Paraziti ili nametnici su biljni ili životinjski organizmi koji trajno ili povremeno žive na tijelu ili u tijelu organizma domaćina. Nametnici iscrpljuju domaćina. Truju ga, uzrokuju mu štetu i čine ga bolesnim. Ipak, pravodobnim dijagnosticiranjem i provođenjem odgovarajuće terapije većina parazitarnih infekcija uspješno se izliječi, a nametnici se u potpunosti unište, eradiciraju.
U društvu također postoje paraziti – društveni paraziti. To su ljudi koji žive na račun drugih i pri tome se, kao i svi drugi paraziti, osjećaju sito odnosno jako dobro. Njih ne zanima kako se osjećaju oni od kojih žive, na čijem radu i trudu parazitiraju. Nije ih briga koliku im štetu nanose, koliko ih iscrpljuju i koliku im bol uzrokuju. Oni jednostavno ne mare za druge. Samoživi su, sebični, bezosjećajni i sve im to nimalo ne smeta, ne kvari im tek.
Naprotiv, oni uvjeravaju i sebe i druge, pa čak i one koje iskorištavaju – na čiji račun žive, da su bolji, uspješniji, okretniji i mudriji od njih i da je odnos iskorištavanja koji su uspostavili zapravo prirodan i pravedan. Ponekad, čisto taktički, i žrtvi daju dio plijena. Daju joj ono što je ionako njeno, na čemu im je žrtva često zahvalna, jer je toliko iscrpljena i ranjena, da i ne vidi kako sama sebe konzumira i kako sama sebi čini štetu. Društveno parazitiranje zahvatilo je povelik dio hrvatskog društva i nametnulo se kao svojevrsni obrazac poželjnog društvenog ponašanja.
Njegovi korijeni sežu u ne tako daleku socijalističku prošlost u kojoj je parazitizam bio ne samo legalan i legitiman nego i do krajnosti institucionaliziran oblik egzistiranja. Mnogi dobro začahureni paraziti iz tih vremena preživjeli su udare demokratizacije i zahtjeve transparentnosti. Što više, tijekom društvene tranzicije nezaustavljivo su metastazirali. Stvorene su čitave strukture nametnika koje godinama iscrpljuju hrvatsko društvo i razaraju državu. Neke su autohtone, a neke su strane, uvezene.
I jedne i druge nanosile su nam i nanose strahovitu štetu, jer su dobro raspoređene i međusobno dobro povezane. Njihove su sinekure u gotovo svim dijelovima vlasti i državne uprave: ministarstvima, raznim agencijama, komorama, strukturama regionalne i lokalne vlasti, ali i u famoznim „nevladinim udrugama“ i organizacijama.
Društveni paraziti skloni su mijenjanju domaćina odnosno žrtve. Čim ocijene da su izvukli svu moguću korist odlaze dalje, prelaze na novi organizam – na novu organizaciju, novu metu. Oni nemaju savjesti, niti empatije, a svjetonazor ili političko stajalište samo su im sredstva, instrumenti kojima se služe u približavanju žrtvi, njezinom anesteziranju, isisavanju svih korisnih sadržaja, a na kraju i njezinom napuštanju.
Nametnici bespoštedno, na društveno neprihvatljiv i bolestan način, sišu javni novac i pretvaraju ga u privatno vlasništvo: namještenim postupcima javne nabave, stvaranjem bespotrebnih struktura koje bi trebale posredovati između državnih ustanova i države, investicijskim predimenzioniranjem, potpuno nepotrebnim investiranjem i izmišljenim zapošljavanjem.
Pritom se još prikazuju zaštitnicima društvenih vrijednosti odnosno nositeljima određenih tradicijskih stečevina nacionalnog značaja. Donošenje adekvatnog zakonskog okvira najučinkovitiji je način borbe protiv društvenih parazita. Dobro osmišljeni zakoni i pravilnici lijek su protiv društvenih štetočina i nametnika. Baš zato se paraziti svim silama trude da se taj lijek ne proizvede jer bi to označilo i njihov kraj.
U petak je u Hrvatskom saboru blokiran pokušaj ukidanja prisilne članarine za Hrvatsku gospodarsku komoru.
Zbog tog milimetarskog koraka ka eradiciranju društvenog parazitiranja čak su žrtvovani interesi potresom stradalih stanovnika Banovine. Izgleda da je za razaranje društvenog parazitiranja u Hrvatskoj potreban značajno jači društveni pritisak, razorniji i od potresa magnitude 6,2 po Richteru.
Dr. Trpimir Goluža/Foto:press
