Bez obzira na Jutarnji, Novi list, Globus, Nacional, Index.hr., Net… teško bi ovaj kolumnist imao na stolu toliki izbor raskošnih ljevičarskih laži da nije Večernjakovog odnosno Gerinog Obzora.
Laž, ponekad i prijesna, nepromjenljiva je konstanta hrvatske lijeve “inteligencije” koja čvrsto korača u tko zna koju po redu “bolju budućnost”. Uvijek s malo istine, ali s obiljem prozirnih laži.
Idemo na konkretne primjere!
Na strani 3. Obzora u petak 21. lipnja javlja se u bezimenoj rubrici “s posebnim potrebama” bez posebne potrebe lijeva Petra Maretić Žonja i okreće palac dolje. Šteta palca. Zlatko Hasanbegović je po njoj trapav, kakvi već jesu naši desničari, i zaboravio je izraziti iskreno oduševljenje slanjem izaslanika ove “naše” HDZ-ove Vlade na godišnjicu bitke na Sutjesci.
Usput rečeno, izaslanika do sada nije slala ni jedna hrvatska Vlada, pa ni ona Mesićeva, ni Manolićeva, ni Račanova, ni Milanovićeva. Čak ni Kosoričina. No sada se sprema tzv. “velika koalicija”, odnosno “velika prijevara” pa će bratske stranke, uz “snažnu” podršku HNS-a, Pupija, Stanimirovića i Kajtazija, vladati bez klasičnih šokova oporbe “od sada pa do vječnosti”.
“Sutjeska-koalicija”
Hasanbegović misli da se radi o “Sutjeska-koaliciji”. E, tu ga je dočekala Žonja. Otprilike onako kako je Sava Kovačević dočekao generala Rudolfa Luetersa u operaciji Schwarz. “Žalosna izjava s obzirom na tisuće poginulih Dalmatinaca koji se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije”, veli Žonja.
I tu ponovno na stolu imamo veliku laž. Laž koja se ponavlja od 1945. do danas.
Dana 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću kraj Genove, Pavelić je “prodao” Italiji Trst, Goricu, Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Rijeku… Naši “pavelići” koji su to potpisali bili su predstavnici Kraljevine SHS – premijer Vesnić i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić koji, usput rečeno, i dan danas ima ulicu u Splitu.
U Riječkom kazalištu je 1918. održao svoj programski govor i Benito Mussolini, a Rapallskim ugovorom dvije godine kasnije dobio je i više nego što je u govoru u Rijeci tražio. Po Žonji se tisuće poginulih Dalmatinaca nisu mirili ni s dr. Trumbićem ni s takvim ugovorom Kraljevine SHS, a ne Pavelića. Činjenica je da taj i takav ugovor nije nikada bio ratificiran u Narodnoj skupštini već je 26. lipnja 1921. bio potvrđen kraljevom odlukom. Što je onda Pavelić Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. mogao još “prodati” Mussoliniju? Ništa! To je već bila napravila Kraljevina Jugoslavija.
Naravno, poginule su tisuće Dalmatinaca, ali ne zbog Pavelićeve prodaje obale. Ti su se mladići, na žalost, borili za državu za koju sasvim sigurno tada nisu ni sanjali da će biti boljševička diktatura koja će slati svoje građane na robiju čak i zbog viceva ili pjesama. Državu koja je ubijala svoje građane u inozemstvu bez suda i presuda, a stotine tisuća ljudi je završilo u 1700 jama.
Jedino Žonja misli da su Dalmatinci za tu i takovu državu ginuli na Sutjesci. Na žalost, 7489 poginulih partizana, većinom Hrvata, i 583 poginula Nijemca govore o “genijalnosti” njihovih vođa s jedne strane te male ili nikakve cijene života onih za koje Žonja misli “da se nisu mirili s Pavelićevom prodajom Dalmacije” s druge strane.
Osim tih žrtava rata, nakon tzv: “oslobođenja”, legendarna 11. Dalmatinska brigada pobila je još preko par stotina tisuća “do zuba” razoružanih ustaša, domobrana i bandita te tako osvjetlala obraz onima koji su poginuli na Sutjesci, a koji su, vjerujem, sanjali demokraciju, slobodu i pravdu. Umjesto toga, oni koji su preživjeli dobili su Goli otok i boljševičku diktaturu. Nakon svega ovoga nameće se pitanje: “Ima li zaista života prije smrti u zemlji Hrvatskoj?”.
Zlobni desničarski krkani i danas šire famu da je bitka na Sutjesci bila poništena jer je navodno Sava Kovačević bio dopingiran. Doping je pronašao Titov ovčar Rex koji je i sam kasnije izgubio glavu.
Psihologinja Mirjana Krizmanić je zgranuta:”Danas je šik imati ustašu u obitelji, nekad je to bio užas“.
Naravno, drugarica Mirjana je u pravu. Nekada je zaista bio užas kad je netko imao ustašu u obitelji. Užas za čitavu obitelj. Užas za roditelje, djecu, čak i bližu rodbinu. Recimo, cijela obitelj Ševo koja je od strane UDB-e s maloljetnim djetetom poubijana 18. kolovoza 1972. u gradiću San Dona di Piave kraj Venecije. Udba je pobila Stjepana Ševu, Tatjanu Ševo i devetogodišnju kćer Rosemariu Ševo.
Naša Mirjana je blago zabrinuta za mir svoje pastoralne neo-boljševičke duše pa zaključuje: “Problematično je kad političari o precima ustašama govore bez kritičkog odmaka”. Tim “kritičnim odmakom” Mirjanini idoli nisu se nimalo opterećivali u kolovozu 1972. Ni Vinko Sindičić, a ni ostali. A što je s “kritičnim odmakom” prema činjenici da je u Pavelićevoj vojsci bilo čak trinaest generala Srba i dvadeset i osam generala Židova?
Od 1941. do početka 1945. nije ni u Beogradu bilo “kritičnog odmaka” prema ustašama jer je povijesno utvrđeno da je u tom periodu NDH imala svoj konzulat i svog konzula u Beogradu. Netko pametan je jednom rekao: “čovjek prve dvije godine uči govoriti, a nakon toga 60-70 godina uči šutjeti”. Naša Mirjane nije naučila šutjeti. Ali zato šute, muče, lijevi mediji, saborski zastupnici, obrazovne ustanove, pa i Crkva…
Svi šute osim mudre Mirjane. Podsjeća me na Seneku koji je gorljivo govorio protiv ropstva. Kad su mu prigovorili da i sam ima robove, odgovorio je da on ne govori o sebi nego o drugima. I zato mi je drago da Mirjana ne govori o sebi…
Evo i trećeg primjera ljevičarskih denuncijantskih laži. Sad nešto o već pomalo famoznom BiH glumcu i zaslužnom državljaninu RH, Emiru Hadžihafizbegoviću, počasnom gostu u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ Ace Stankovića. Naš Emir je s punim pravom postao državljanin RH, i to privilegirani. Zna Emir “istoriju””, pamti i prati jazz, a sjeća se i Thompsona te njegove navodne jazz kompozicije “Srbe na vrbe”. Emir nam je kod Ace malo prodivanio o Nazorovoj nagradi.
Za uvod je podučio Stankovića da tu nagradu ni Tuđman nije ukinuo. Vala nije Emire! Možda zato jer su je dobili Krleža, Andrić, Meša Selimović, Ranko Marinković… Za Šešelja nije još siguran. Što mislite, zašto je onda Ministarstvo unutarnjih poslova RH uručilo Emiru našu putnu ispravu? Zato jer on misli, što više on je sto posto siguran, da su Nazora dobili i Meša Selimović i Ivo Andrić.
Optužbe klerofašista da je za vrijeme rata dolazio na skupove na kojima je okupljene pozdravljao s tri prsta, nazvao je budalaštinom: “Pokažite mi tu sliku, ne želim se baviti blasfemijom”. Kad mu je Aca pokazao “tu sliku” odmah se snašao: “Ovo je autentično, ali kontekst nema veze s vezom i mislim da je kultura podcijenjena kao društveni segment koji može reformirati društvo”.
Ludwig van Beethoven skladao je svoju 4. simfoniju zvanu “Oda radosti” u vrijeme kad je već bio nagluh. Kad je naš Emir zatražio od Ministarstva kulture RH preporuku za hrvatsku putnu ispravu, tamo nitko nije bio gluh, ali su svi zbog toga bili radosni. Ni sada nisu gluhi, ali su ispali glupi. Radostan je sada samo Emir.
Ovogodišnja nagrada Vladimir Nazor pokazala je svu pokvarenost tobožnje kulturne elite u RH. Kad bi za šport izdvajali samo polovicu onoga što izdvajamo za Frljića, Emira, Dunju Zubović ili ljevičarske režisere koji nisu uspjeli svi zajedno snimiti niti jedan suvisli film o vukovarskoj tragediji, bili bismo svjetski prvaci u još većem broju športova i digli bi rejting RH do neba. Jugonostalgija je neizlječiva.
Recimo, Rade, koji je odmah na početku rata “zapalio” k agresorima, vratio se iz Beograda k’o nezaliječena gripa, ali je odmah dobio “Breone” i nagradu Vladimir Nazor. Lijeva rigidna aktivistica Dunja Vejzović došla je iz Beograda i “prosto ne može da veruje” da ustašija ne želi prikazati “progresivni dokumentarac” Aleksandra Slijepčevića ‘Srbenka‘.
Akademik Kusić i Nina Obuljen su trebali pozvati Jelenu Veljaču da u Beogradu “organizuje” svečanu donatorsku večeru, pa da se iz prikupljenih dinarskih sredstava omogući Oliveru Frljiću postavljanje Srbenke u Jazavcu koji inače dominira nad Kerempuhom. Inače, u četvrtak 20. lipnja gledao sam “u večernjim časovima” Srbenku na HBO-u. Moraš biti strahovito umrežen da takav jeftin propagandni uradak proguraš na HBO. Osnovna, već ofucana teza filma je, naravno, što drugo negoli mržnja i nasilje u državi Hrvatskoj. Pogodite prema kome?
Javio se i stari kulturni lažnjak notorni Brane Pofuk: “Torcida provodi ono što desnica opravdava i potiče: domoljubno i državotvorno nasilje”. Naravno, za starog Jugoslavena sve što je domoljubno ide pod zajednički nazivnik: nasilje. Ali državotvorno nasilje? Je li to možda izručenje Perkovića i Mustača? Ili je to traženje da se poštuju državne granice, Vatikanski ugovori, nepriznavanje Arbitraže sa Slovenijom? Ali u Gerinom Obzoru ljevičarenje podsjeća na “tisuću cvjetova” nezaboravnog Mao Ce Tunga, ljubitelja cvijeća kojem se pripisuje oko šezdeset milijuna žrtava. Tito je za njega samo mali (bravarski) šegrt.
Već opjevana Ivana Marković svojoj Ivi Boban Valečić otkriva da je po našem Ustavu “temeljna vrijednost antifašizam”. Iva vjeruje Ivani da su RH od agresije “antifašista” u likovima Kadijevića, Miloševića, Adžića… spasili naši antifašisti i tako postali “temeljna” vrijednost. Četvrta splitska, Vukovi, Pume, Tigrovi… sve su to bili antifašist do antifašista. Stvarno je dobro pogodio onaj psihić koji je nedavno rekao: “Nema zdravih. Ima samo nepregledanih”.
Medijska peta kolona
Šesta lička i 11.Dalmatinska opet jašu Lijevom našom uz zvonko navijanje medijske pete kolone. Trebat će ih netko uskoro zaustaviti. Ako ni zbog čega onda zbog neprilagođene brzine.
U subotu se u ovoj zemlji obilježavao dan antifašističke borbe. Dakle dan, kad je 50-tak komunista pobjeglo u šumu. U šumu, u kojoj tog časa nije bilo lugara jer bi ih isti čas otjerao da ne rade štetu po šumi. Najprije se dan antifašističke borbe godinama slavio 27. srpnja (1941.), pa kad se napokon otkrilo da su taj dan četnici pekli na ražnju živog katoličkog svećenika moralo se odustati od tog ubavog datuma. Čak se i Jadranka Kosor malo ohladila od takvog slavljenja “antifašizma”.
Kažu u Obzoru da su Hrvati lani popušili 6,34 milijardi cigareta. Malo, koliko Hrvati dugo i uporno “puše”!
Marina Šerić se trese: “Ako Trump osvoji i drugi mandat scenarij za Bliski istok može biti zastrašujući”. Kad je Obama dobio Nobela za mir Marinu sigurno nije zasmetalo što je taj samozatajni nobelovac u trenutku dobivanja Nobela za mir vodio osam što direktnih, što prikrivenih ratova u svijetu. Znate li koliko je ratova “jastreb” Trump vodio u svom prvom mandatu? Marina ne zna odgovor, ali zna sve o ultrakonzervativnim jastrebovima na čelu s Johnom Boltonom koji nas vode u ambis.
Trumpov juriš po drugi mandat: Amerikanci odavno nisu tako dobro živjeli
Za to vrijeme zastrašujući Donald otkazuje ratnu akciju u Iranu jer mu analize pokazuju da bi moglo poginuti 150 vojnika. Gotovo je nevjerojatno kako lijeva medijska indoktrinacija uspješno nalazi svoje žrtve među onima koji ne koriste vlastitu pamet, a lijeni su potražiti činjenice kako bi sami shvatili što je istina, a što laž i gebelsovska ljevičarska propaganda. Inače, što se tiče drugog mandata, tu Marina i lijeva medijska falanga mogu biti mirni. Trump je već sada taj mandat osvojio.
Ne zato jer je lijep, već zato što Ameri već odavno nisu tako dobro živjeli kao sada u doba Trumpa. Predugo sam živio “tamo” i znam da Ameri biraju predsjednike, ne po političkom profilu već prvenstveno po gospodarskom uspjehu. A tu je Trump za sada bez ozbiljnije konkurencije.
Stoga našim lijevim medijskim farizejima zaista nije lako. Iako nas političari s vremena na vrijeme počaste izjavama o “slučajnoj državi”, lijevičari i antife da je država prepuna ustaških zmija i klerofašista, promašeni “istoričari” kako je Hrvatska nastala u Jajcu (a ne 30. svibnja u Zagrebu te u Domovinskom ratu), narod sve više boli ona stvar i za političare, i za ljevičarske laži i u što vjeruju jugo-fili, jel’ Hrvatska nastala u jednom ili između dva jajca.
Narod se iskreno i gotovo jedinstveno radovao drugom mjestu naših Vatrenih na svjetskom prvenstvu, osvajanju Davis Cupa i drugim našim športskim uspjesima. Svi ti događaji, kao i zadnji izbori za Europski parlament, ukazuju na to da sve više ljudi vjeruje kako kao zemlja imamo priliku. Samo je, kao Kairosa, moramo uhvatiti. Kad će nam to uspjeti ne znam, ali sam sve više siguran da će hrvatska uspjeti kao država samo kad se šutljiva većina naroda napokon gromko oglasi. U toj se perspektivi pitam jesu li naši antife, orjunaši, jugonostalgičari i drugi zaista zaslužili ovako ružnu i tužnu budućnost koja ih očekuje?
Kako će sve to podnijeti, recimo, Igor Mandić, Vedrana Rudan, Neno Stazić, Goran Gerovac i njegovi prikriveni jugovići u Obzoru, Radnička fronta, Anka partizanka, Šokre Beljak, HNS kojem više ni Pinokiev nos ne viri iznad vode?
Ako se nama krkanima, ognjištarima i klerofašistima ponekad čini da su nam sve lađe potonule, sjetite se samo kako će iz dana u dan sve više postajati onima naprijed navedenima. Kako li je njima buditi se u ovoj prekrasnoj zemlji koju mrze i mrze, a moraju živjeti u njoj i svaki dan gledati kako većina normalnog naroda postaje sve samosvjesnija tražeći svoje pravo da gradi vlastitu državu po svojoj mjeri, a ne po mjeri nekolicine izopačenih ljevičara. Stvarno bi trebalo proraditi na tome da ih se smjesti u neko njima ljepše okruženje da ne pate toliko!
Vlasti u Istri bi zbog jezične ravnopravnosti mogle propisati da svaki grafit u Istri bude dvojezičan, a svaki crtež dvocrtičan.
Zgodan mi je post na fejsu: “Ne sramim se svog siromaštva…do njega sam došao poštenim radom!”.
Evo i misli Jure Ivančića. Opore su, ali istinite: “Neumorno i ubrzano hrvatski otpad traži saveznike za vlast u Hrvatskoj. Nestali su austrofili, mađaroni, rusofili, talijanski iredentisti i ini, ali su tu još živi i živahni jugofili i podvarijanta srbofili. Tako su im omilili da im suze same teku. Stara ljubav zaborava nema”.
