Kako izbezumiti napaćeni hrvatski narod?
Iako sam priču o tzv. čakavskome jeziku kanio okončati jer sam samo u posljednje vrijeme više puta javno nastupio te nedavno u Splitu održao javno predavanje u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt te Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Splitu, zbog hrvatske sam se javnosti ipak odlučio osvrnuti na nekoliko izrečenih misli pobornika tzv. čakavskoga jezika kako se ne bi dodatno zbunio unutarnjim trvljenjima ionako izbezumljeni hrvatski puk.
Ča/kaj/što – jedna duša, a nas troje
Joško Božanić nedavno je izjavio da čakavski i kajkavski nisu varijeteti štokavskoga te da stav koji je on izrekao u hrvatskome jezikoslovlju nije dobrodošao. Nemam ni godine ni iskustvo profesora Božanića, ali se ne mogu sjetiti ni jednoga jedinog uglednog hrvatskog jezikoslovca koji je ustvrdio da su kajkavski i čakavski varijeteti štokavskoga.
Nazivao tko čakavske ili kajkavske idiome narječjem, dijalektom ili vernakularom, samim tim što ih je izdvojio u zasebne skupine, što ne samo hrvatska dijalektologija nego i slavistika općenito čine već gotovo dva stoljeća, upućuje na njihovu posebnost i određeni stupanj različitosti unutar triju temeljnih skupina hrvatskih skupina idioma.
Problematiziranje naziva narječje, koje Božanić povezuje s Vukom Karadžićem, također ne vidim kao osobit doprinos jer taj naziv sasvim lijepo funkcionira i u drugim slavenskim jezicima (npr. u slovenskome i ruskome), ponešto drukčije nego u hrvatskoj dijalektologiji, ovisno o mjesnoj jezičnoj situaciji. Pritom treba imati na umu da se hrvatsko dijalektološko i onomastičko nazivlje uvelike oblikovalo u okviru slavistike te su se hrvatski dijalektološki i onomastički nazivi uglavnom usustavljivali u suradnji s drugim slavistikama.
Za razliku od većine drugih jezikoslovnih grana engleski jezik nije dominantni jezik prema kojemu se oblikuje hrvatsko dijalektološko i onomastičko nazivlje jednostavno zato što su se hrvatska dijalektologija i onomastika razvile znatno prije nego što je engleski jezik postao svjetskim jezikom.
Naziv vernakular (lokalni, domaći govor) u Hrvata je češće potvrđen kao antropološki nego kao jezikoslovni naziv, a u dijalektologiji se nije ustalio jednostavno zato što je preširok te obuhvaća pojave za koje već postoje ustaljeni nazivi kao što su (nestandardni) idiom, mjesni govor itd. Hoće li se to promijeniti, ne znam.
Osobno se nadam da Hrvati neće tek tako baciti u rijeku gotovo dvjestogodišnju tradiciju kako bi stvarali nove nazive posuđivanjem iz jezika kao što je engleski čiji je položaj u svijetu potpuno suprotan hrvatskomu položaju. Uostalom, sam Božanić promiče mnoge onomastičke nazive koji nisu međunarodno potvrđeni i to je u redu jer su odrazom osobite geomorfologije hrvatskoga mora, uzmorja i podmorja.
Profesor Božanić je u pravu kad tvrdi kako je hrvatski jezik jedinstven u slavenskome svijetu po bogatstvu pomorskoga nazivlja (što je s ponosom uvijek isticao Petar Šimunović) i s pravom je razočaran što se ono, kao temeljno čakavska baština, nedostatno uklapa u hrvatski standardni jezik.
S pravom ga boli činjenica da pojedini antologičari vrhunska književna djela pisana hrvatskim čakavskim narječjem neprimjereno vrednuju, no na uklapanju čakavske baštine u općehrvatsku kulturu treba ustrajati, a ne na prvoj prepreci odustati i gurati čakavski prema teorijama koje će ga odnaroditi (imamo svježi primjer tzv. bunjevačkoga), a možda i dodatno usitniti (postavlja se pitanje koji bi se to čakavski ili koliko bi se čakavskih učilo u školama).
Nepodnošljiva lakoća prepuštanja štokavštine i dva veka nakon Vuka
Iz niza istupa Siniše Vukovića izdvojit ću tek tvrdnju po kojoj u Hrvatskoj postoje tri jezika (štokavski, čakavski i kajkavski), od kojih je čakavski najposebniji jer je kajkavski navodno povezan sa slovenskim, a štokavski je valjda zajednički, pa samim time ničiji i svačiji, pa bio on i ikavski.
To zajednički po teorijama naših bliskoistočnih susjeda znači srpski. Po jednoj je od vrlo raširenih srpskih dijalektoloških teorija i čakavski (poglavito južnočakavski) romanštinom iskrivljeni štokavski, dakle, ponovno srpski, pa je po toj teoriji i Vukovićev mjesni selački govor, u kojemu je znatan štokavski sloj, zapravo iskrivljeni srpski govor, pa je i njegov prijevod Biblije na selački po toj teoriji prijevod na iskrivljeni srpski.
Šteta je što dijalektolog i pjesnik Siniša Vuković ne uviđa da njegove misli nisu samo njegove nego da su itekako poznate i primijenjene na našemu Bliskom istoku, koji prostiranje hrvatskoga jezika povezuje s ozemljem koje se vidi sa zvonika zagrebačke katedrale. Dok promiče ćirilicu kao „naše pismo“, mogao se barem uputiti u to da ćirilična slova u Hrvata imaju drukčiju brojevnu vrijednost nego u Srba te da se u hrvatskoj ćirilici, za razliku od srpske, nerijetko preuzimaju glagoljska slova. Upravo zato je hrvatska ćirilica naše, a srpska njihovo pismo.
Da su hrvatska i srpska inačica ćirilice posve istovjetne, onda Poljički statut ne bi morao iščitavati don Slavko Kovačić ili paleografi iz Staroslavenskoga instituta, bilo bi ga dovoljno dati na uvid Saši Kosanoviću.
Jedan čakavski ili desetci čakavskih?
Na koncu ćemo malo ponoviti gradivo o kriterijima po kojima se razlikuju jezici. Primijenimo li kriterij međusobne razumljivosti, vrlo bismo se brzo uvjerili da čakavski komiški mjesni govor nije teško razumljiv isključivo kajkavcima iz Bednje, nego i čakavcima iz Buzeta, ali i da su južnočakavski govori leksički vrlo bliski novoštokavskomu dubrovačkom govoru i staroštokavskim bokeljskim govorima.
Primijenimo li strukturni (gramatički) kriterij, ponovno ćemo se iznenaditi jer, primjerice, postoji strukturna bliskost između južnočakavskih govora i istočnohercegovačkih govora u Neretvanskoj krajini koji su sinonim za najtvrđu štokavštinu. Primjerice, i brački čakavci i istočnoneretvanski štokavci futur II. često tvore od svršenoga prezenta glagola biti i (najčešće krnjega) infinitiva (npr. ako buden govorit), imaju tzv. predbuduće vrijeme (npr. čakavski bit će ču, štokavski bit će čuo) i imperativ prošli (čakavski bišeš učinit, štokavski bijaše učinit).
Nadalje, štokavci su Bokelji donedavna čuvali dočetni l u glagolskome pridjevu radnom (npr. poginil, vidil), što se na čakavskome jugu održalo samo na Visu, a na sjeveru znatno češće.
Ujedno su naglasni ishodišni sustavi korčulanskih čakavaca i štokavaca iz Dubrovačkoga primorja znatno bliži nego oni korčulanskih i krčkih čakavaca koliko nam se god to na prvi pogled ne činilo tako.
Treba napomenuti i kako je odraz jata u čakavskome vrlo raznolik, od jekavskoga, preko ikavskoga i ikavsko-ekavskoga do ekavskoga, a i da nemaju svi čakavci ča nego i ca, co, čo, pa i što i kaj te bi se tzv. čakavski jezik vrlo brzo s obzirom na upitno-odnosnu zamjenicu i odraz jata mogao razbiti, primjerice, na čokavski ikavski, cokavski ikavsko-ekavski, štokavski jekavski, kajkavski ekavski (niste krivo pročitali, ima čakavaca koji govore što i kaj, piše vam nekoliko redaka iznad), a u Gradišću i na gradišćanskohrvatski čakavski ikavsko-ekavski, gradišćanskohrvatski čakavski ikavski itd. i eto nam učas dvadesetak novih jezika.
O kriteriju smo identifikacije govornika već mnogo pita govorili, no spomenimo još jednom kako su nazivi čakavski, kajkavski i štokavski u opću uporabu ušli iz dijalektoloških radova, da ih običan puk ni književnici koji su pisali tim narječjem nisu rabili do XIX. stoljeća, a i kad su te nazive počeli primjenjivati, uvijek bi uza njih pridodali i glotonim hrvatski, koji se od XIII. stoljeća pojavljuje u hrvatskim čakavskim tekstovima.
Dakle, glotonim je hrvatski prirodan i potvrđen, a pridjev je čakavski u jezik svakodnevice ušao kao dijalektološki terminus technicus. Još jednom pripominjem i kako ne poznajem ni jedan jezik, pogotovo ne jezik s tisućljetnom tradicijom, koji je imenovan po upitno-odnosnoj zamjenici, a pozivanje na autoritet stranih jezikoslovaca koji hrvatski ili ne poznaju ili ga tek natucaju u nekoj normalnoj državi ne bi bilo stvar prestiža nego bi se prikazivalo kao natruha kolonijalizma, kako me uputio ponosni hrvatski Bunjevac Ivan Dulić.
O genetskome kriteriju može se raspravljati jer je jedini pouzdani predak svih slavenskih jezika praslavenski, ali je isto tako razvidno da snopovi izoglosa ne prate nužno granice suvremenih hrvatskih narječja, pa se, osim pitanja je li postojao neki zaseban južnoslavenski prajezik, postavlja pitanje na koje se idiome mogao raspasti.
Jezikoslovni oksimoron – zajednički jezik, a zasebna čakavica
Da me se ne bi krivo shvatilo, osobno sam za svaki vid očuvanja mjesnih govora, od podizanja svijesti o važnosti tih govora do pisanja priručnika, ali ne nauštrb hrvatskoga imena jer je upravo hrvatsko ime utisnuto u čakavske spomenike od početaka pismenosti i razvoja hrvatske književnosti, čakavskim je narječjem govorila većina hrvatskih narodnih vladara, a njime su govorili i domaćini zasjedanja Hrvatskoga sabora u Bihaću nakon Krbavske bitke 1493.
Čakavsko narječje čuva izvornu hrvatsku leksičku posebnost, ali nas je u doticaju s romanštinom uklopilo u mediteransku i zapadnokršćansku uljudbu te time učinilo „svjetskima“.
Upravo zato ne smijemo nasjesti na pokušaje zloporabe njegove posebnosti u okviru trojedinoga nam hrvatskog jezika (a trojedino nam je bilo i kraljevstvo) pogotovo kad nam dolaze iz onih središta iz kojih se promiče priča o zajedničkome jeziku. Dajmo već jednom pobijedimo kampanilizam!
Domagoj Vidović, identitet.hr
