Silvana Oruč Ivoš: Srbija je predaleko od onoga što Europa predstavlja

travanj 8, 2016 maxportal
Share Button

Politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva.



silvana_oruc_ivos-11111111[1]

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Tu smo politiku, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Haaški sud u slučaju Vojislava Šešelja donio je sramotnu presudu protivnu zdravom razumu i činjenicama.  Riječ je o prvostupanjskoj presudi kojom je dan legitimitet projektu tzv. velike Srbije, a onda i svom divljanju i zločinima koji su počinjeni nad hrvatskim i bošnjačkim narodom. U konačnici cilj takve presude je i famozna raspodjela odgovornosti.

Pitanje je zbog čega Hrvatska, odnosno njezine vlasti, DORH, sudstvo, nisu učinili sve da se osudi Šešelj i svi oni šešelji koji su počinili zločine tijekom Domovinskog rata. Uostalom, imena zločinaca godinama su poznata mjerodavnima, silovane Vukovarke znaju tko su zločinci, znaju se imena onih koji su zlostavljali hrvatske zarobljenike, ali nije jasno zbog čega protiv njih nisu podignute optužnice. Zbog čega se o tome više nije u javnosti govorilo, zbog čega tijekom suđenja Šešelju vlasti ali i nevladine organizacije nisu učinile sve kako bi što više dokaza poslali u Haag?!

Isto tako se ranije moglo na višu razinu dići i glasnije govoriti o pitanju sramotnog zakona o mjerodavnosti Srbije za sve ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pa tako i Hrvatske. Kao što je posljednjih dana novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač  to učinio.

Javno je, bez zadrške, više  puta upozorio da Republika Hrvatska zahtijeva ukidanje spomenutog  zakona: „Želimo sa Srbijom imati partnerstvo kako je to slučaj između Njemačke i Francuske. Partnerstvu međutim ne pripada to da se Srbija postavlja kao sudac za cijelu bivšu Jugoslaviju, a time i za Hrvatsku. To je neprihvatljivo. Hrvatska očekuje da se ovaj zakon promijeni“, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, naravno, nije imao nikakav suvisli odgovor na tako postavljene stvari već se pozvao na floskulu i izmišljotinu koja bi Srbiji, kao tobožnjoj žrtvi u Drugom svjetskom ratu, trebala osigurati neka prava?! Tako Dačić kaže da je Hrvatska daleko od toga „da je u prilici dijeliti lekcije Srbiji o položaju nacionalnih manjina u Srbiji, imajući u vidu sve ono što je srpski narod u Hrvatskoj proživio u posljednjih 10-20 godina, a da ne govorimo o Drugom svjetskom ratu“.

Zanimljivo je to srpsko iskrivljavanje istine. Dačić, čija je država, početkom devedesetih, napala sve zemlje bivše države, uzrokovala smrt nekoliko desetaka tisuća ljudi, bez doma ostavila stotine tisuća ljudi, te isto toliko ranjenih, uništila sve što se moglo uništiti, danas dijeli lekcije jednoj europskoj državi?!

Isto je tako vrijeme da se raskrinka i srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija konstantno Hrvatskoj sapuna nos Nezavisnom Državom Hrvatskom. No, pritom namjerno prešućuju ulogu Srbije u Drugom svjetskom ratu koja je uglavnom bila pronacistička. Naime, u samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikad bio jak. Gotovo do konca rata nije imao nikakvu presudnu ulogu. Ali zato četnički jest.

Četnici su vrlo kratko surađivali s malobrojnim antifašistima. Već tijekom kolovoza 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, kojem i aktualne srbijanske vlasti i danas dižu spomenike, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailović je s njima sklopio sporazum da se ne će boriti  protiv Nijemaca od kojih je i zatražio oružje za borbu protiv partizana.

Nacistima je prije Mihailovića, već u travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Čim se dogovorila suradnja Nedićeve vlade i nacista, Srbija je u kratkom roku implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma. Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom  na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude. Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, uz glasne kritike kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941.

Za razliku od Hrvatske, Srpska pravoslavna crkva nije ni jedan glas pustila protiv takve rasističke odredbe. Naime, episkopi Srpske pravoslavne crkve vrlo brzo su počeli surađivati s nacistima, pa su sastanci vrha SPC-a i nacista bili česti. Štoviše, SPC je javno izrazila spremnost na suradnju s nacistima. O tom svjedoči i priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941.: „Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i utjecat će preko svojih tijela na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.“ Dakako, nacisti su ih raznim povlasticama nagradili za tu odanost.

Dakako, dokaza srpske suradnje s nacistima ima i previše. Ali politika četničkog pokreta, koji se i danas u Srbiji veliča, i čiji deklarirani predstavnici obnašaju službenu državnu vlast, uvijek je išla prema istrjebljenju nesrpskog stanovništva. Tu politiku smo, nažalost, opet imali priliku vidjeti devedesetih prema Hrvatima, Bošnjacima i drugima. Zato je neshvatljivo Dačićevo klepetanje neistinama. Kao uostalom i prvostupanjska presuda Šešelju.

Nažalost, u današnjoj je Srbiji prešutno legalizirano etničko čišćenje koje se događalo devedesetih, kada je iz pojedinih vojvođanskih mjesta doslovno otjerano tisuće Hrvata.

Simbol takvog etničkog čišćenja su zasigurno Hrtkovci u kojima je upravo Šešelj 1992. pročitao imena Hrvata koji su morali napustiti svoja ognjišta samo zato što su Hrvati. Samo iz tog sela otjerano  ih je 722, a kolika je mržnja vladala prema Hrvatima najbolje svjedoči činjenica da je ime sela promijenjeno u Srboslavci.  

Osim što se u Srbiji danas ne poštuju manjinska prava, zločini iz mržnje prema nesrpskom stanovništvu, posebno prema Hrvatima i predstavnicima Katoličke Crkve, nisu rijetki. Hrvati iz Vojvodine još uvijek nemaju svojega predstavnika u Skupštini Srbije iako ih na to obvezuje međudržavni sporazum iz 2004. I takva Srbija Hrvatskoj dijeli lekcije i k tome hoće ući u Europsku uniju?!

Hrvatska, međutim, mora ostati na svom putu i dosljedna u zaštiti nacionalnih interesa i istine.

Foto:novosti.rs



Komentari
Share Button