U suradnji s Croatia Recordsom Hrvatska pošta održala je 4. srpnja 2018. promociju prigodnih poštanskih maraka u caffe-baru i music shopu Nova ploča u Bogovićevoj ulici u Zagrebu.
Na promociji su uime obitelji Dedić i Vukov bile Gabi Novak i Ivana Vukov, a Dubravko Majnarić, nekadašnji glavni urednik Jugotona, podijelio je s okupljenima nekoliko crtica iz života naših slavnih glazbenika.
Arsen Dedić, Ivo Robić i Vice Vukov velikani su hrvatske glazbe koje ne treba posebno predstavljati. Hrvati imaju svoje sportaše, ali i svoje glazbenike koji su neodvojiv dio našeg nacionalnog identiteta i ponosa. Oni su naše legende čije su pjesme dio naših odrastanja, naših radosti i lijepih životnih trenutaka, a marke s njihovim likovima obići će cijeli svijet.
Autori prigodnih poštanskih maraka su Ivana Vučić i Tomislav-Jurica Kaćunić, dizajneri iz Zagreba, a Ivana Vučić istaknula je kako se na ovom izdanju radilo više od jedne godine. Posebnost ovog izdanja je što arci izgledom podsjećaju na gramofonske ploče čime postaju zanimljivi ne samo filatelistima nego i širem krugu kolekcionara.
Arsen Dedić
U znaku lava, 28. srpnja 1938. u Šibeniku rodio se u težačkoj obitelji Dedića dječak koji će kao Arsen Dedić tijekom druge polovice 20. stoljeća izrasti u ikoničnu figuru hrvatske kulturne scene.
Odlikaš cijenjene šibenske gimnazije, likovno i pjesnički nadaren (prvim se pjesmama javlja u zagrebačkom Poletu i splitskom Vidiku), obećavajući flautist glazbene škole, do Zagreba, tada mitskog odredišta šibenskih studenata (nekad su to bili Padova i Prag), zaslužit će obje srednjoškolske svjedodžbe kako bi se ujesen 1957. upisao na studij prava.
Spajajući glazbeni i poetski dar stvorio je autentičan kantautorski stil. Obišao je svijet, a njegov kreativni saldo gotovo se ne može nabrojiti! Oko 40 albuma, što službenih, što piratskih, i 32 knjige! Napisao je glazbu za više od 30 igranih filmova, za 140 kazališnih predstava, 21 TV dramu i seriju, 11 dokumentarnih filmova, 10 crtanih…
Uz brojna priznanja i nagrade, Vjesnikovu Nagradu Slavenski, sanremsku Premio Tenco (među prvih devet kantautora u svijetu, u društvu Cohena i Dylana), Premio Brel, brojne Porine i onaj za životno djelo, dvije pulske Zlatne arene i druge. Arsen Dedić neporecivo je konačni dobrotvor koji kao da je desetljećima fascinantnim radom skrbio nad sudbinom hrvatske pop-glazbe darivajući je neštedimice plodovima mnogih talenata sve do svog odlaska 17. kolovoza 2015.
Ivo Robić
Pedesetih godina prošlog stoljeća bio je naš prst u moru zabavne glazbe. Povezivao nas je sa svijetom. Bio je i naš „čovjek džuboks“: što zaželiš, on otpjeva! Tih godina njegove ploče mogle su vam biti cijela diskoteka. Snimio je 62 velika singla (na 78 okretaja!) i tri LP ploče što je – za ionako rijetke vlasnike gramofona – bila kolekcija vrijedna poštovanja. Napokon, bio je naš prvi „gastarbajter“, ujedno i prvi pop-pjevač, do dandanas nažalost i jedini (!) koji je popločao svoj put u veliki svijet show businessa zlatom milijunskog Morgena.
Odluku da ne krene očevim stopama bjelovarskog suca i uglednika (Ivo je, inače, rođen u obližnjoj Garešnici 28. siječnja 1923.) otkrit će nam u Zagrebu mijenjajući studij prava za noćne nastupe i pjevanje na Državnoj krugovalnoj postaji. Sam je skladao neke od najvećih šlagera 50-ih: Srce, laku noć, Ja ću doć’, Za tobom čeznem, Ne plači, nezaobilaznu Samo jednom se ljubi, pa se pokraj zamišljenog spomenika bardu popularne glazbe 50-ih nadaleko ne nazire susjedstvo.
Kada je došao Morgen i glasoviti njemački producent i skladatelj Bert Kaempfert, Robić je zapravo zakoračio u svijet, a u njemu je, barem što se Njemačke tiče, dio sebe i ostavio (Za Polydor je od 1959. do 1966. objavio 14 ploča!).
Činjenica je da ćete od tada u mnogim važnijim svjetskim enciklopedijama i brojnim knjigama koje istražuju fenomene u popularnoj glazbi naći Ivu Robića.
Davno uzdignut na pijedestal našega kralja šlagera, preminuo je nakon kraće bolesti u riječkoj bolnici 9. ožujka 2000.
Vice Vukov
U doba najveće popularnosti festivala zabavne glazbe (od kraja 50-ih do početka 70-ih godina) Vice Vukov (Šibenik, 3. kolovoza 1936.) nedvojbeno je njihova najsjajnija zvijezda. Teško bi ovaj ograničeni prostor bio dovoljan da se pobroje svi njegovi uspjesi od pojave na Opatiji ’59 do Zagreba ’71.
Dvaput je bio drugi na festivalu Intervizije (istočnoeuropski pandan Euroviziji), a također je dva puta zastupao i bivšu državu na Eurosongu: 1963. u Londonu i 1965. u Napulju.
Ovaj Šibenčanin apolonskog profila i lijepog baritona, moćnog, visokog registra pojavio se u Opatiji niotkud i otprve pobijedio s „pjesmom koja je iznenadila i temeljno promijenila moj život“, kako je sam Vukov doživio svoj debi u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner sa skladbom Mirno teku rijeke.
Početkom 1972., u vrijeme hrvatskog proljeća i tragičnih događaja koji su ga obilježili, da bi izbjegao uhićenje, Vice je prisiljen ostati u inozemstvu, dok su mu u domovini zabranjeni javni nastupi i snimanja, što ga je pretvorilo u svojevrsnoga nacionalnog martira. Kada se 1989., nakon gotovo dvadesetogodišnjeg estradnog egzila, vratio s novom pločom Bella Italia, taj je naslov u ušima brojnih štovatelja zazvučao kao lijepa Hrvatska.
Vice Vukov je autor triju knjiga: Pogled iza ogledala, Tvoja zemlja i Moji pariški zapisi. Pao je niza stube u Hrvatskom saboru 17. studenog 2005., te je tri godine proveo u komi. Umro je u snu, 24. rujna 2008. u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Zagrebu.
Maxportal/Foto:promo
