U Indoneziji je status quo vadis”, odgovorio je davnih godina u Bitoli vodnik prve klase na pitanje novinara Žarka Modrića o prilikama u “nesvrstanoj” Indoneziji gdje je upravo Titov miljenik Sukarno bio svrgnut s vlasti državnim udarom. Ta preteča našeg legendarnog podoficira-kolumniste Ante Tomića ušao je trajno u podsvijest nas par zagrebačkih “sretnika” koji smo tamo služili JNA. Ja još i po kazni…
Danas, nakon “100 godina samoće”, slavni Gabriel Garcia Marquez, da je srećom još živ, mogao bi, zahvaljujući “štrajku prosvjetnih radnika i trudbenika”, napisati novu epsku fikciju ili još bolje “obiteljsku sagu” o usamljenosti naših sindikalnih vođa u već epskom štrajku oko plaća i koeficijenata.
Kao i davne 1967.g. u progresivnoj Indoneziji, i kod nas je trenutno “status quo vadis” ili prevedeno na “zapadno -balkanski” – “j… lud zbunjenog”. Mene nije teško impresionirati pa odmah nakon toga i kupiti. Radi se o ljupkoj paroli koju su nosile mlade, progresivne, inventivne i “apolitične” štrajkašice: “Bez obrazovanja dijete će mi postati član HDZ-a!”. Parola vrijedna “Lige šampiona”.
Nitko od odlično organiziranih štrajkača nije se prestrašio kako će mu “neobrazovano” dijete postati član SDP-a ili, ne-daj-Bože, HNS-a. Ovih dana reciklira se na fejsu genijalna poruka beogradskog glumca Zorana Radmilovića: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup”.
Činjenica koju glupi ne mogu negirati je da je u vrijeme Vlade Zorana Milanovića prosvjetarima bila srezana plaća, ukinut regres, bogovi su im uzeli božićnicu … Ali tada je na vlasti bila “avangarda radničke klase” poput Freda Matića, Jovanovića, Vesne Pusić, Milanke Opačić, Vrdoljaka, Marasa, Mršića, Bauka (komunizma) Anke Mrak-Taritaš…
Da love ima, dokaz je da se financira knjigu o Miki Špiljku
Kad čitaš ta imena i sam se nesvjesno zapitaš tko bi pametan i pomislio štrajkati i organizirati “spontani” protest protiv tako “uspješne” Vlade. A sindikalni vođe su ostali isti – onda i sada. Velike ribe i mali “ribići”. To su bila vremena kad je bilo teško drugima, a ne onima koji su već umrli. I mediji su bili relaksiraniji. Novinari su mogli napisati što god im se naredi. Vlakovi su kasnili po redu vožnje, zdravstvo je bilo besplatno, a liječenje bezobrazno skupo… Prosvjednici su jasno pokazali tko je Pedro.
Jeste li vidjeli i jedan transparent na kojem se spominje aktualna “gospođa ministarka” koja vodi resor obrazovanja u ime stranke od 1,5%, stranke koja asocira na statističku grešku? A da love ime dokaz je što je njeno Ministarstvo sufinanciralo dugo očekivanu knjigu “Mika Špiljak, revolucionar i državnik”. “Mo’š mislit”, rekla bi Tanja Torbarina.
Da je nastavak štrajka kao “spontanog” protesta debelo politički motiviran, jasno je i onima “koji su umrli i nije im teško”. I na kraju što bi se dogodilo da su vatrogasci, kad se zapalio onaj stan u Splitu, javili da trenutno štrajkaju!? Naravno, ideološki zapaljivi štrajkovi sami denunciraju štrajkaše. Otrovne strjelice odapete su i prema Tuđmanu. “Lopovska privatizacija” je stara ljevičarska izlizana priča…
Dr. Franjo Tuđman umro je pred 20 godina. Ostavio nam je dug od oko 10 milijardi dolara, od čega polovicu iznosi dug iz komunizma. Nakon tvrdog Domovinskog rata ostavio je netaknute hrvatske banke, velike firme kao INA-u i Plivu, Imunološki zavod, prirodna bogatstva, rude, naftu, pitku vodu, izvore, jezera, rijeke i Jadransko more… Danas nam je dug veći od 100 milijardi dolara, a sve što je vrijedilo je privatizirano.
U osam godina vlasti SDP-a i HNS-a nije poništena ni jedna jedina privatizacija… Zašto? Krešo Ereš na fejsu je direktan: “Ono kad ljevica ruši desnicu uz pomoć djece….”. Višnja Tepeš: “Pa dokle više… mislim da bi medicinske sestre trebale dobiti povećanje plaće prije nego vi, a vi ste je dobili i sad je ne želite, ne mogu to više pratiti”.
Ne mogu to pratiti ni učitelji Osnovne škole Marka Marulića iz Sinja koja je na svojim mrežnim stranicama obavijestila da s danom 29. studenog 2019.g. prekidaju štrajk.
Kad se podvuče zajednički nazivnik ispada da štrajka ne bi ni bilo kao ni ovih 40.000 tisuća ogorčenih prosvjednika da je na vlasti SDP s HNS-om. Ta opjevana, progresivna ekipa srezala je plaće, koeficijente, božićnice, regrese, a sindikalna nomenklatura ni u snu nije pomislila na prosvjed ili štrajk. Ako je netko i pisnuo onda je vjerojatno kroz zube zaškrgutao: “Prokleti Tuđman, što nam opet radi…”. A da sindikalni vođe “razmišljaju kritično” vidi se po njihovim plaćama koje se ne razlikuju puno od ministarskih.
Gdje su bili štrajkaši kad im je Milanović snizio plaće?
Rječnik pun izlizanih pleonazama odnosno suvišnih ponavljanja: “vremensko razdoblje, najoptimalnije, no, međutim…”, ali ni traga odgovoru zašto su šutjeli, mučali, čkomili kad im je Zoki Milanović snizio plaće, srezao regrese, božićnice… Sada će mu u ime zahvalnosti i proleterske solidarnosti dati glas na nadolazećim izborima. I sad neka netko od lijevih farizeja dokaže da ovaj štrajk nije još jedan dokaz ljevičarskog demagoškog talenta.
Preko leđa potplaćenih učitelja i profesora, preko kolebljivog i kompromisima opterećenog HDZ-a do ponovnog zauzimanja Banskih dvora. Kad se jednom opet ustoliče, kao da ih je netko dotaknuo čarobnim štapićem svi će problemi nestati u ljevičarskoj magli. Onda se ni Jelena Veljača neće više ukazivati iz Beograda jer će se za prava žena brinuti Rada, Anka Taritaš Mrak, Vedrana Rudan, Vesna Teršelič, Sanja Sarnavka… a učitelji će možda skužiti u kojoj su se priči našli.
Zgodnu misao pročitah ovi dana na fejsu: “Ako se ikada pronađeš u lošoj priči, napusti je”.
Iskoristivši priliku dok nije blokiran, javio se na fejsu Josip Radeljak: “”E, moj Dostojevski… Lako je bilo napisati Idiota u tvoje vrijeme… Danas bi to više bilo kao popis stanovništva…“. Preoštro, možda?
Možda je najbolje ići s aktualnim primjerima. Javio se ovih burnih dana jedan veliki hrvatski političar – Peđa Grbin, visok oko dva metra. On nas, onako s visoka, podučava svojoj istini o dr. Franji Tuđmanu pa cvrkuće: “Tuđman ne zaslužuje da se po njemu nazove državno odličje najvećeg reda. On je bio predsjednik dok su hrvatske oružane snage i vojnici činili ratne zločine”. Koliko je hrvatskih generala iz HV-a osuđeno u Haagu zbog počinjenih ratnih zločina? Koju presudu ima naš pravni dvometraš iz koje proizlazi da su hrvatske oružane snage činile ratne zločine i gdje? I što sad? Naš Peđa je bubnuo i ostao živ. I da nam živi, živi… Dostojevski.
‘Progresivnima’ smeta Kajkić, neistomišljenike zovu ustašama
Saborski zastupnik, notorni Nenad Stazić, poznati je kritičar onih slavnih vremena od 1945.-48.g, jer tada “njegovi” nisu obavili posao do kraja, odnosno obavili su ga “šlampavo”. Prevedeno, našem senzibilnom Nenadu 560.000 tisuća pobijenih nije neki broj koji bi ga zadovoljio. Moramo ga i shvatiti. Umjesto da sjedi u Saboru SRH, on mora sjediti u Saboru Republike Hrvatske. U nekim boljim vremenima on bi sjedio negdje drugdje… Neki dan je, u trenutku rijetke inspiracije, a nadahnut proleterskim duhom, zatražio da država prekine s financiranjem Katoličke crkve i branitelja. Ja ga razumijem. Samo 84% katolika u RH, branitelja k’o pljeve, a novca sve manje. Treba nešto ostati i za SPC, civilne, nevladine udruge, partizane, borce SAO krajine, Solunske borce, penziće iz JNA, za Istanbulsku konvenciju, za naše revolucionarne manjine… a brzo će i iduće ljeto. Treba ponovno ljetovati na “Breonima” za sedam kuna dnevno. E, moj Neno, tako ti je to kad živiš u zemlji gdje nepismeni pišu povijest. I još jednom neka nam živi, živi Dostojevski…
Mlada i perspektivna Lucija Božanić ujedno je i progresivni HDZ-ov kadar. Što god to značilo. Lucija, onako napredna i liberalna, sklona idejama i razmišljanjima dr. Franje Tuđmana, postala je visoki dužnosnik Ministarstva socijalne politike i mladih. Preko društvenih mreža čavrlja s Denisom Latinom, starim prekaljenim borcem protiv Thompsona i slova “U”. I tako oni, mladi, slobodoumni i napredni, čavrljaju dok se tamni oblak nije nadvio nad liberalnu glavicu naše Lucije te ona povika: “Sve je bilo super, dok nisam ‘vidila’ seratora ustašu Kajkića… s Bujice”. Tako naša Lucija, valjda po partijskom zadatku, gleda Bujicu i diže joj se želudac. Po reakciji mi se čini da joj je draži i da je pretplaćena na Index.
Nikola Kajkić je suspendirani MUP-ov istražitelj za zločine na Ovčari koji je po procjeni politike u svom poslu otišao “malo predaleko”. Očito sukob stručnosti i političke odluke da se “ne talasa”. I to je bilo sasvim dovoljno frendici Denisa Latina da Kajkića proglasi ustašom. I to javno! Možda joj je netko iskusniji, recimo Šeks ili Manolić, mogao prišapnuti da je osnivač njezina HDZ-a na prvom saboru stranke u Lisinskom između ostalog kazao da je “NDH, između ostalog, bila i izraz želja hrvatskog naroda za svojom državom…”.
I tako u vrijeme tobožnjeg pluralizma i kritičkog razmišljanja, ako želiš na nekoga pljunuti, hračnuti i izbljuvati se, dovoljno je da ga proglasiš ustašom. Nasuprot tomu, ako misliš nekog pohvaliti, dati mu kompliment, biti ponosan što ga poznaš, onda ćeš za njega kazati da je “stari prvoborac, sudionik epskih bitaka kod Križnog puta, Hude jame”, da je “osloboditelj” Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta od Hrvata, da je spašavao Dubrovnik od ustaša… Ako netko i sankcionira takve i slične svinjarije, Visoki prekršajni sud će osuđenog osloboditi. Tada nema govora mržnje. Treba znati shvatiti slobodu izražavanja čl. 38 Ustava RH. Zapamtite to ustaše jedne! I da nam živi, živi Dostojevski…
Platon je davno, prije Lucije i Denisa, shvatio i napisao: “Mudar čovjek govori jer ima nešto za reći, a budala govori jer želi nešto reći”.
Novi ‘uspjeh’ ministra Bošnjakovića
Black Friday special !! Stay at home and save 100% . Arkanđeo Gabrijel pronio je glas o sniženjima. Papinim proglasom od 1951.g. postao je zaštitnik telekomunikacija što se danas sasvim sigurno odnosi i na Internet. I kako bi rekli u Splitu – ludilo! To slobodnije prevedeno znači da nisi normalan ako ne poludiš! Hrvateki iz niskog atletskog starta jurnuše na Black Friday u dućane i robne kuće. Opijeni kupovanjem svi su zaboravili i na Severinu i njenog malog kao i na štrajk i koeficijente. Koga još boli ona stvar što školski učitelj s položenim stručnim ispitom ima koeficijent 1,325, a upravitelj restorana u Ministarstvu obrane 1,649… Koliko će samo novih ovrha nastati nakon navale u dućanima na računala oko tisuću kuna jeftinija.
Dobro, pred vratima nam je novi Ovršni zakon. K’o da je izglasan na Black Friday. Umjesto 30 dana, ovrhe će trajati šest mjeseci, bit će znatno skuplje, a sudovi će biti doslovno blokirani predmetima. Još jedan “uspjeh” našeg nesposobnog Bošnjakovića.
Sniženje poštuju i imigranti. Na čuvenom London Bridgeu “samo” dvoje mrtvih i troje ranjenih. Klasika, tamni muškarac sa sumnjivim eksplozivnim prslukom nožem počeo obrađivati prolaznike. Sve je završilo tek kad ga je ustrijelio policajac. Hoće li policajac biti unaprijeđen ili stegovno gonjen ovisi o procjeni radi li se o terorizmu ili se tamni muškarac poskliznuo na koru od banane – pa tako pet puta.
Crni petak i u Nizozemskoj. Novinska vijest: “Koljački napad na tržnici Grote u Haagu”. Neki preživjeli tvrde da se možda radi o terorizmu. Kako ljudi olako izvlače zaključke o terorizmu, očito samo zato jer ne žele prihvatiti kvote koje nam je svima izračunala “Muti”.
Sve je to “piece of cake” prema onom što se događa u jednoj zemlji iz koje nam dolaze imigranti. Iračani su navodno nezadovoljni svojom vladom pa su iskoristili svoje demokratsko pravo na prosvjed, a vlada, nešto malo rigoroznija od Plenkijeve, također je iskoristila svoje zakonsko pravo da prosvjednike malo primiri. Malo? Dosad je u tim mirnim, dostojanstvenim i demokratskim prosvjedima ubijeno 408 ljudi, a 15.000 tisuća je završilo u zatvoru gdje čekaju suđenja. I kad jednog dana, a možda i prije, Slavoniju, Liku i ostale naše ljudstvom opustošene krajeve preplave željno očekivani imigranti, moglo bi doći do zanimljivih prosvjeda. Onda se lucidni Nenad Stazić neće cinično pitati “Imaju li branitelji prednost i kod seljenja u Irsku?”. Naime, tada on više ni na brijunskim brodovima neće biti siguran. Doznat će da je bio brodovlasnik tek kad mu sve lađe potonu.
Za Stazića i njemu slične zgodnu definiciju dao je Oscar Wilde kad je napisao: “Pravi komunisti sve dijele ravnopravno. Obično imaju toliko grijeha koliko i imovine.“
Podučava nas Goran Gerovac zvani Gera: “Domaći izdajnici netragom su nestali iz našeg rječnika. Štrajk profesora otkrio je gdje su se sakrili.” Lucidni Gera, uostalom kao i svi rigidni ljevičari, odlično analizira. Koje plaće, koji koeficijenti? To je samo metafora i fuliranje.
Šetnja prosvjednika Zagrebom bila je, za njega, u stvari lov i demaskiranje domaćih izdajnika. Od tuda su valjda svi oni transparenti na kojima je pisalo: “Lažljivci, licemjeri, otimači nacionalnog zlatnog kovčega”, “ako još nisu shvatili, trebali bi se početi bojati”…. Evo nama zore, evo nama dana, evo nama opet Gerinih partizana.
Odmah iza učitelja, profesora i nastavnika stupaju Gerini partizani. Naravno, u ime slobode, pravde, koeficijenata marširaju i oni iz 11. Dalmatinske i 6. Ličke. A gdje su oni tu je blizu i “Maršal”, a možda i Stazić, Beljak, Grbin i ostala družba. Već će oni naći neku novu Hudu jamu tako da lov na “domaće izdajnike” mogu nastaviti. Subotnji “Obzor” objavljivat će spiskove, a mi bi se trebali tresti na spomen Gere i Pofuka. Trest ćemo se, ali od smijeha…
Francuske odvjetnice nedavno su izazvale pljesak zgodnom pisanom parolom na ulici. Prevedeno, tekst glasi: “Da smo htjeli da nas vlada je** glasali bi za Brad Pitta“.
Zvonimir Hodak
