HODAK: Uoči ‘Dana mrtvih’ u Hrvatskoj je oživio ‘državnik’ Mika Špiljak

studeni 4, 2019 maxportal
Share Button

Dana 30. listopada ove godine, neposredno pred “Dan mrtvih“, u prepunoj dvorani Novinarskog doma oživio je “državnik“ Mika Špiljak. Naš je Večernjak tom dugo očekivanom “uskrsnuću“ našeg Mikija posvetio pola stranice. Božena Matijević je euforična pa kaže: “Kako je odani Titov vojnik ispekao zanat državnika“.



Jutarnji, međutim, ni retka o tom ”uskrsnuću”. Oni vjerojatno spremaju posebni članak o dirljivom otkriću kako svi oni koji su završili zanat mogu dobiti diplomu “državnika“. Ako su mogli Tito i Mika, zašto ne bi mogli svi?

Naravno, dvorana Novinarskog doma bila je prepuna. Ni “Poljud“ ni ”Maksimir” ne bi mogli primiti sve jugo-zombije koji jedva čekaju da se zahvale našem Mikecu. Njegov “rođo“ Hrvoje Klasić i njegov obožavatelj Tvrtko Jakovina plastično i sugestivno su “navijačima“ u dvorani objasnili kako je mali Mikec pronašao svoj komunistički sveti gral, pa najprije završio za šustera, potom za revolucionara i na kraju za državnika.

A rigidni desničari i tupavi ognjištari i dalje misle da je državnik bio Tuđman. Hajte, molim vas!

Tko od tih jugovića u pretrpanoj dvorani “Novinarskog“ doma zna išta o Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. g. kojom su ponovno osuđeni i izjednačeni nacistički i komunistički zločini. To je za njih bilo ne samo davno nego i nevažno. Lijepo kaže na fejsu Trpimir Jurić: “Jugoslavenstvo kao mentalno nasljeđe i emotivna vezanost, korov je XXI stoljeća“.

Bi li u Hrvatskom saboru po slovu te Rezolucije od 19. rujna 2019. g. mogao i nadalje sjediti Emir Tahirović, alias Goran Beus Richembergh, koji je već krvave 1990. g. zakukurikao: “Jugoslavija je nužna i poželjna, a partija i JNA najveće su jamstvo njene stabilnosti“?

Dvorana “Novinarskog“ doma bila je do vrha puna raznog ”korova”. Sjedili su tamo glorifikatori čovjeka iz zločinačkog Titovog sustava koji je likvidirao nakon “oslobođenja“ 568.000 tisuća ljudi, uglavnom bez suda, optužnica i presuda, sustava u kojem je kroz logore u šest godina prošlo 3.777. 776 “narodnih neprijatelja“ (izvor: Aleksandar Ranković, “Politika”, Beograd, 1. veljače 1951.).

Da je trio Jakovina, Markovina i Klasić napisao knjigu o Joži Manoliću, dvorana ”Novinarskog” doma bila bi opet prepuna. Netko od “ratnih drugova“ bi vjerojatno citirao popularnog Jožu koji je jednom rekao: “Da ti Hrvati nisu izbjegli u Argentinu vjerojatno bi bili likvidirani… Na Bleiburgu je ubijeno do 250.000 tisuća ljudi, nismo gledali je li žena, muškarac, dijete, curica, bio je rat, za Boga miloga!“.

Je li se itko od uvodničara u ”Novinarskom” domu prisjetio Golog otoka i bezbroj mučilišta za političke i druge neistomišljenike režima kojeg su hvalili kroz lik Mike Špiljka? Dok je “državnik“ posjećivao Papu, francuskog i američkog predsjednika, Marko Veselica je već bio zbog verbalnog delikta osuđen na dvadeset i jednu godinu robije.

Najprije 1972. g. zbog “lažnog i zlonamjernog prikazivanja društvenog sistema u SFRJ“ na sedam godina pa deset godina kasnije zbog istog člana 133. KZ SFRJ na Okružnom sudu u Zagrebu na četrnaest godina zatvora jer je, zamislite, dao intervju Švedskoj TV kritizirajući devizni režim u diktatorskoj državi. Je li uopće potrebno posebno napominjati udbaške “odrede smrti“ koji su, dok je “državnik“ ispijao šampanjac po europskim diplomatskim salonima, sistematično i pedantno ubijali pripadnike naroda kojeg je predstavljao, između ostalih, i lik kojemu se sada u Novinarskom domu zahvaljuje što je “ispekao zanat državnika“.

Na kraju još samo citat Zlatka Lukeža na fejsu. Po njemu je Josip Broz Tito u Beogradu 12. listopada 1944. g. izjavio: “Daje se opšta amnestija svim licima koja su učestvovala u jedinicama Draže Mihailovića, pod uslovom da se pridruže partizanskom pokretu“.  Tada je broj partizana u Srbiji porastao sa 22.000 na 264.000 pa su krenuli u “oslobađanje“ Hrvatske…“ s iskusnim četničkim novopečenim “partizanima“. Mnogi su i ostali u Hrvatskoj pa danas, neki i s potomcima, tu i tamo evociraju svoje slavne dane kao ovaj puta u ”Novinarskom” domu.

O ‘željeznoj zavjesi’

Stalno se kroz medije i na razne druge načine ponovno evociraju ”divni” prošli dani komunističke Juge, valjda ne bi li se mlade uvjerilo kako je tada sve bilo ružičasto, a ne problematično kao sada u hrvatskoj državi. Tvrde kako nije bilo željezne zavjese (koju je spomenula KGK) već se putovalo po cijelom svijetu. Međutim, mi koji smo živjeli u to doba dobro znamo da su slobodno putovali samo oni s crvenom knjižicom i crvenim pasošem. Ostali su mogli otići izvan Juge jedino ako su odlazili na bauštelu u Njemačku.

Nevjerojatno je da u demokratskoj hrvatskoj državi postoje medijske tjeralice za svakog tko kritički progovori o komunističkoj Jugoslaviji. Hvale se kako smo imali veliki izbor robe, npr: dvije vrste jogurta, a i nije se dulje od pola sata čekalo na pumpama zbog nestašice benzina ili kad se vozilo par-nepar. Umiru od lažnog smijeha kad se spomene “željezna zavjesa“. Je li to od lijevanog željeza iz Mikine Željezare Sisak?

Za taj Churchillov pojam ”željezna zavjesa” mnogi od njih su očito tek sada prvi puta čuli. Užasno su uvrijeđeni što ima nezadovoljnih zbog nedostatka demokracije u Jugi. Točno, oni su imali sve što su narodu obećali, a za druge ih ionako nikada nije bilo briga. Ivan Hrstić cinično objavljuje: “Ima barem nešto dobro u izjavi o željeznoj zavjesi: svaki put iz svih rupa izmile uvrijeđeni čuvari tekovina revolucije”. Čak je i gospođa Bernardić shvatila, a 30% hrvatskih građana još ne shvaća.

Uz “državnika“ Miku, dobili smo ovih dana i počasnog građanina Koprivnice, a to je bivši komunistički ministar policije Pavle Gaži. Čovjek koji je na toj poziciji sigurno znao i morao znati za ubojstva Đurekovića, Bušića i ostalih pobijenih emigranata sad je napokon dobio zasluženo priznanje. I raste pokret – lažima za “bolju“ prošlost.

Komunisti su likvidirali 660 katoličkih svećenika odmah iza rata. Kad je već započeo taj vampirski bal, hajmo onda Budu Lončara proglasiti blaženim, Jožu Manolića počasnim građaninom Bjelovara, Kadijevića Imotskog, Šljivančanina Vukovara… Stvarno je izvan svake pameti da se četrdeset godina nakon Maršalove smrti i skoro trideset godina od pada komunizma i nastanka slobodne hrvatske države u njoj slavodobitno dijele šakom i kapom priznanja komunističkim “najboljim sinovima partije“.

Slaven Letica kaže na fejsu: “Kakva je bila SFRJ postalo je jasno 1990. godine.”

Ali ne i avetima prošlosti kojih je skoro 30%. Nedavno su organizirali u Splitu vampirski koncert “pjesama koje se više ne pjevaju“. Dobili su gradski prostor, mediji su danima reklamirali “pjesme koje se više ne pjevaju“. Partizanske budnice koje su se pjevale od genocida u Srbu do Hude jame.

Kadgod bi umorni ”pobjednici” okrenuli janje barem dio njih trebao se prisjetiti katoličkog svećenika Jurja Gospodnetića kojeg su pekli na ražnju 1941. godine u poklanoj Lici. I Split, grad koji s Kaštelima, Omišom i Solinom broji oko 400.000 ljudi, odazvao se sirenskom zovu bivših i sadašnjih orjunaša. Na koncertu je bilo čak 116 “pevača“ pjesama “koje se više ne pjevaju“. Vjerujem da se neće više nikada pjevati usprkos 6. ličkoj koja bi još jednom pokušala spasiti mrtvog Maršala. Nadasve žilavoj komunističkoj gerijatriji polako dolazi kraj zahvaljujući isključivo prirodnim zakonima.

Kad ovih dana odu malo srediti grobove svojih preminulih preporuka im je da ne koriste navigaciju u automobilima jer bi ih moglo prestrašiti kad začuju glas navigatorice: stigli ste na odredište!

Kako bi rekli stari Latini: Similis simili gaudet ili sličan se sličnom raduje.

I tako je pobjednička Tuđmanova Hrvatska postala društvo oboljelo od Stockholmskog sindroma. Komunizam se, usprkos rezoluciji Europskog parlamenta, kod nas brani rukama i nogama. Uskoro, ne daj Bože, i oružjem.

Ćirilične ploče mogle su razbijati samo neubrojive osobe?

Čitam nešto što bi trebala biti dobra vijest: Vukovarcu Marijanu Živkoviću, koji je u ratu ostao bez dva sina, neće se suditi zbog skidanja ćiriličnih ploča. Piše u novinama da je bio neubrojiv dok ih je razbijao. Prema tome, ploče su mogle razbijati samo neubrojive osobe(?!). A branitelji Živković, Josić i ostali koji su ih razbijali, sve su samo ne neubrojivi. Za vrijeme prvog suđenja mišljenje vještaka bilo je identično.  Međutim, tada je sud je po načelu “znamo mi koliko je on ubrojiv“ bio donio osuđujuću presudu.

Nakon što su Vukovarci izašli na ulice sutkinja je napokon “progledala“ i uvažila vještačko mišljenje. Opasna je to pravosudna praksa! U Hong Kongu je donesen zakon o “izručenju Kini za određena kaznena djela“. Nakon svega što se dogodilo na ulicama Hong Konga, zakon je povučen. Poruka je jasna i vidljiva: ako u RH želite pravdu, izađite na ulice. Vukovar, Zadar, Zagreb. To je skužila i Jelena Veljača. Kod nas nema više trodiobe vlasti. Uz zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast pridodana je kao četvrta vlast ulice iliti Jelena Veljača.

Branio sam u procesu ćiriličnih ploča u Vukovaru. U razgovoru s okrivljenicima nije bilo ni jednog jedinog koji nije znao za član 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. On doslovno kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“.

Dakle, ako su ploče postavljene oko četiri sata ujutro te su dovele do pogoršanja odnosa između srpske nacionalne manjine i hrvatskog naroda, onda moraš biti politički idiot da pomoću policije uvodiš tzv. dvojezičnost u grad koji je toliko propatio. Propatio je toliko da će jednog dana, a možda i prije, netko od “progresivnih“ hrvatskih režisera snimiti film o patnji, suzama i tragediji toga grada. I to film bez središnje priče o tragičnoj ljubavi Hrvata i Srpkinje ili o ”hrvatskoj mržnji” prema manjinama ili o sličnim temama koje jedino zanimaju naše lijeve režisere.

No, vratimo se temi. S obzirom na to da su “ploče koje ne prijete nikome“ pogoršale odnose Hrvata i Srba do usijanja, u svakoj pravno normalnoj zemlji ni jednog okrivljenog se nije trebalo vještačiti je li u času skidanja ploča bio ubrojiv ili nije. Trebalo ih se temeljem odredbi Ustavnog zakona sve osloboditi.

No, kako je ova država odavno poznata kao pravno retardirana sa zakonodavstvom s posebnim potrebama, moralo se posegnuti za vještačenjem koje je završilo pravosudnom farsom. Skoro svi su osuđeni, jedan je i ubijen, a pravosudno “ploveće kazalište“ nudi nam neubrojivost kao alternativu za nacionalnu svijest i domoljublje. Stoga, Vukovar svoju budućnosti može vidjeti samo u Ivanu Penavi.

Tvrdoglav, hladnokrvan i pragmatičan. Svjestan da je grad uz njega. Vukovarcima i svima nama ostaje tek nada da će ”mudri” suci Ustavnog suda RH napokon jednom shvatiti političku intenciju člana 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Hrvatska pomalo sliči Nizozemskoj jer su tamo mnoge kuće ispod razine mora. Kod nas je već puno toga ispod razine, a pravosuđe ispod svake razine.

Subotnji Večernjak izgleda kao Juga u malom. Marina Šerić po stoti puta ruši Trumpa. Tomislav Krasnec “prosto ne može da veruje“. ”Trumpavi” Trump nagovara Nigela Faragea da se ujedini s Borisom Johnsonom i postanu “nezaustavljiva sila“.

Borislav Ristić je jedan od rijetkih koji nije oduševljen “državnikom“ Mikom Špiljkom. Kako je ”državnik” završio samo jedan razred, zlobni Ristić se sjetio jednog vica iz “samoupravnih“ vremena. Koja je razlika između Jugoslovenskih željeznica i našeg Mike? Odgovor glasi: željeznica ima dva razreda. Zločesto i duhovito! Ni bravar nije imao puno više pa mu je ipak na pogreb došao ceo svet. Čak je SAD poslao predsjednikovu mamu. Na jedan dan. K’o mamu Huanitu.

Denis Romac, lijevo pojačanje iz Novog lista, otkriva: “Sad je jasno: Predsjednica Rijeku niti poznaje niti razumije”. Naravno, čovo je sto posto u pravu. Ona je tamo rođena, a on je iz Zagreba otišao u Rijeku na doškolovanje. Nije trebao potegnut’ do Sjeverne Koreje jer Rijeka ima komunističku vlast već sedam godina duže od Pjongjanga.

Galvanizirani jugonostalgičar Brane Pofuk zamjera Predsjednici što mu “onemogućava suvislu raspravu kakva nam treba o Jugoslaviji“. Brane je fiksiran na “jugoslavensku prošlost“. Jadnog Branu netko bi trebao probuditi i reći mu da smo mi knjigu o jugo-prošlosti zatvorili 5. kolovoza 1995. g. Ako bude potrebno možemo je zatvoriti na isti način kad god nam se prohtije.

Žarko Živković razgovara s trojicom povjesničara na temu postoji li lijeva i desna povijest. O toj ”biblijskoj” temi govore Darko Dukovski s Filozofskog faksa u Rijeci, legendarni Hrvojica Klasić, osobni povjesničar Mike Špiljka, i Ante Nazor koji je tu vjerojatno zabunom upao umjesto službeno odsutnog Dragana Markovine.

Dukovski i Klasić se po principu “dva tijela jedna duša“ slažu u svemu. Zločin u Bleiburgu je bio pravedna osveta za Jasenovac. Predavati povijest na našim filozofskim faksevima je čista utopija. Bolje bi ispalo da se predaje u Remetincu, na utakmicama Lige prvaka, na naftnim platformama, na zimskom skijanju u Austriji nego prepustiti to jeftino ljevičarsko indoktriniranje Jakovini, Markovini, Klasiću, Dukovskom…

Naš dragi Dukovski je uvjeren kako Klasić nije ni lijevi ni desni povjesničar. I ja se s njim slažem. On je, kao i Dukovski, Jakovina, Markovina i Goldstein, zapravo kriptokomunistički ”istoričar” zalutao u XXI stoljeće. S njima nam ode povijest u povijest.

Recimo, evo pitanja: ocijenite lik i djelo Tita? Dukovski: “Bio je velik, pronicljiv državnik koji se u unutrašnjoj i vanjskoj politici koristio svim poznatim političkim, a ponekad i nepolitičkim metodama“. Hvala Bogu, napokon objektivan povjesničar! Tog istog ”državnika” su proglasili ratnim zločincem u njemačkim i britanskim medijima, a pobio je preko pola milijuna ljudi nakon rata, i to bez suda i presuda (Huda Jama, Goli otok, ubijanje “neprijateljske emigracije“), poklonio je Srijem Srbiji, Boku Kotorsku Crnoj Gori, a Neum BiH.

Posebno je poštovan u Istri, Međimurju i Hrvatskom primorju jer je te hrvatske zemlje nakon rata pripojio Hrvatskoj. E, moj profesore, da probate predavati predvojničku… Tamo nema političkih i nepolitičkih metoda. Samo vojničkih…

Glupa telad sama traži svoje mesare”, reče jednom Bertold Brecht.

 

Komentari
Share Button