Samuel P. Huntington, američki politolog konzervativne orijentacije, napisao je svojedobno knjigu “Sukob civilizacija” koja je kod nas prvi puta objavljena 1996. godine. Živeći prije toga preko sedam godina u SAD-u pročitao sam tu knjigu ranije i nisam bio siguran u uvjerljivost onoga o čemu je autor pisao.
Sedam, osam različitih civilizacija – zapadna, konfucijanska, islamska, japanska, hinduistička, slavensko-ortodoksna, afrička, latinsko američka… dovest će, kaže on, ovu planetu na rub opstanka. Armagedon.
Huntington je bio slavljen kao vizionar, ali i osporavan od ljevičara. Knjiga mu je prevedena na trideset i devet jezika. Njen sadržaj upalio je crveno svjetlo u glavama mnogih. Naročito nakon islamističkog terorističkog napada 11. rujna 2001. u New Yorku.
Da je naš Samuel još živ, doživio bi punu satisfakciju nakon ove katastrofe koja se trenutno događa na Bliskom istoku. Je li na vratima treći svjetski rat? Tko zna! Međutim, Huntingtonu, da je živ, bila bi utjeha vidjeti kako sada valjda i ljevičari brišu prašinu s hrvatskog izdanja njegove knjige i pomalo je čitaju.
Nema više Milke Planinc
Nema više onih komunističkih ideoloških “velikana” koji su za svaku situaciju imali “mudre” savjete. Nema Mike Planinc, Špiljka, Miloša Žanka… Sad ljevičari još jedino mogu svojima, kao što je bio Smoje, podići spomenik u “herojskom” Splitu. Nema više ni Vladimira Bakarića, otišao drug na “višu” dužnost. Nema ni “Starog” i njegovih “sudija koje se drže zakona kao pijan plota”.
Sva ta izumrla plejada komunističkih “veličina” u kombinaciji s novonastalom situacijom opće svjetske nesigurnosti od terorizma izaziva pravi kaos u glavama urednika projugoslavenskih medija. Brucošima na studijima novinarstva sve je jasno, ali kaos u glavama urednika Jutarnjeg, Večernjeg, Slobodne, Globusa, Nacionala sve je pomiješao.
Pojma nemaju tko je koga u Izraelu prvi izraketirao, tko je na ulicama lovio žene, djecu, obitelji i odvodio ih u podzemne tunele u Gazi. Sve njihove analize slične su k’o jaje jajetu, ili još bolje, k’o mućak mućku. Hajte drugovi, pročitajte ponovno Samuela P. Huntingtona. Možda onda ipak napokon shvatite. A ako se ipak morate odlučiti kome dati svoj glas, dobro je za vas što to ne morate učiniti na glas…
Sjećam se nekih nezgodnih događaja koji su bili uvertira ovim današnjim. Pokojni Osama bin Laden godinama je bio skriven na “nepoznatom” mjestu pa su američki bombarderi intenzivno bombardirali ta nepoznata mjesta.
Večernjak od petka 20. listopada ove godine donosi naslov preko čitave “plahte” tj. svog novog formata: “Pravosudna pobuna zbog kaznenog djela femicida”. Kažu kako su navodno “vrhovni suci i odvjetnici protiv novog kaznenog zakona”. Za suce Kaznenog odjela Vrhovnog suda još nekako, ali da netko u ovoj državi pita odvjetnike, ili ti fiškale, o novoj pravosudnoj musaki koja se zove “femicid”, e to je stvarno teško povjerovati.
Naravno, i brucoši Pravnog faksa znaju da se radi o klasičnom kaznenom djelu, ali protiv osobe ženskog spola. Ja pak pitam kod primjene novog djela femicida koju odredbu Kaznenog zakona primijeniti kad se radi o ubojstvu osobe koja je bila u tretmanu promjene spola, a koju kad se radi o transrodnoj ili interspolnoj osobi? Mislim da će kao i obično odlučiti mišljenje naše mudre i racionalne Jelene Veljače. Priča se na špici da Jele ima rok da dostavi zakonodavcu svoje primjedbe najkasnije do veljače slijedeće godine.
Prema najnovijim statistikama Zavoda za statistiku u Hrvatskoj 35 posto brakova završava razvodom, ali se jako malo zna o jednom jezivom podatku da preostalih 65 posto brakova završi smrću jednog od partnera. Još gore je to da za to do sada nitko nije odgovarao!
Nakon rušenja bolnice u Gazi barem par tisuću ljudi postavilo je jednostavno pitanje “Tko time dobiva…”. Cui bono? Odgovor se nameće sam od sebe. Zar bi Izraelci bili toliko glupi da si pucaju u nogu? Biblijska drama u Gazi bliži se svom kraju.
Isto misli i Danijela Jurčević kad na fejsu piše: “Za sve one tikvane koji lažu da je svijet nastao velikim praskom, falili ste. Svijet će nestati u velikom prasku”. E pa kad je tome već tako, ili kako Ličani kažu “evo ti ga na”, vremena je malo i triba srediti račune prije konačnog “sukoba civilizacija”.
U to ime u Splitu je podignut spomenik Miljenku Smoji, “hrvatskom” kroničaru i jugo denuncijantu. Pred desetak godina i sam sam u jednoj svojoj kolumni objavio dio teksta presude Prekršajnog suda koji je osudio splitskog taksistu. Iz obrazloženja je bilo vidljivo da je drug Miljenko Smoje došao svojim drugovima milicajcima i prijavio taksistu jer je ismijavao “društveno politički sustav” dok ga je vozio, itd. I sad konfident dobiva spomenik.
Pripadnici “Četvrte splitske” imaju ideju za natpis: “Pobijedili smo jugo Srbe, sada moramo pobijediti jugo Hrvate!“
DORH oslobodio Porfirija
I dok se diljem Lepe njihove love i hapse navijači koji su na tekmama pjevali ustašku budnicu, dotle naši poltroni tiho i nenametljivo rade svoj posao. Naime, DORH je odbacio kaznenu prijavu protiv Porfirija. Prijavilo nevinog čovika da je pjevao četničke pesme o popu Momčilu Đujiću. Porfirije je “iskreno” priznao da je on samo otvarao usta, ali da nije pjevao.
Šteta da naš pop nije igrao u filmu “Tko to tamo peva” Slobodana Šijana. Genijalan film koji je Srbiju lansirao u sam vrh europskog filma. Zamislite scenu u kojoj Pavle Vujisić tvrdi da on ne pjeva nego samo otvara usta… Ideja ostaje navijačima koji su pjevali “Korak ide za korakom…”. A što sa “Zlatnim dukatima” koji su također tu pjesmu često izvodili? Ma i oni su samo otvarali usta! Blaženi naš DORH.
16. listopad
Ana Marija Čapeta upozorava na 16. listopada. Tog je dana 1793. godine francuska kraljica Marija Antoaneta završila pod giljotinom. Tog datuma 1801. godine rođen je Josip Jelačić, hrvatski ban, a istog datuma 1978. godine izabran je bio i zadnji pravi papa Ivan Pavao II. Godine 1978. ubijen je bio Bruno Bušić u Parizu, a 1991. godine poginuo je Blago Zadro, legenda obrane Vukovara…
Ja doduše ne znam točan datum, ali svakako znam da sam u listopadu doznao kako je naš ministar Tomo Medved izjavio na Općinskom sudu u Zagrebu da je status žrtava Domovinskog rata u zadnje dvije godine dobilo oko 2000 Srba iz Srbije. Ujedno je navodno dodao kako Hrvatska nema registar agresorskih vojnika pa ne može biti sigurna jesu li to bili agresorski vojnici.
U famoznom mjesecu listopadu, točnije 18. listopada 1991. godine, dogodio se jedan od najperfidnijih zločina u cijelom Domovinskom ratu – “Krvava berba grožđa”. Možda su i neki od ovih koji su dobili status “žrtava Domovinskog rata” bili među onima koji su izdvojili pedeset i jednog mještana Lovasa i natjerali ih u minsko polje, pucajući im u leđa. To nije bilo već postojeće minsko polje nego je agresor najprije sam postavio mine, a potom natjerao mještane u njega… I sad imamo “žrtve Domovinskog rata” koje su možda aktivno radile na minskom polju tragičnog 18. listopada 1991.godnine. Naravno, do današnjeg dana nitko nije odgovarao za taj sadistički zločin.
Sjetih se “odbrane” Biljane Plavšić u Haagu. S nevinim izrazom lica izjavila je da su na Palama iznad Sarajeva funkcionirali isključivo snježni topovi… pa ako je neka gruda bila veća…
Spomenik Tuđmanu u Podstrani
Kad je Smoje dobio spomenik zašto ne bi uskoro dobila spomenik i Lepa. To bi zaista bilo lepo. Ali ima problem. U Podstrani se treba otkriti veliki spomenik dr. Franji Tuđmanu. Ako ste slučajno zaboravili, to je onaj lik koji je u četiri godine protivno volji predisponiranog “srpskog sveta” i na veliku žalost bračnog para Smoje, stvorio današnju Republiku Hrvatsku. Bračni par Smoje je otišao, a da nije shvatio što se dogodilo.
Ali nije shvatio ni Boris Vlašić, lijevo krilo Jutarnjeg. Za njega je Franjo Tuđman “crvena krpa”. Čim se spomene iz nozdrva mu sijevaju munje. K’o da je munjen. Oprosti mi Bože, rekle bi moje babe u Lici. Evo što je naš Boris otkrio:
“Teška je to podmetačina. I samo je splitski Dalmatinci mogu izvesti, postaviti ogroman spomenik Franji Tuđmanu u Podstrani jer s njima nikada ne znaš da li se, ustvari rugaju onome koga slave… takva će Podstrana postaviti spomenik Franji Tuđmanu… zašto baš Tuđmanu treba spomenik na moru, vrag neka ga zna, ali netko se s time dobro zeza.”
Nakon spomenika Udbinom konfidentu koji je orjuna jedva dočekala, sad se šegačene sa spomenikom Franji Tuđmanu. Jadni obračun jednog k’o fol intelektualca s prvim hrvatskim predsjednikom.
Veni, vidi, vici… vidimo se u osam na špici… neformalna himna lijeve medijske elite u Zagrebu.
Jedno zanimljivo pitanje. Kad će se netko u orjunaškom Splitu sjetiti velikog Olivera Dragojevića i malo ćakulati o njegovom spomeniku. Forget it, rekli bi Ameri. Ni milijun eura nije ga moglo pokolebati u njegovoj odluci da nikada nakon Domovinskog rata neće pjevati u Srbiji, agresoru na njegovu domovinu. Rekao i nikada porekao. I sad bi nacionalisti i klerofašisti takvoj osobi dizali spomenik.
Prenosim jedan komentar s fejsa: “Tek kada u Splitu bude spomenik Oliveru Dragojeviću, ovo će biti slobodna zemlja. Zemlja koja podiže spomenike onima koji su joj htjeli smrt – nije slobodna zemlja”.
Smoje podržavao Slobu i JNA
Smoje je otvoreno podržavao Slobu Miloševića te pozivao JNA da uništi “ustaštvo” u Hrvatskoj. Teroristička JNA krenula je u okupaciju Hrvatske, a tisuće branitelja i civila u smrt. Splitski novinari Josip Jović i Joško Čelan mogu napisati “sabrana djela” o liku komunističkog anarhiste Miljenka Smoje.
Joško Čelan i danas ima rješenje prekršajnog suda iz kojeg je vidljiva kolaboracija Smoje i UDB-e kao i Smojino cinkarenje splitskog taksiste. Zato je spomenik Smoji spomenik splitskoj orjuni i njenom uzoru.
“U mladosti je bio makro i kockar. U prvom braku bio je četiri dana dok ga nisu izbacili iz kuće. Njegov tobožnji anarhizam bio je trajni komunistički, jugo nacionalistički fanatizam. On se smjenjivao s običnim režimskim oportunizmom i potpunom političkom amoralnošću”, navodi Joško Čelan pa dodaje: “Neprijatelji su mu Isus Krist, njegova majka Kraljica Hrvata i oni seljački momci preko brda koji pjevaju ‘dištonantno’, Hrvati iz Dalmatinske Zagore koje Smoje i njegovi zovu Vlajima…”.
Smoje ih zove “hrvatske horde” koje su se spustile s druge strane brda u fini i jugoslavenski Split.
Povodom sukoba na utakmici Hajduk-Crvena Zvezda 26. listopada 1985. godine stari orjunaš je napisao: “Kleronacionalisti, još bolje reći fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom… a još i tuku pitomce.”
Nije li to bio otvoreni poziv tadašnjoj miliciji “da dejstvuje”? I na kraju, ne treba zaboraviti da je bio najžešći protivnik skidanja crvene zvijezde s Hajdukova grba. Zakleo se da neće nikada na utakmicu dok je hrvatski grb na prsima Hajdukovaca.
To je gruba istina o Smoji, Hajduku, Slobodnoj Dalmaciji, Kulušiću, Krniću, Gali, Ivaniševiću, Bori Dežuloviću, Anti Tomiću, Jurici Pavičiću i brojnoj žilavoj orjuni koja caruje u Splitu i ostalim dijelovima Hrvatske od 1921. godine. Ni legendarna Četvrta splitska nije utjecala na promjenu njenog mentalnog sklopa. Ako, ne-daj-Bože, jednog dana, nastane “Armagedon”, onda nema spasa ni orjuni. Međutim, slaba je to utjeha za Hrvatsku. Utješno je tek spoznaja da kad zagusti, orjuna zašuti i pritaji se.
Kaže mi kolega na sudu da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze. Na kraju te samo zaobiđu.
Zvonimir Hodak /Foto: SD/MP
