VELIKI i glasoviti hrvatski umjetnik Zvonimir Mihanović najtraženiji je i najskuplji hrvatski slikar na svjetskome zahtjevnom tržištu slika. U svome prekrasnome ateljeu u obiteljskoj kući u Splitu neumorno stvara, ali ne više od pet ili šest slika godišnje za poznate kupce, mahom moćne i bogate pojedince iz svijeta biznisa, politike ili estrade u svijetu. Kaže da je rasprodan godinama unaprijed.
Njegov hiperrealistički stil odavno je postao dio njegova umjetničkoga identiteta, a time je Mihanović postao i svojevrsni hrvatski brand. Cijena njegovih slika postiže velike iznose i zato ih i ne prodaje u Hrvatskoj, a zanimljivo je kako su na jednoj izložbi u američkome Aspenu prije desetak godina sve slike rasprodane u roku od dva sata. Mihanović se školovao, živio i djelovao od Splita, preko Pariza do New Yorka, iza sebe ima nevjerojatno golemo iskustvo o kojemu se može pripovijedati unedogled.
Osim što je izniman i nesvakidašnji umjetnik, Zvonimir Mihanović, rođen 1946. godine, čija je obitelj podrijetlom iz Poljica u splitskome zaleđu, a u kojoj je bilo umjetnika, političara (dr. Nedjeljko Mihanović, svojedobni predsjednik Hrvatskoga sabora stric mu je) prošao je put od uličnoga portretista do slikara na čije izložbe hrli elita.
Kaže da je zaljubljen u Hrvatsku, Dalmaciju, obiteljski odgoj smatra osnovom svega, ne samo patriotizma, nego i kulturnoga identiteta i bilo kakve životne filozofije, a tu je i sredina u kojoj je cijeli život bio vezan uz crkveni zbor, u odgoju su važni, smatra, baka i djed jer roditelji obično jako mnogo rade, a baka i djed imaju vremena i prenesu vam kulturološko-povijesno nasljeđe koje trebate usvojiti.
Gospodine Mihanoviću, nakon brojnih izložaba u svijetu, nakon rasprodanih slika, tisuća grafika, na desetke tisuća plakata s kopijama Vaših slika, jeste li sada u nekoj mirnijoj životnoj stvaralačkoj fazi u kojoj možda možete pomisliti i na retrospektivu, ili su pak narudžbe i dalje neprekidne i vezuju Vas uz atelje?
Ja sam uvijek mirno živio. Moja profesija i način na koji ju obnavljam omogućuje mi i da mogu mirno živjeti. No, dobro, iza mene je dugi period djelovanja i sve te aktivnosti koje ste spomenuli radi moj agent ili galerist tako da ja nikada nisam opterećen s nekakvom organizacijom ili s sličnim aktivnostima koje bi mi oduzimale vrijeme ili smanjivale mir. Pa ipak može se kazati da je sada sve to malo mirnije.
Primjerice, za vrijeme Domovinskoga rata moja mi je profesija omogućila iznimno važne kontakte u svijetu, tada sam maksimalno sudjelovao u humanitarnim akcijama prodajući i grafike i plakate. Na sreću, to je sve iza nas i po tome pitanju mogu reći da zaista mirnije živim. Inače, o svim ostalim aktivnostima računa vode galeristi. Imam dva glavna menadžera, jedan ima galeriju u New Yorku i u Palm Beachu u Floridi, a jedan u Aspenu u Coloradu. Kupci mojih slika veliki su kolekcionari, uglavnom specijalizirani za umjetnost 20. stoljeća.
To su ljudi koji su vrlo značajni u ekonomskome ili u političkome životu pa sam maksimalno bio angažiran kako bih preko njih došao u situaciju pomoći i Hrvatskoj.
Budući da su Vam slike unaprijed rasprodane i to na dulje, je li možda komercijalna dimenzija nadvladala artističku u Vašemu radu, odnosno jeste li se othrvali kušnjama i zahtjevima galerista i naručitelja za što većom produkcijom i profitom, ili to u Vašemu slučaju nije dolazilo u obzir?
Ne. Ako slikar podlegne komercijalnim izazovima, to se može dogoditi samo iz dvaju razloga: ili je pohlepan kao čovjek, što je slabost mnogih ljudi, ili ako nema od čega živjeti, odnosno ako ne uspijeva prodati svoje radove pa je primoran komercijalizirati. Na sreću, kod mene je posve obrnuta situacija.
Dakle niste dolazili u kušnje takve vrste?
Ne, baš zato što ja tako dobro prodajem svoje slike, nisam u situaciji da moram skrenuti u komercijalizaciju jer, hvala Bogu, imam sve što mi treba za lijep, normalan i miran život, a pohlepan nisam.
Koliko ste slika naslikali u karijeri, ako kažete da godišnje napravite najviše šest? Znate li približan broj?
Moj agent ima popis. Ma, to se vrlo precizno znade, on vodi o tomu kompletnu evidenciju, ali na temelju godina djelovanja i činjenica da prosječno napravim pet ili šest radova godišnje, dade se lako procijeniti.
Dakle moglo bi biti oko 150 slika?
Oko 200. Ne mnogo zato što je moje slikarstvo vrlo zahtjevno.
Gdje su te slike danas?
Posvuda po svijetu, ali najviše u SAD-u, te u zadnje vrijeme u Rusiji.
U slučaju retrospektive, kupci se obvezuju na posudbe za potrebe izložbe?
Da, obvezuju se iako to nije baš jednostavno jer su raspršene po cijelome svijetu i vrlo je komplicirano skupiti ih, ni imamo evidenciju o tomu gdje se nalaze. Moji su kupci iznimno imućni ljudi i slike kupuju samo iz ljubavi prema umjetnosti tako da se vrlo rijetko dogodi da se one preprodaju. Predsjednik Reagan, dok je bio na vlasti u SAD-u, uveo je jedan zakon po kojemu, dok je umjetnik živ, u svakoj preprodaji ima neku vrstu autorskoga prava i mora se znati kojemu novom vlasniku ide slika. Moje slike, gotovo sve, kod vlasnika su koji su ih i kupili, njihova ih djeca nasljeđuju.
Cijela svjetska i domaća umjetnička javnost percipira Vas preko desetak motiva kojima se na svim slikama bavite: barke, more, bonaca, suhozid, kuće…
Krivo ste uporabili izraz motiv. Svaki je moj motiv poseban, a moglo bi se govoriti o tematici. Jako je dobro i uvijek je u povijesti umjetnosti dobro kada slikar ima svoju tematiku koju obrađuje cijeli život, dakle kad ima svoju temu o kojoj priča. O mojoj temi može se napraviti beskrajno mnogo motiva. Svaki je motiv različit, a tema uvijek ostaje ista. Naime, tendencija je svakoga slikara da pronađe svoju priču, svoju tematiku. Najvažnije je da imate svoj izraženi i gotov stil koji je dio vas. Moja je svaka slika različita, ali tema je ona koja je vrlo aktualna i prema kojoj ja uvijek imam posebno emotivan odnos. To je, u biti, Dalmacija koja pomalo nestaje, to je jedan mir koji preko svojih slika želim izraziti, a koji je također dosta uznemiren u ljudskome biću.
Iz koje ključne unutarnje estetske ideje, ili iz neke možda životne filozofije, crpite nadahnuće za baš takav hiperrealistički stil, za baš takvu temu i takve motive i kad je ta ideja definitivno u Vašoj svijesti oblikovana kao polazišna za sve Vaše radove? Je li to bilo nakon što ste spoznati da jedino ona kao takva može probiti teško probojne svjetske umjetničke krugove?
Cijela moja priča počela je praktički kada sam ja kao mlad čovjek došao studirati u Pariz ponijevši sa sobom specifičnosti sredine iz koje sam došao: kulturu, povijest, tradiciju, odgoj, vjeru i sve ostalo. Kad sam došao u Pariz, došao sam u sukob i bio šokiran spoznajom neke nove putanje kojom jedan dio svijeta ide.
Danas vam je svijet u svemu podijeljen na dva dijela. Ne samo što postoje velike političke, socijalne i kulturološke podjele. S jedne strane imate ljude koji nekontrolirano idu putem nekakvih novitadi u kojima bez daljnjega ima i vrhunskih umjetničkih rješenja, ali ima i jako mnogo svaštarenja, improvizacije, provokacija, pa čak i dekadence.
S druge strane, imate drugi pravac u kojemu se žele sačuvati davno dokazane vrijednosti koje ne možete izbaciti iz umjetnosti i na tim temeljima razvijati nove umjetničke izražaje. I tu je jaka podjela. Ja pripadam onome dijelu koji želi zadržati sve vrijedno i kvalitetno što je do sada ljudska civilizacija napravila. Nisam opsjednut samo nečime novim i novim zato što je to novo i pod svaku cijenu, pa i pod cijenu rušenja i uništenja onoga što je bilo, samo zato da bi se nešto novo napravilo, kako to mnogi rade.
Moje slikarstvo izašlo je iz mojih emocija i odgoja sredine. Kad sam došao u Pariz, susreo sam izgubljenoga, nekontroliranoga i neemotivnoga modernoga čovjeka. I smatrao sam da će onaj moj mir Dalmacije biti jedna lijepa priča u tome kaosu.
Vaše slike karakterizira božanstvena mirnoća mora, barki, zidova; nema nemira i bjesnila valova, to je nešto posve suprotno slici suvremenoga čovjeka koji je konstantno pod stresom. Je li u tome kontrastu možda i tajna velike jagme za Vašim slikama?
Upravo u tome. Ja imam tako prekrasnih priča kupaca svojih slika, lijepih svjedočenja. Bio mi je dugo misterij zašto i kako ljudi, kupci, nekada iz SAD-a, Japana, Južnoafričke Republike, toliko vole sliku i temu koja potječe iz zemlje u kojoj, u ono doba, nikada nisu ni bili. Ali, neovisno o tomu, osjetili su mir. Moje slike kod modernoga čovjeka pobuđuju dozu nostalgije, dozu opomene da smo mnogo toga izgubili i zapustili u životu, a bez čega se ipak ne može živjeti.
Je li se ikada ijednome hrvatskom umjetniku dogodilo da u dva sata rasproda sve izložene slike, kao što se dogodilo u Vašemu slučaju prije desetak godina na izložbi u američkome Aspenu?
Ja to ne znam. Pitanje prodaje slika druga je tema. Danas općenito većini mojih kolega, bilo u Hrvatskoj bilo u svijetu, nije tako lako prodati slike. Najveći je problem u hiperprodukciji svega, koja ugrožava kvalitetne profesionalne radove. Mnogi kolege koji rade izvrsne profesionalne radove, u poteškoćama su jer potencijalni kupci koji bi mogli kupovati umjetnost, uglavnom su nepismeni. Osim toga, kao što sam spomenuo, na djelu je hiperprodukcija svega i svačega.
Prije nekoliko godina mogao se pročitati i jedan tekst u kojemu se pokušala osporiti uspješna priča o Vama. U tome se tekstu sugerira kako je Mihanović stvorio lažni mit o sebi, da nije istina oko cijena slika i da imate mračnu stranu, dugove… Kako komentirate takve napise?
Čuo sam da se negdje pojavio takav tekst, neka gospođa da je to pisala, ali gotovo da to ne bih komentirao. Svaki čovjek koji posluje ponekad ima i nekakvih problema. Ja nisam imao nikakvih problema. S mojim mecenom u jednome trenutku pojavio se nesporazum, ali on je vrlo korektno riješen odavno na obostrano zadovoljstvo.
Ni jedan čovjek ne prolazi kroz život tako da u njemu ne bude i nesporazuma, ali to je posve nebitna točka u mome životu pa nemam potrebu komentirati. Odgovaram tek s jednom rečenicom: da svaki moj kupac, svaka prodaja moje slike meni donosi novoga prijatelja. Da vidite vi kakav ja ljudski i prijateljski odnos imam sa svojim kupcima koji me dolaze posjećivati u Hrvatsku, a ja posjećujem njih, dakle komuniciramo i surađujemo.
Da vidite koliko je mojih kupaca samo pomoglo Hrvatskoj u teškim danima naše obrane od agresije. Pomogli su mi ne zato što vole moje slike nego zato što su preko mojih slika upoznali mene kao čovjeka te se stvorilo veliko prijateljstvo, stekli su toliko povjerenje u me da su ono što sam im ja govorio o Hrvatskoj prigrlili kao istinu.
S obzirom na cijenu koju postižu slike, smatrate li se enormno bogatim čovjekom u materijalnome smislu?
Gledajte, ja sam rasprodan po pet ili šest godina unaprijed. Uvijek postoji 20 do 30 slika u narudžbi. Naime, moji kupci vide negdje slike kod svojih prijatelja, na izložbi ili u medijima, pa mi kažu da napravim jednu sliku po svome izboru i želji, a oni će čekati koliko čekati treba. Mnogi kupci koji već imaju moje slike ponovno ih kupuju, npr. za vjenčanja svoje djece ili za neke druge prilike. Moje slike iznimno su tražene u svijetu i meni osim duhovnoga zadovoljstva pružaju uvjete za dobar materijalni život.
Ali Vaše slike omogućile su Vam i široku mrežu vrlo moćnih i utjecajnih ljudi diljem svijeta?
Toliko sam sretan jer moje slike, osim što donose normalan život meni i mojoj djeci, donose mi i drugu vrsta zadovoljstva: preko njih stvaram nove prijatelje u životu. Naime, kupci mojih slika nisu samo ljudi koji vladaju ekonomijom Amerike, to su i oni koji vladaju svjetskom ekonomijom. Toliko su utjecajni u svim sferama da u njima
Je li Hrvatska imala izravne i neizravne koristi od Vaše mreže ljudi?
Mislim, da jest. Najprije, bio sam dio organizacije u New Yorku koja se zvala „Pomoć za Hrvatsku“, a koju je vodio naš poznati liječnik u Americi dr. Pulić. Maksimalno sam sudjelovao u akciji, najprije u prikupljanju materijalne pomoći, u dijelu velikoga programa u kojemu je sudjelovao golemi broj Hrvata u Americi.
Osim toga, na moju sreću, prodalo se jako mnogo mojih grafika i plakata. To mi je na ponos. No morate znati da sam zahvaljujući svojim kontaktima s kupcima svojih slika upoznao velik broj ljudi iz vrha američke vlade kojima sam imao prigodu govoriti istinu o Hrvatskoj. Mislim da su moje informacije koje sam imao prigodu govoriti važnim ljudima u vrhu američke politike vjerojatno dobro došle u tome trenutku i nadam se da su pozitivno utjecale na odnos Amerike prema događajima u Hrvatskoj.
Jeste li prošli egzistencijalni i esencijalni put od dna do vrha, od očaja do trijumfa? Može li takav trnovit put mladim talentima ubiti a priori volju da uopće pokušaju uspjeti? Ima li nečega na što na svome putu niste ponosni?
Ništa ne treba ni dramatizirati ni romantizirati u životu. Više manje, put svakoga čovjeka koji želi napraviti nešto više u životu sličan je. Dakle ja sam bez ikakvih stipendija otišao studirati u Pariz, ali ipak sam se snašao i preživio. Uvijek sam nešto radio: portrete na ulicama, zidarske poslove, bio čuvar kuća… No snašao sam se i u tomu nema ničega posebno patetičnoga ni drastičnoga.
Mnogi će ljudi sve to i danas na sličan način proživjeti. Ali to nije nešto strašno. Uvijek sam bio raspoložen i veseo, nikad nisam bio gladan. Nedostatak stipendije i novca nije me omeo u ostvarenju svoga cilja, ali postoji nešto drugo što je bilo mnogo teže. Došao sam u grad koji se smatra jednim od najvećih kulturnih središta u svijetu. Zamislite što je sve jedan Pariz dao na području umjetnosti tijekom ljudske povijesti. Dolazim sa svojim iskrenim i neiskvarenim osjećajima, dolazim sa svojim svjetonazorom. Doživio sam šok jer se dogodio atak na moj svjetonazor.
Prvoga dana Akademije, čemu sam se toliko veselio jer sam znao da ću ondje učiti o umjetnosti, dogodilo se da sam gotovo fizički bio prebijen jer nisam htio sudjelovati i biti političkim opredijeljen kao ostali studenti koji su cijeli fakultet izlijepili komunističkim zastavama i parolama, maoistima, staljinistima… Bilo je to 1971. Dakle, zamislite, ja se nađem na likovnoj akademiji, a među studentima nitko ne govori o umjetnosti, nego se rade samo demonstracije, tučnjave s policijom…
Kako ste prevladali taj šok ataka na svoj svjetonazor?
Jako teško jer sam osjetio ozbiljan pokret rušenja europske civilizacije, koji je i danas vrlo raširen. Želim otvoreno reći kako i danas postoji cijeli sustav ili pokret koji u ime apsolutnoga liberalizma otvara vrata svemu i svačemu što se na kraju pretvara u diktaturu. Nitko više nije slijep da ne vidi kako suvremena Europa ignorira kršćanstvo i kršćansku kulturu na kojoj je nastala i stvara novi profil europejca indiferentnoga prema svemu, prilično nepismenoga i uglavnom orijentiranoga hedonizmu.
Je li se većina umjetnika konformistički prilagodila toj tendenciji?
Ne, rekao bih da je ta podjela pola-pola. Tako je svuda, tako je i u Hrvatskoj. Pogledajte kako je u Hrvatskoj: kad progovorite o vrijednostima koje smo štovali stotinama godinama, navale na vas, gotovo da vas ne pojedu.
Znamo tko je Zvonimir Mihanović u umjetničkoj pogledu, ali tko je Zvonimir Mihanović u političkome smislu, po političkome opredjeljenju?
Iznad svega sebe smatram rodoljubom. To je zakon prirode i uvjet da se stvori bolji život. U najrazvijenijim zemljama svijeta vidim i snažno rodoljublje. Kad putujete širom Amerike gotovo na svakoj kući vidjet ćete da se tijekom cijele godine vijore američke zastave. Ljudi mogu biti različitih političkih mišljenja kad je u pitanju ekonomija, porez i razne druge stvari, ali kad je u pitanju ljubav prema Domovini, svi bi trebali biti isti. Tako je to bilo u ljudskoj povijesti, tako je i danas i nikad se nije dogodilo da je jedan narod doživio veliki napredak bez rodoljublja.
No Hrvati su imali teško 20. stoljeće, dva puta smo se našli na strani gubitnika, a onda smo upali u diktaturu komunizma koji nam je nanio veliko zlo. U cilju općega dobra i humanosti svi građani trebaju odbaciti sve ono što je naslijeđeno od komunizma da bi mogli stvoriti novo zajedništvo, toleranciju i rodoljublje. Primjerice, trebamo prestati govoriti protiv vlastite države, a takvo što nisam doživio ni u jednome narodu na svijetu. Hrvatski narod mora znati da ga je netko tko naučio s ciljem da ga uništi.
S obzirom na takva stajališta, kakvim procjenjujete današnje stanje u Hrvatskoj?
Budući da sam vrlo zainteresiran i da mi je bitno kako će mi djeca ovdje živjeti, duboko razmišljam o današnjemu stanju. Imam jako mnogo razumijevanja da nakon svakoga rata što ga jedan narod proživi, treba neko vrijeme kako bi stvari došle na svoje. Smatram da Hrvati nikada, nakon kralja Zvonimira, nisu bili u boljoj situaciji. Također mislim da trenutačno na čelu imamo vrhunsku ekipu mladih ljudi, mnogo kvalitetniju no što imaju mnoge europske države koje stalno uzimamo za uzor.
Ne očekujem čuda od ove državne vlasti jer čuda nitko ne može napraviti, ali postoje u politici samo dva puta, jedan krivi i jedan pravi. Osobno smatram da će ova vlast sjediniti razjedinjeni hrvatski narod, da će napraviti najbolje što se može napraviti. Ali nemojmo zaboraviti da je Hrvatska u jednome sustavu svijeta koji ima moć, namete i svoje uvjete. Ni mi nismo, kao ni bilo koja zemlja, sto posto slobodni ni suvereni.
Jeste li član neke političke stranke?
Nisam, ali sam oduvijek pomagao, glasovao i glasujem za HDZ.
Tko je za Vas najveći hrvatski političar u povijesti?
Jako je teško to kazati. Bilo bi žalosno da je to samo jedna osoba. Nakon tisuća godina hrvatski narod sjeća se svojih kraljeva, Zvonimira, Tomislava Krešimira, a sjeća ih se zato što ćete i u tekstu Tome Arhiđakona vidjeti da splitski, dalmatinski obrtnici, za vrijeme kralja Tomislava pišu jedno pismo u kojemu zahvaljuju Bogu što im je dao dobroga, poštenoga i pametnoga kralja koji je omogućio da proizvodnja, trgovina i obrtništvo bujaju u Dalmaciji. Dakle da nije bilo velikih pojedinaca, ne bi Hrvatska opstala u užasnim uvjetima tijekom mnogostoljetne povijesti. Bilo je pojedinaca koji su se našli u teškim okolnostima. Zamislite uvjete koji su dopali Zrinske i Frankopane koji su izgubili glavu na Sigetu. Teško mi se opredijeliti za jednoga pojedinca.
Obično se ljudi u odgovoru na takvo pitanje opredjeljuju između Starčevića, Stepinca, Radića, Tuđmana…? Ne sugeriram Vam, samo kažem…?
Ja sam veliki štovatelj blaženoga Stepinca i svaki put kad dođem u Zagreb, rijetko se dogodi da ne pođem na grob pomoliti se. Ali imam u sebi veliki ponos na veliki broj pojedinaca tijekom povijest i da nije bilo tih pojedinaca, ne bi bilo Hrvatske.
Kakvo je Vaše mišljenje o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu?
Dr. Franju Tuđmana osobno sam poznavao. Prvo moram kazati da je njegova zadaća bila neopisivo teška. Možda nikada u povijesti hrvatskoga naroda vjerojatno nitko u težim uvjetima nije stvarao hrvatsku državu. Njemu je to i uspjelo. Jednostavno je nevjerojatno koliko je toga taj čovjek stavio na kocku u interesu toga cilja. Stavio je na kocku vlastiti život i život svoje obitelji. On je bio u strašnoj situaciji. Nije nam jedini neprijatelj bila jugoslavenska vojska, bilo je tu još mnogo tibetanskih vukova izvan Hrvatske koji su sve činili da on ne stvori Hrvatsku. Odigrao je strašno veliku ulogu i izborio se za hrvatsku državu.
Ja mu jedino zamjeram privatizaciju. Smatram da je nesretno sprovedena. Ne znam, možda ga je rat u tome onemogućio, ali, na žalost, hrvatski je narod zbog ovakve privatizacije doživio veliki psihološki šok i razočarenje.
Tzv. indeks sreće prosječnoga Hrvata nije posebno visok. Zapažate li da su ljudi nezadovoljni?
Da, kada razgovarate s pukom. To nigdje u svijetu nisam vidio, no smatram da Hrvatska spada u skupinu najrazvijenijih zemalja u svijetu pa neka govori tko god što hoće. Prošao sam svijet i vidio. U svijetu je oko sedam milijarda ljudi, pogledajte kako živi pet do šest milijarda. Točno je da u Hrvatskoj ima problema, ali Hrvatska je u ekonomskome i svakome smislu u vrhu. To ja tvrdim, i to ne zato što je meni dobro.
U Americi 50 posto ljudi materijalno gore živi nego u Hrvatskoj. Isto tako, te neke priče o iseljavanju naroda obična su manipulacija. Znate tko iseljava? Gotovo isključivo bogata mladost. Oko 90 posto takvih je, a ja to najbolje znadem jer mi 50-ak puta godišnje dolaze kako bi im pomogao da dobiju vizu. Rekao sam sebi: prvi put kad mi netko naiđe tko je objektivno siromašan, da nema živjeti od čega, pomoći ću mu, ali takvih uglavnom nema. Sve su to djeca bogatih roditelja s velikim tvrtkama. Nastalo je jedno pomodarstvo, ali kad pitate običan narod, u nekim anketama ljudi govore da je ovo luda država, svašta govore protiv države. Ja im poručujem neka budu sretni s hrvatskom državom.
Stvara se revolt prema državi, na sva zvona govore se o korupciji, ali svi ti veliki kritičari trebali bi vidjeti vani što je prava korupcija. Kad bi to spoznali, brzo bi prestali pljuvati po vlastitoj državi.
Hrvati su često izloženi optužbama za fašizam, za nacionalizam. Uz inozemne neprijateljske krugove, u tim klevetama prednjačili su u zadnjih 15-ak godina državni političari, Mesić, Josipović. Vi ste proputovali cijeli svijet i možete li reći jesmo li zaista mi Hrvati takvi?
Hrvatska je jedina zemlja u svijetu gdje se nacionalizam smatra nečim negativnim. Svi dobro znamo tko nam je taj kompleks nametnuo. Jednome velikom dijelu naroda, na žalost, nedostaje nacionalni osjećaj i ponos. Nacionalizam ne znači prezirati neki drugi narod, nacionalizam je i rodoljublje koje sadrži, uz nacionalne simbole, i pravo na vlastiti identitet.
Nije li skandalozno kada netko jednome Zvonimiru Mihanoviću koji se kreće po cijelome svijetu, ima mrežu prijatelja u mnogim nacijama, državama i kulturama, utjecajne i moćne, da netko uopće Hrvatima koji komuniciraju s cijelim svijetom, a posredstvom turizma druže se i prijateljuju s mnogim nacijama, dakle da dođu neki čudni likovi proglašavaju Vas i nas fašistima. Nije li to apsurdno?
Budući da smo se u 20. stoljeću stjecajem okolnosti našli na strani gubitnika, mnogi su mislili da im to daje za pravo raskomadati nas i podijeliti. Na žalost, takve tendencije postoje i danas, ne samo na razini Balkana, nago i na razini Europe, a onda je najlakše omalovažiti vas ili uništiti kao narod tako da vas se proglasi fašistima. Jasno, to je najviše radio komunistički sustav. Na sreću, to sve već pripada povijesti i ne smijemo se dati provocirati niti na to reagirati.
Imate li kakve druge preokupacije osim slikanja, postoji li u Vašemu danu, primjerice, dokoličarska dimenzija – druženje s prijateljima, odlazak nekamo u konobu ili drugamo?
Cijeli svoj život, bilo da sam u New Yorku ili u Splitu, svaku večer, ali baš svaku večer, u društvu sam svojih prijatelja. Nikada u životi nisam navečer ostao kući. Čak i jednom kada je bilo bombardiranje Splita, bilo je oblačno, nije bilo zvijezda, nije bilo struje, potpuni mrak, niti jednoga jedinoga svjetla. Svi su ostali doma, a ja sam se dogovorio sa svojim prijateljem, kolegom slikarom, i mi smo s upaljenim upaljačem hodali po Splitu.
Thompsonove pjesme vrijedna djela, ali on svoje nastupe mora drukčije oblikovati!
Volite li, domoljubne pjesme, primjerice one Marka Perkovića Thompsona?
Iznimno volim njegove pjesme. One su vrlo vrijedna glazbena umjetnička djela. Također, one predstavljaju veliki prinos hrvatskoj kulturi , ali i prinos izgradnji hrvatske nacionalne svijesti. No, ipak, gospodin Marko Perković Thompson trebao bi svoje javne nastupe malo drukčije oblikovati jer ponekad nepotrebno napravi štetu sebi i hrvatskoj javnosti.
Nikad ne ću zaboraviti Vukovar!
Ovih je dana godišnjica vukovarske tragedije. Kakve asocijacije budi u Vama ime toga našega herojskoga grada?
Ima jedna lijepa priča koju nikada ne ću zaboraviti i koju često pričam svojoj djeci. Kad je Vukovar bio pred samim padom, nalazio sam se u jednome splitskome kafiću. Ondje se puštala pjesma: „Nikada ne će narod zaboraviti Vukovar“. Bio sam jako tužan, čak bih mogao reći da je to bio jedan od najtužnijih dana u mome životu.
Svake godine sa svojom djecom i prijateljima dođem zapaliti svijeće u Vukovarskoj ulici u Splitu. Iako jako tužan zbog sjećanja na taj događaj, osjetim se ipak sretnim i ponosnim na hrvatsku mladost jer vidim da je već netko prije mene dva tri kilometra dugu Vukovarsku ulicu ukrasio upaljenim svijećama.
Sjetim se uvijek doživljaja iz kafića pa promislim: Bože, hvala ti, što narod nije i što nikada ne će zaboraviti Vukovar.
Razgovarao: Ivica Marijačić/foto Hrvatski tjednik
