NA DANAŠNJI DAN: Usvojen je Božićni Ustav RH, Srbi se odmetnuli u šumu

prosinac 22, 2018 maxportal
Share Button

Dana 22. prosinca 1990. godine Hrvatski Sabor je donio prvi demokratski Ustav neovisne Republike Hrvatske kojim je naša Domovina ustanovljena kao suverena država hrvatskoga naroda i pripadnika drugih naroda i manjina i zemlja vladavine prava, parlamentarne demokracije i tržišnog gospodarstva.



Ovaj akt bio je izraz volje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske koji su se na izborima opredijelili za dr. Franju Tuđmana i Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Na jarbolu ispred zdanja Sabora, tog 22. prosinca zalepršala je hrvatska trobojnica s povijesnim grbom, na opće oduševljene građana koji su ispunili Markov trg, okolne ulice i središte Zagreba slaveći taj povijesni događaj.

U svečanom ozračju, u prepunoj sabornici, točno u 10 sati započela je sjednica na kojoj je Ustav proglašen i to je nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora (održanih 22. travnja i 6. svibnja iste godine), bio najvažniji korak koji je nova hrvatska vlast poduzela u cilju ostvarivanja državne samostalnosti.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, na ovoj je sjednici među ostalim rekao:

“Donošenje Ustava Republike Hrvatske izniman je povijesni čin, stoga što ovaj Ustav označuje konačan raskid s komunističkim, jednostranačkim sustavom i zbog toga što on čini temelj u izgradnji pune nacionalno-državne suverenosti Hrvatske

…Novim Ustavom Hrvatska se ustavnopravno u potpunosti svrstava u krug suverenih europskih demokratskih država, kojima je civilizacijski i povijesno uvijek pripadala…”  (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%BEi%C4%87ni_Ustav; )

U Izvorišnim osnovama Ustava naglašen je kontinuitet hrvatske državnosti (od stvaranja kneževina u VII stoljeću do obnove državnosti 1990.), nakon čega se kaže:

“Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.”

(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; )

Kako je vidljivo, po Ustavu je Republika Hrvatska definirana kao država hrvatskoga naroda i pripadnika drugih naroda i manjina kojima se jamče sva prava i slobode sukladno normama OUN i zemalja slobodnog demokratskog svijeta.

Ovo je važno naglasiti zbog toga što je dijelu srpske manjine u Hrvatskoj kao “argument” i alibi za dizanje oružane pobune i poduzimanje terorističkih akcija poslužila propagandna laž po kojoj su “Srbi izbačeni iz Ustava”. Kako je jasno vidljivo u originalnom tekstu Ustava, među 8 poimence nabrojanih manjina, na prvom su mjestu navedeni Srbi. Njima je, međutim smetalo to što su uvođenjem višestranačja i napuštanjem komunističkog sustava izgubili svoj povlašteni položaj koji su do tada u Hrvatskoj imali.

Hrvatska je, naime, od veljače 1989. godine bila suočena s agresivnim djelovanjem jednog dijela srpske manjine koja je upravo iz tih razloga otvoreno opstruirala demokratske promjene i nastojala po svaku cijenu zadržati svoj monopol u strukturama vlasti.

Ovi ekstremisti su, uz pomoć svoje subraće iz Srbije i Bosne i Hercegovine, najprije u Kninu i okolici (a potom i u drugim, uglavnom ruralnim krajevima u kojima su činili značajniji postotak u ukupnom stanovništvu) započeli s javnim okupljanjima i manifestacijama (mitinzima) na kojima su jasno izražavali svoje ciljeve svojatajući hrvatski teritoriji i upućujući poruke mržnje većinskom hrvatskom narodu i novim vlastima.

Pod patronatom Beograda, terorističko jezgro u Kninu počelo je najprije rušiti balvane i blokirati ceste, pruge i mostove, potom su uslijedili otvoreni napadi na hrvatske redarstvenike i civile, a u ljeto 1991. godine je započela i otvorena agresija u kojoj je “JNA” bila udarna pesnica.

Kako ne bi bilo nikakvih dilema oko toga tko je započeo s uporabom sile, poslužit ćemo se izjavom Milana Babića, prvoga “predsjednika” fantomske paradržavne tvorbe “SAO Krajine” koji je (nakon što je priznao krivnju za zločine i progon hrvatskih civila) 2005. godine osuđen na 13 godina zatvora od MKSJ u Den Haagu.

Pred sudskim Vijećem, 15. veljače 2006. godine, on je na pitanje tužitelja vezano za krizu i početak oružanih sukoba, te odgovornosti za rat u Hrvatskoj decidirano izjavio:  “Po mojim saznanjima srpska strana je prva počela s upotrebom sile”.

U ovoj jednoj rečenici rečeno je sve. Milan Babić jedini je iz redova dužnosnika spomenute srpske paradržavne tvorevine koji je priznao krivnju, pokajao se za zločine i rekao istinu o tomu što se događalo početkom 90-ih godina.

Hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bio je izložen brutalnoj agresiji Srbije, Crne Gore, “JNA”, brojnih paravojnih, četničkih i dobrovoljačkih skupina i dijela domicilnog srpskog pučanstva čiji je cilj bio trajno ga ukloniti s njegovog životnog prostora i zatrti mu svaki trag postojanja.

Broj žrtava na hrvatskoj strani iznosi gotovo 24.000 (15.007 u Hrvatskoj i 8.858 u Bosni i Hercegovini) – podatak za Hrvatsku prema nalazima HMDCDR (Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata); podatak za BiH iz Demografskog odjela Ureda tužitelja MKSJ u Den Haagu. Tomu treba dodati i desetke tisuća invalida i traumatiziranih, stotine tisuća žrtava etničkog čišćenja, razorene gradove i sela, tisuće silovanih žena i djevojčica, preko 30.000 logoraša koji su završili u koncentracijskim logorima.

I u ovoj prigodi, kad se sjećamo proglašenja prvog demokratskog Ustava neovisne Republike Hrvatske, ne smijemo zaboraviti da smo krvavo platili svoju samostalnost i slobodu.

Zato je moramo čuvati i braniti. I bez kompleksa zastupati i svjedočiti istinu o svojoj prošlosti.

Na to nas obvezuju žrtve, dug prema povijesnoj istini, ali i prema budućim naraštajima

Zlatko Pinter/foto:ilustracija

Komentari
Share Button