Iako se malo smirila početna panika, djelomično i histerija, nakon Škorine objave kandidature i programske najave izmjena Ustava, lamentiranje na tzv. ljevici o tome ne prestaje.
Nema niti jednog znanstvenog aktivista ili bolje rečeno aktivističkog paraznanstvenika s leglima u raznim GONG- ovima različitog nazivlja, da nije izrazio ljutu zabrinutost Škorinim diktatorskim namjerama.
Pa su tako Berto Šalaj i kompanjon mu gGoran Čular na nekakvoj tribini GONG-a isticali taj Škorin grozomorni naum tješeći se da ipak Škoro neće uspjeti osigurati dvotrećinsku većinu u Saboru. Mato Palić im je pokušavao objasniti da Ustav nije sveta krava, ali teško išta sveto dopire do antifašiziranog mozga. Jer, naši znanstveni lumeni nikada nisu čuli da se Ustav može drugačije mijenjati.
Naravno, Škorinu namjeru da nešto i uradi i nabavi alat za to, kada će mu već narod davati plaću ocijenili su nasrtajem na parlamentarnu demokraciju, s naglaskom na ovo demokraciju, a obična namjera raditi nešto je dogurala do kvalifikacije čiste diktature. Kada čovjek malo bolje razmisli Škorine namjere i želja da štogod uradi kad ga netko plaća, stvarno su opasne za antifašizirani poredak i blagostanje koje donosi.
Veličati rad i stvaranje, a zanemarivati da rad za plaću otuđuje čovjeka, zanemarivati raspodjelu u odnosu na stvaranje vrijednosti, stvarno je grozomorno i posvemašnja opasnost kompletnom državno-političkom i društvenom poretku, koji počiva na idejno-programskoj i vrijednosnoj matrici veličina kao što su čudesni znanstvenik Čular i sve redom nezavisne organizacije poput GONG-a, Centra za mirovne studije, Platforme 112, Kontra ili Savez antifašista.
Baš kada se malo zaboravilo Škorine diktatorske namjere, pojavio se niotkuda Đapić, prema kojem je Škorin diktatorski nagon gotovo pa antifašistički ili demokratski. I po kriterijima raznih, tek što nisu Nobelovaca s Pravnog, Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te njihovih suboraca protiv fašizma u medijima, sada su demokracija i sama Hrvatska u velikoj pogibelji. Posebno ovo značenje – Hrvatska.
E, nećeš majci, vele naši antifašisti, koji su upravo ostvarili gigantsku pobjedu i relaksirali um naših maturanata, oslobodili ih štreberaja, kako bi se svim potencijalima slobode u hladovini pozabavili – razmišljanjem, a ne radom. Tehnologijom i školom za život, a ne ideologijom. Osjetila je poziv za javnu poduku antifa perjanica Sanja Modrić i kaže:
“Škoro i Đapić sigurno bi skočili ravno u oči svakome tko bi rekao da su njihovi programi, ustvari, ciljani da se potpuno razori država. Njena parlamentarna demokraciju. Ustavni principi sloboda, prava i jednakosti građana po svim osnovama. Političke i druge institucije. Zapravo sve što je ovdje – mukotrpno, s puno padova, svinjarija i zaloma – ali ipak izgrađeno u ovih 28 godina od donošenja Ustava. Ukratko, da se dokine sama njene suština”.
Modrićka kaže da je ovo što ovi besramnici hoće “dum-dum”, poučava nas da je cilj demokracije parlament, vlada i predsjednik vlade, a ovi besramnici, naročito se na Škoru nakostriješila, brisali bi pod s predsjednikom vlade, privodili ga na sjednice i svakojako maltretirali. Vrla analitičarka Modrić kaže da je Ustav društveni ugovor, ističe Đapićevu bezobraštinu kojom traži definiciju Republike Hrvatske kao hrvatske nacionalne države, a Škoru optužuje da Hrvatsku gura u balkanizaciju, jer bi nešto htio raditi.
.
Ovakve Modrićkine papazjanije uistinu je teško s minimumom poštovanja komentirati. Niti ne bih, da se ne radi o antifa komentatorskom lumenu, lumenici zapravo, pa, iako joj je očito nenarodni režim prije devedesete ili uhapsio ili ubio učiteljicu politologije i zapalio “bukvar”, ne smije ju se radi društvene higijene sažaljevati, ni ignorirati. Pogotovo zato što su izgleda njezinoj aktivističkoj nadriznanstvenoj subraći s početka teksta, što svojski spašavaju Hrvatsku, također zapalili “bukvare”, ostavljajući im tu i tamo poneki govor partizanskih komesara o revoluciji, alijenaciji, radu i raspodjeli, na kojima su odoktorili. Ljudi korski bubnjaju, a pojačala iznad cijele Hrvatske ne daju spavati. Kakav to društveni ugovor lumenica naša spominje? Tko, kada, gdje i s kim ga je potpisao? Tko su bili pregovarači, tko odvjetnici a tko suci? Doduše, Modrićka očito zna tko smije biti sudac.
Konačno, zašto ne bi netko htio mijenjati državu ako misli da ne valja i zašto se to ne bi smjelo?
Kome bi to u Hrvatskoj želja da država bude hrvatska ili kako Modrićka kaže “nacionalno-katolička despocija”, bilo opasno? Hrvatima? Katolicima? Pa golema su većina ljudi i Hrvati i katolici. Da ih možda Modrićka, posve očito ustavna patriotkinja kao i turbo antifa Mile P., ne namjerava smijeniti? Očito nismo daleko od toga. Žena misli da je istaknuta namjera promjena ili poboljšanja državnoga poretka modelom promjene ustava “razaranje”, pa se čovjek u čudu mora pitati, što bi onda bilo htjeti promjene neustavnim ili protuustavnim metodama?
Valjda bi to bilo stvaranje. Vrla komentatorica ne kopča da se promjene demokratskog poretka, na demokratski način, jedino mogu ostvariti – promjenama Ustava i zakona. Inače su svi pokušaji revolucija, pri čemu pokazuje da blage veze nema niti razlikuje pojmove evolucije, koju kao zagovara, ali ju nesvjesno naziva razaranjem, i revolucije, koju pripisuje Đapiću i Škori, jer se zalažu za demokratski evolutivni model društvenih promjena, a ona se te revolucije panično revolucionarno plaši. Možda Sanja Modrić na kulturološkim zasadama antifašizma i procvata ljudskih prava, sloboda i demokracije u antifašističko vrijeme polazi od toga da je sad kada je antifašizam sam sa sobom postigao “društveni dogovor” i navalio umjesto hrvatskog patriotizma nametati ustavni patriotizam neukom narodu, da je misliti ili željeti malo ili puno drugačiju državu nedopustivo?
Očito nije daleko od toga, jer iako to ne smije još uvijek zbog krhkosti antifašističkog poretka u Hrvatskoj reći, baš sve umotvorine jasno ukazuju da tako misli. I, na kraju kao i mudroslovci s GONG-ove tribine, samozadovoljno trlja ruke tješeći se da i Škoro i Đapić fantaziraju, jer nemaju dvotrećinsku većinu u Saboru. Genijalno. A Škoro ih već poučio da ne misli Plenkovića pitati za odobrenje, ni Bernardića i kompanjone, nego – narod. Da Đapića niti ne spominjemo.
Stvarno drsko. Pitati Hrvate, još uz to katolike, kakvu žele državu koju su obnovili, obranili, krvlju zalili da se neće sasušiti godinama, a ne tražiti odobrenje Manolića sa šesirom, Pupovca bez šešira, odoktorenih Šalaja, Čulara, Klasića i obesdoktorene Modrić. Bože sačuvaj, zgražaju se supotpisnici društvenog ugovora.
Marko Ljubić/Foto:pxll/FaH
