MARKO LJUBIĆ: Enigma zvana Anto Đapić! Zašto se uopće kandidirao!?

rujan 30, 2019 maxportal
Share Button

Bez obzira što je prilično dugo izvan ozbiljne nacionalne politike, Anto Đapić privlači pozornost. Đapić izaziva vrlo neproporcionalnu pozornost u odnosu na sve ocjene, sudove, stavove i s tzv. ljevice i s tzv. desnice, koje ga izrazito suglasno do začudne mjere žestoko osporavaju do pokušaja ismijavanja, doduše uvijek s prilično primjetnim grčom ili strahom.



PIŠE: Marko Ljubić

S obzirom na to da je politička i javna realnost puna sličnih i nevjerojatnih suglasnosti, koje bi po svim razumnim mjerilima morale biti posve suprotstavljene u svakom normalnom i uravnoteženom društvu, a u Hrvatskoj iznimno često ciljaju u istu metu, javni udari na Đapića ne bi trebali biti iznenađenje. A ipak, kada čovjek razmisli bez strasti i hladno razumski, jesu.

Ne bi bilo iznenađenje da je Đapić kontinuirano politički djelovao kao što nije, desetak godina, jer bi u tom slučaju javna borba za pozicije bila nekako normalna. No, on je u javnosti intenzivno i to s iznimno moćnim i zapaženim reakcijama možda oko godinu dana, u biti tamo oko početka priče o organizaciji referenduma o izbornom sustavu, kada je, barem meni gospođa Markić skrenula ozbiljniju pozornost na njega.

Iako je iz organizacijske jezgre oko te inicijative na sami spomen Đapićevog imena bacano drvlje i kamenje, a ako tome pridodamo stereotip o političkom senatoru koji nosa grobarsku lopatu po Hrvatskoj i zakopava pravaše, meni je to bio više nego dovoljan razlog za zavirivanje u tu legendu i ozbiljne sumnje u nju. Tim više jer su krugovi na navodnoj desnici ili nacionalnoj Hrvatskoj podjednako režali jedni na druge, a javno najuglednije ili najprisutnije, pa politički i najčednije osobe, emitirale su najširi spektar negativnosti i diskvalifikacija doslovno svim živućim suputnicima, koje su otresli sa svog puta, što je bio dodatni, rekao bih kršćanski motiv tog propitkivanja.

Događalo se da je na tom tzv. nacionalnom i prokrščanskom spektru ostalo dvoje, troje živih samoproglašenih svetaca, a oko njih su na sve strane po legendi gmizali zli zombiji od kojih su se ti sveci jedva spasili, a ti nacionalni sveci baš ničim nisu pokazivali svoju svetost, nego prilično konzistentno sve suprotno.

Među zombijima na posebnom mjestu, s neprekinutim nadzorom desne scene negdje je tumarao i taj Đapič s grobarskom lopatom. Ne znam kako su od tako opasne lopate utekli toliki živi i vitalni pravaši, pogotovo zato što se nakon grobarovog lopataškog pohoda cijela struktura tih, kako ih je na predstavljanju svoje predsjedničke nominacije nazvao Đapić, životvoraca, dogodio pravi procvat političkih, administrativnih i uvijek državnih karijera velikoga broja Đapićevih pobočnika i nasljednika. Jer što je više bilo postđapićevskih pravaša, što je više bilo “zakopanog” pravaštva, to su valjda pobijeni bivali življi i uhljebljeniji, a Đapić veći grobar.

Cinizam je utoliko veći, ukoliko je Đapić bio krivlji što je vrijeme od odlaska s čela stranke odmicalo, što je vremensko razdoblje bilo duže, a potpuna bezidejnost i nesposobnost životvoraca vidljivija. Što su bili nesposobniji pravaši i tvrdi nacionalni zastupnici svih boja i uzrasta, sve veći grobar je bivao Đapič.

Prvi sam put uočio golemu kvalitativnu razliku između navodnog grobara i njegovih zakopanih “žrtava” kad je Đapić s nekom svojom strančicom izašao s tzv. Vukovarskim tezama. Čitajući ih, slagalica se sklopila. U tim tezama bio je odgovor na prirodu onoga primjetnog grča u pokušaju ismijavanja Đapića s antifa spektra, jer taj grč je bio strah od javne legalizacije bitnih nacionalnih pitanja, kao što je bio vrlo jasan razlog višegodišnjeg optuživanja i straha na desnom spektru, prvenstveno zbog nedostatka vizije, ali i svega drugog pa i agenturnog. Jednostavno, baš nitko na nacionalnom spektru u Hrvatskoj nakon Tuđmana nije bolje, jasnije i jednostavnije predstavio uzroke, posljedice i rješenja državno-političkih problema. Baš to se s obje strane političkog spektra moralo spriječiti svim sredstvima, jer i jednima i drugima je taj program u javnosti bio zahtjev za smrtnom kaznom pred narodnim sudom.

Pokušaji, ako ih je bilo i koliko ih je bilo na desnici da se nešto politički ili aktivistički osmisli i predstavi su bili poprilično tragikomični, neosmišljeni, necjeloviti, neznalački i toliko perverzno površni, u nekim situacijama, kao što je referendumska inicijativa o promjeni izbornog sustava i ciljano podmukli i opasni, da je bilo svakome slijepcu jasno da s takvim “idejama” novoprometnuti nacionalni zaštitnici nemaju baš nikakvih izgleda u srazu s vrhunski organiziranim manjinskim državnim poretkom, koji je cijelu Hrvatsku držao za vrat i propuštao joj zraka tek toliko da ne bude optužen za ubojstvo, iako je lagana smrt s odgodom bila neizbježna.

Đapićeve teze su bile cjeloviti udar pod noge državno-političkom poretku, ali, umjesto da se oko njih, posebno zbog njegovih javnih poziva na okupljanje puno šireg nacionalnog spektra od postojećih strančica i njihovin nedoraslih političarčića, redovito nastalih na margini HDZ-a, opet su vrhunske ideje i njihov promotor dočekane na nož.

To više nije bilo slučajno, čak i ako puno tih sudionika nekakvog djelovanja ili vegetiranja na nacionalnom spektru, nije sudjelovao u nekakvoj organizaciji ili uroti, dobronamjerni ljudi su polazili od javno nametnute slike Đapića s lopatom na nekakvom groblju, slike nekakvog Šeksovog, Granićevog, Sanaderovog, Karamarkovog ili Plenkovićevog bucka zlih namjera, koji se naokolo šulja i tamani sve što je dobro ili potencijalno dobro na desnici. Pred tom slikom povlačio se razum, izostajala su racionalna promišljanja, torovi su se zatvarali čuvajući se od proizvedenog virtualnog vuka, a u torovima su ostajali neuočeni vukovi.

Minimum razumnog propitkivanja ta priča ne može podnijeti, ponajprije zato što je baš svaka javna i politička poruka Ante Đapića potpuna suprotnost i smrtna opasnost poretku kojega više ili manje personaliziraju Đapićevi navodni sponzori. S druge strane, baš svi sudionici tog antiđapićevskog svojevrsnog pokreta i odbrane od navodnih Đapićevih pokušaja da ih razbije po narudžbi HDZ-a, na posrednoj ili neposrednoj su vezi upravo s HDZ-om, koji ih je stvorio, promovirao, pa ako baš hoćemo i uhljebio.

Malčice je blesavo da ti pozadinski gurui HDZ-a, koga je nova nacionalna desnica po feralovsko-antifašističkoj matrici prihvatila kao najveće zlo Hrvatske, zanemarujući stvarne uzročnike sustavnih zala naslijeđa, ili moćnici svih vrsta sada baš na svoju stvarno ili prividno odmetnutu djecu šalju nadnaravno moćnog Đapića, na djecu koja im zbog svoje nemoći i neznanja u biti služe kao instrumenti prodaje iluzija narodu i oslonac kakve god hoće vlasti i politike, i smrtonosno napuckavaju odavno javno ogađenog koordiniranim medijsko-političkim udarima ljevice i navodne desnice baš tvrdog starčevićanstva Đapića da ih potamani.

Da je HDZ toliko blesav, ne bi valjda vladao tolike godine, a u konačnici, odavno bi umjesto njih na vlasti bili valjda ti nacionalni politički lumeni, a ne bi strijepili od Đapića. Puno je u toj legendi o desnici i Đapiću nerazumnog, toliko šuplje logike i budalaština, da se čovjek stvarno mora pitati je li moguće da su toliki ljudi, inače normalni, pristojni, školovani, toliko skloni zanemariti golu logiku. Zar je taj Đapić nekakav supermen, neka superdržava da je toliko nadmoćan svim tim nesretnicima, koje godinama “uništava”? Razumiju li i pada li na pamet tolikim pravašima, nacionalistima, suverenistima, prokršćanima da je svaljivanje odgovornosti za svoje višegodišnje mizerno vegetiranje na Đapića, ne samo posredno veličanje njega, nego prije svega ismijavanje samih sebe?

Čisto s hladnorazumske pozicije gledano, ako je stvarno Đapić toliko nadmoćan da može godinama uništavati sve te samoproglašene velike spasitelje hrvatskog naroda, sve te stračevićance, suvereniste, nacionaliste, onda oni baš ništa ne vrijede i bolje je da nestanu. Nije bolje naravno njima, jer se od tih uzaludnih i iluzionističkih ili prividnih borbi može sasvim dobro živjeti, nego hrvatskom narodu, koji s jedne strane plaća popupovčenu državu da ga uništava, a s druge strane, na izravan ili neizravan način plaća i zaštitnike, od čije neuspješne obrane i zaštite ima sve više modrica po cijelom tijelu.

Nakon što su me podosta kolega upozoravali kada sam im rekao da me jako zanima Đapićeva kandidatura i prije svega predstavljanje kandidacijskog programa, da je to sve režija HDZ-a kako bi se oslabilo Miroslava Škoru, morao sam si ponovo postaviti nekoliko pitanja, a dijelim ih s čitateljima, onako glasno:

1. Je li uistinu moguće da nitko u Hrvatskoj nema pojma da u tom HDZ-u postoji takva struktura i silnica, koja želi toliko duboko ispraviti, a u najvažnijem i uništiti, kompletan državni poredak kakav vidimo i za kakav s više ili manje argumenata upravo optužujemo taj HDZ?

Naime, ako današnji HDZ, ili bilo tko u toj stranci stvarno stoji iza Đapića, a on je iznio svoj kandidacijski program kakav je iznio, onda je, ili uskrsnuo Franjo Tuđman i još se samo ne pokazuje, ali duhovno vraća svoj politički pokret na državotvorno izvorište, ili ta stranka, umorna od krivnje čini samoubojstvo? Jer Đapićev politički program je totalna negacija aktualnog državno-političkog poretka, time i svega što recimo simbolizira Andrej Plenković.

2. Gledajući prije svega centralni Dnevnik HTV-a, u kojem urednici cijele hijerarhije te kuće ne propuštaju ni mušicu ako će zujati glavnim akterima poretka iznad glava, bilo je očekivati da vidimo pošten prilog i veličanje lika i djela hadezeovog Đapića, naročito ako im je namjera da za njih “odradi” Škoru, a ono – nema zujanja. Zašto? Pa zato što je svaka riječ koju je izgovorio u kamere na predstavljanju, ne samo zujanje, nego bomba pod nogama poretka. Nije li tu nešto nelogično?

O kojem to onda HDZ-u iza Đapića govorimo, stvarnom, jakom i ilegalnom te zašto bi se netko zdrava razuma, bilo koji Hrvat i katolik bojao takvog HDZ-a, ako je Đapićev program i Đapić njegova produžena ruka? Ako stvarno iza izgovorenih Đapićevih riječi i riječi koje godinu dana sustavno emitira u javnosti, koje često u Beogradu i Sarajevu izazivaju paničnu histeriju, stoji barem dio moćne HDZ-ove strukture, onda se nema čega bojati hrvatski narod. A ima, itekako ima razloga svaki antifašist, globalist, politički Srbin i antikršćanin pokušati pronaći prvi prijevoz na Mars, jer nigdje bliže neće biti sigurni. Jer ih inače očekuje Đapićeva lopata i duboko zakopavanje.

Drugim riječima, Đapič je stvarno potencijalni grobar, samo po svemu što nameće u javnosti i po svakoj riječi svoje predsjedničke nominacije ne bih rekao da su grobovi otvoreni starčevićanstvu. Rastvorio ih je antifašizmu. E sad, ako je neki pravaš ili nacionalni suverenist kupio iskaznicu antifašizma, onda lopata prijeti i njemu. Zato je moj stav, daj Bože da iza ovoga što radi Đapić stoji bar mrvica HDZ-a, imali bismo kao narod puno manje brige, a vjerujem da bi odahnuli i usamljeni borci za narod kao što su Pavliček, Ilčić, Željka Markić ili Božo Petrov, jer i njihove snage kopne u takvim surovim borbama pa narod može ostati nezaštićen.

Tragikomično je slušati i gledati tumačenja da Đapić svojom kandidaturom treba i može nauditi Miroslavu Škori. Ako pažljivije promotrimo, takvu nebulozu nije nigdje izgovorio Škoro, a sumnjam i da hoće. Zašto? Zato što je Škoro pametan čovjek. Tu floskulu u javnosti forsiraju upravo životvorci pravaštva, kako se god danas samokrstili, koji su u svome političkom beznađu i pomanjkanju ikakvih referentnih vrijednosti nagrnuli za Škorom dajući mu potporu, a ustvari pokušavajući se zakačiti za čovjeka, koji im može svojom karizmom i javnom prepoznatljivošću kompenzirati totalni nedostatak bilo kakve konkurentnosti i vrijednosti.

Najbolje se to moglo detektirati gledajući i slušajući jednog od liderčića borbe za Hrvatsku, Vukovarca Pavličeka, koji govoreći o predsjedničkoj kampanji, potpori Škori, govori o “bazenu” od tristo tisuća glasova udruženih snaga te o deset mandata u Saboru, nesvjesno zapravo ističući da njega ne zanima Škorin uspjeh nego parazitiranje na imenu Škoro.

Racionalno bi bilo pitati takve političke lumene, zašto bi njemu baš i sličnima netko dao sutra glas za bilo što, pogotovo glas koji bez ikakve kampanje u podne i ponoći može dobiti Miro Škoro, jer ljudi znaju da vrijedi. Ali, Škorina vrijednost je zavrijeđena dugogodišnjim mjerljivim radom, a Pavličekova je konstruirana na listi ” mrskog” Hadezeovca Penave.

Slične poruke govore o prirodi šarolike potpore Škori, jer baš sve pod krinkom brige o Škorinom političkom zdravlju, zapravo polaze od paničnog straha i propitkivanja ideja, programa i kompetencija samih “zaštitnika” , koji su na čudne načine odračili uske torove diljem Hrvatske i pokušavaju svoje beznačajne torove proglasiti nacionalnim interesom. Upravo iz njih se emitira histerija o Đapiću, grobaru pravaštva i otimaču glasova.

Jasno je kao dan da takvi ne brane Škoru od Đapića, nego svoje projekcije i interese, koji čak i po željenom dometu od deset mandata u Saboru nemaju baš nikakav izuzev uhljebnički potencijal. Ako Đapić svojom lopatom traži takve, valja mu pomoći da ih čim prije zakopa, no sumnjam prema izrečenom na objavi kandidature da previše o njima misli.

Konačno, Škori upravo Đapićeva kandidatura zbog prirode programa koji je izložio može biti iznimno korisna, jer uz sve ostalo Đapić sveobuhvatno zastupa politički koncept koji je Škoro samo djelomično naglasio svojom nominacijom i uzburkao cijeli poredak.

Škoro može biti narodni pobjednik ako njegova kandidatura uspije osvijetliti dubinu hrvatskih problema i ako nametne dubinska umjesto površnih pitanja, a na tom putu s njim pod ruku upravo ide Đapić, koji je podastro cijeli pobjednički koncept, značajno sveobuhvatniji od prvih Škorinih najava, iako na istom pravcu pa, ako je ikome u interesu kandidatura i jednoga i drugoga, onda je to esencijalni interes hrvatskom narodu.

Đapić dakle svojom kandidaturom može, a i treba, nauditi mediokritetima i prodavačima magle iz njihovih odračenih torova, a ne čovjeku koji je odavno iznad tih torova, koji se danas grčevito čupaju za njega.

Teško je reći ili nagađati može li Anto Đapić postići relevantan uspjeh na predstojećim predsjedničkim izborima, utoliko teže ukoliko je nemoguće zanemariti golemu ogađenost koju su koordinirano emitirali o njemu udružene snage ljevice i desnice. No, siguran sam u to da nitko bez njegovih političkih teza i projekcije nove nacionalne države, ne može od Republike Hrvatske napraviti suvremenu i efikasnu državu hrvatskog naroda.

Kome će te teze biti grobari, a kome život, vidjet ćemo, a sama javna promocija iznimno bitnih, utemeljenih i željenih ideja u već deprimiranom hrvatskom narodu, zaslužuje čestitku.

Foto:Josip Regović/Pixsell

 

Komentari
Share Button