsjednika “lažnog svjedoka”, nakon svih afera s čekovima i svjedočenjem u Haagu ne može ni slučajno “fulati”.
Pogledajte tko bi trebao, u slučaju izbornog čuda, doći na dva politička brda: Ikača, Benčićka, Oreškovićka…
Malo morgen! Ni projekt DORH-a oko Modrića i Lovrena neće ništa promijeniti na gore. Jer gore ionako ne može više biti uz sav trud oba brda. Još nas uvijek Mesić, Habulin, Ikača i slični podsjećaju kako živimo na “brdovitom Balkanu”. I “Živi’t će ovaj narod” tu “na ovim prostorima” dok jednog dana za kuglu sladoleda umjesto 100 kilograma žita netko ne dobije neku drugu kuglu…
Protestna moć hrvatskih prosvjednika veća je nego propusna moć hrvatskih cesta.
‘Teško da možeš probuditi onoga k’o se pravi da spava’
Dražen Travaš je u teškim “delimama”. “Tko će da bidne u Nedelju u 14 časova gost kod Aca sos Niš. Doktorica Olja ili književnica Jaca? Ili, ako je negdje, možda i kolega Stefan Margetić. Hvala na pažnji i bilježim se sa štovanjem! Mašala!”.
I sam sam pomalo znatiželjan koga će nam ovaj puta Aca dovesti u goste. Kontroverzna emisija Nu2 “gazi i dalje”. Sve što je “levo”, sve što miriše ili smrdi na crknutu Jugu, izredalo se kod Ace.
Osim jednog jedinog izuzetka. A taj se zove Nenad Čanak. Bivši predsjednik Skupštine AP-Vojvodine. I danas oporbeni političar. Bio bi sretan da u Hrvatskoj postoji oporbeni političar takve elokvencije i smisla za humor, jasnih stavova o Vučiću, srpskim ratovima, porazima pretvorenim u pobjede…
Uglavnom, naš je Aca ipak jednom pogodio u sridu. Na kraju razgovora Aca, kao znatiželjno, upita Čanka: “Kakve su šanse da se narod probudi?”. Odgovor: “Teško da možeš probuditi onoga k’o se pravi da spava…”
Svaka od 40 slovenskih stranaka obećava biračima cjeloviti Piranski zaljev, i to u koaliciji s cjelovitim Jadranom.
Bivši premijer Ivo Sanader ostavio je iza sebe puno dobrih stvari, ali ih se ja ne mogu sjetiti. Možda za podsmijeh Jadranku Kosor, bivšu premijerku, koja sada “briljira” u svojoj tko zna kojoj autobiografskoj knjizi. Jedan citat me je stresao. Čisti Zola i slavonski naturalizam. “Bila sam dijete, ali sam bila razvijena. Zbog momka sam doslovno izdala Josipa Broza Tita”.
Zbog čega je izdala Sanadera još nije objasnila. Uostalom, nije ona jedina koja je nakon propasti političke karijere počela pisati knjige. Prošli političari tako naknadno obično pokušavaju oslikati svoju “bolju” prošlost.
Lako je imati karakter dok nemaš novaca. Kad se dobro “opariš” onda pokaži karakter!
Mini-star je popušio već u prvom krugu
Nakon smrti (za naše političke prilike) političkog faraona dr. Franje Tuđmana, naslijedio ga je, po riječima jednog našeg ministra, “visoko” pozicionirani zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sander. A taj “mini-star” je bio i još danas je perspektivni Mate Granić. Ideja je bila da Sanader vlada, a “don Mateo” će se instalirati na vrhu Pantovčaka.
Međutim, mini-star je popušio već u prvom krugu, a na Pantovčak se uselio svjedok iz Haaga protiv vlastite države. Dragi Ivo je kasnije obožavateljicu i navodno izdajicu “ljubičice bijele” instalirao u “Banske dvore”.
Po stoti put se pokazalo da ono što u prvi mah izgleda kao povijest na kraju završi k’o farsa… Obično izlaz iz krize vodi kroz izlaz za nuždu. Sve te političke mućke nakon Tuđmanove smrti u režiji zapadnih službi, domaćih ljevičara i vlastoljubivih HDZ-ovaca pretvorile su u jedan veliki bumerang koji se odbio o glavu “malim” ljudima s “velikim” idejama. Pa što je ostalo, drugovi? Jaca, njen Čedo, mutne slike njene prošlosti. Još samo da i “dragi” Ivo napiše “zajedničke” memoare.
To bi onda stvarno bilo k’o roman genijalnih Iljfa i Petrova o svojih dvanaest stolica i s genijalnim Ostapom Benderom. Ostap je ušao u povijest rečenicom “ideje naše, a benzin vaš”. Tko nije pročitao, ni ne mora. Predstava se upravo sada odvije ovdje pred svima nama. Radnici u likovima sudskih daktilki, dostavljača i drugog pomoćnog sudskog osoblja upornošću nosoroga žele 400 eura više svakog prvog u mjesecu.
Kome uzeti lovu i dati je štrajkačima? E, sad nam fali dobra stara kuna. Nema više štampanja… Možda bi trebalo nešto zapitati i našeg guvernera Narodne banke? Kad situacije nalaže, lakše se laže, kažu u Lici.
Tuži se jedna domaćica: “Kad je vidija cijene povrća, sin mi je počupa marihuanu i zasadija kapulu i paprike”.
Što je s obećanjima naših političkih elita?
Kad bi se barem moglo solidno živjeti od obećanja… Ono što pijan muškarac obeća, to ni zlatna ribica ne može ispuniti. A što je s obećanjima naših političkih elita? To ni sto zlatnih ribica ne bi moglo ispuniti. Nepravda caruje. Najbolje to osjetiš kad se dogodi na vlastitoj koži. Gledam sliku naše mace Elizabete koja nas je lani pred ljeto napustila nakon dvadeset i četiri rekordne godine. Obično se izležavala na trosjedu, hranila se i češala. Supruga bi obično rekla “Ah, što je preslatka!”. Zašto, kad se ja tako ponašam, onda sam ljenčina?
Podsjeća me to na “mega” afere HEP-a, INA-e i stupanj tolerancije prema našim velikanima. Mora biti jako, jako vruće kad se dosegne tako visoki stupanj tolerancije?
Zabrana koncerta Jimmyja Stanića u Sisku
Surfam po fejsu i “zapnem” mi za oko vijest da je naša legendarna sisačka Ikača zabranila koncert isto tako legendarnog Jimmyja Stanića u njenom Sisku. Bujanec se krsti s tri prsta. Pita se Velimir: “Zbog čega SDP-ovoj gradonačelnici smeta Kobila Suzi?” Koliko je nisko ako je nisko ispod svake razine?
To je pitanje na koje sasvim sigurno može relevantno odgovoriti fra Ivo Marković, dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Fra Ivo je mirotvorac. Navodno je stotine mladih ljudi prošlo kroz njegovu mirotvornu školu. Mašala! Fra Ivo je pun nagrada k’o šipak koštica. Tako bar javljaju iz Googlea. Mene je “od(u)ševio” izjavom: “Ovdje nema Hrvata, mi smo bosanski katolici!“. Jel’ taj katolički mirotvorac zna koliko se “bosanskih katolika” vratilo u srednju Bosnu, Sarajevo, Banja Luku, Bihać…?
On je dobio više nagrada od BiH vlastodržaca nego se, recimo, vratilo “bosanskih katolika” u Banja Luku, nekada većinski hrvatski grad. Naravno, nemam ništa protiv da naš fra Ivo i dalje kolekcionira nove nagrade za svoja “mirotvorna” otkrića. Kad je već dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva bio bi red da naš kolekcionar dobije i Prvoaprilsku nagradu “Željko Komšić” – za mir u kući.
Prema nekim mojim “rigidnim desničarima” iz BiH s kojima se povremeno konzultiram fra Ivo Marković okružio se, ili točnije rečeno, okužio se lošim savjetnicima.
Kata – heroina koja nikada nije uzela pušku u ruke, a ipak ostaje na samom vrhu piramide
Nisu svi Hrvati isti. Neki su isti, a neki su još i gori… Kad pišem o fra Ivi “slizanom” s BiH muslimanskom vlašću ne mogu se ne sjetiti osobe koja je zaslužila sve nagrade ovog svijeta. Ta osoba se zove Kata Šoljić. Ona je rodila i odgojila šestero djece. Četiri sina i dvije kćeri. Svi su “hrvatski katolici”. Život je nije mazio. Za nju nije bilo nagrada ni “Prvog ni šestog aprila”.
Kad je agresor krenuo na nenaoružanu Hrvatsku, Katina četiri sina i zet dali su život za “hrvatske katolike”. Kata je bez službenih nagrada otišla za svojim sinovima 8. srpnja 2008. g. Hvala Draženu Travašu što me je podsjetio na našu heroinu koja nikada nije uzela pušku u ruke, a ipak ostaje na samom vrhu piramide. Ne one bosanske…
Svim rodovima ruske vojske suprostavili su se svi rodovi ukrajinske vojske. Muški, ženski i srednji rod!
Javio se Jurica Pavičić, novinar, pisac, filmski kritičar, nagrađivani pisac po EU provincijama itd. Malo je finiji i lukaviji od Ante Tomića. Tolerantnijeg mirisa. Naš Jure je član i pretplatnik NK Hajduka i član “Našeg Hajduka”. Sudjeluje na izborima za Nadzorni odbor kluba…itd. Znači on je “unutra”, balun mu je u glavi…
U času posebnog nadahnuća Jure se odmah u prvoj minuti prvog poluvremena demaskirao: “Ne treba nam kult reprezentacije. U ime dobrog nogometa razvalimo taj kult i vratimo se onom što je u nogometu kisik, kruh… A to je subota, nedjelja, fever pitch, any given Sunday… “. Drugim riječima “da Bog da sve izgubili”, svastika, Modrić “malo govno”… Haj’te, orjunaši svih zemalja uozbiljite se!!!
Pokušao sam doznati kakav je naš Jure crtač, ali bez uspjeha. Međutim, zna razvaliti – čak i onih pola milijuna “zavedenih” na Trgu Republike, pardon, Jelačić placu…. Jurica je uvjeren da je danas teško biti normalan. Nemaš se s kime uspoređivati.
Hrvatske sportske uspjehe ljevičarski kolumnisti, kao što je Jurica Pavičić, teško mogu progutati. Uvijek im zapne neki Kostelić, Modrić ili Lovren u grlu…
Zvonimir Hodak/Foto: arhiv
