Vinko Vukadin: Devet razloga da se iziđe na izbore i bira PROMJENA

Predsjednički izbori su izbori za skoro najnevažniju političku funkciju u pogledu operativnih kompetencija, ali su izbori s najvišim udjelom simbolike i poruka kakva bi trebala biti budućnost naroda i države. 

Piše Vinko Vukadin

Politika bez ideologije je kao vino bez alkohola.

Na ovim predsjedničkim izborima imamo dva kandidata (uf jesam otkrio nešto novo :))

Od ta dva kandidata, oprostite na muškom izražavanju, naporno mi je genderirat svaku riječ, niti jedan ne odgovara idealnim pretpostavkama naroda koji je već godinama u krizi: moralnoj, duhovnoj, a posebno ekonomskoj. Predsjednik ne će moći donositi odluke koje bi mogle poboljšati ekonomsko stanje, tim više što je ono katastrofalno pa ga i najbolji predsjednik ne može brzo popraviti, a ova vlada je toliko uvjerena u ispravnost puta prema provaliji da je jedino za nadati se da će uskoro nestat novaca u državnoj blagajni pa da se narod osvijesti i počne koristiti svoje pravo da smjenjuje nesposobne.

Tu smo već kod razloga:

1) U demokraciji vlast pripada narodu – i to većini – Izborom Josipovića bi narod još jednom pokazao da uopće nije svjestan mogućnsoti da se politika mijenja smjenjivanjem političkih kasta sve dok na vlast ne dođu novi ljudi. Kolinda nije novak, nije ništa novo, ali bi smjena Josipovića bila poruka da nitko nije Bogom dan. Svaki sljedeći političar bi morao znati da narod mijenja one koji ne rade.

2) Kažnjavanje nerada – Josipović u svojem mandatu nije odradio ništa od onoga što je obećavao, a najmanje se zalagao za pravdu prema ugroženima. Njegov rad se svodio na prikupljanje poena u njemu bliskim agencijama za ispitivanje javnog mišljenja, na protokolarne prijemove radnika, ali je mirno gledao kako se urušava gospodarstvo.

3) Raskid s komunizmom– Na ovaj razlog će mnogi reći da nema komunizma, al ako se ozbiljno pozabavimo tom tematikom uvidjet ćemo da je komunistički sustav sveprisutan. Od FINE do zatvaranja studenata jer su lijepili plakate na kojima iznose kritiku komunizma. Josipović kao predsjednik je na najbrutalniji način u svojem mandatu promovirao vrijednosti koje su u čistoj suprotnosti s načelima slobode i odricanja od svih diktatorskih ideologija. On je bio čista suprotnost svakom usporedivom predsjedniku Europe koji nebi ni dana izdržao na svojoj fotelji da se usudi relativizirat ili simpatizirat nekoga tko je bio simbol i nositelj neke diktature. Josipović je osoba koja je bez imalo srama krenula u izbornu kampanju s trga komunističkog diktatora Tita. Razumljivo je da u Hrvatskoj ima još ljudi koji tuguju za komunizmom, al to nije razlog da predsjednik očijuka s idejama diktature. I u nacizmu su neki bili sretni.

4) Borba zaslobodu i branitelji – Josipović je na najbezobrazniji način pokušao usporediti hrvatske branitelje koji su stvarali slobodnu i demokratsku Hrvatsku s partizanima koji su stvarali Jugoslaviju te time pokušao izjednačiti hrvatski grb na vojnoj odori hrvatskog vonjnika s petokrakom koju su nosili oni koji su razarali Vukovar.

U Savskoj već više od 70 dana protestiraju najteži hrvatski invalidi, ljudi koji su svoje tijelo dali za slobodu. Jedino što je Josipović napravio je bio smušeni protokolarni posjet i pokušaj da ih nagovori da odustanu da bi on u miru mogao opet biti predsjednik. Ni traga empatiji, o kojoj svi bruje, ni traga inteligenciji koja mu se pripisuje, ni traga uglađenosti kojom se diči.

On ima obraza koristiti ih kao opravdanje svoje očekivane pobjede iako su ti isti izrijekom pozvali narod da njemu ne daju glas. Mogli su šutjeti, ali nisu. Oni se nisu odlučili ni za jednog od tri preostala kandidata, ali su izrijekom rekli: samo ne Josipović . Naravno da ima i branitelja koji ga podražvaju, to je njihovo pravo, al činjenica da predsjednik nije učinio skoro ništa da se s prosvjednicima pregovara govori da su oni njemu samo teret u ovo izborno vrijeme, a ne stvarna briga. On tvrdi da je bio i bit će aktivni predsjednik, a nije u stanju odlučno stati u obranu prava na dostojanstven život branitelja?

5) Umirovljenici i ovršene obitelji – Josipovića u kampanji ovršene obitelji i umirovljenici zanimaju smao marginalno. U njegovom mandatu je mirno gledao kako se smanjuju mirovine, kako se povećava broj obitleji pod blokadom, a nije nikakvim posebnim djelima pokazao da ima osjećaj za tu socijalno ugroženu skupinu. Njega ne zanima hrvatski umirovljenik, njega zanima njegov glas, a dobiva ga samo pomoću nečinidbe i neuplitanja, što bi predsjednik morao.

6) Gospodarstvo – promjene u ustaljenoj politici si neophodne da bi došlo do stvaranja radnih mjesta, a Josipović je glavni eksponent ove vlade, iako ne formalno. On je jedan od ekipe iz samoga vrha. Ova vlada od do sada nije uspjela zaustavii pad gospodarstva, iseljavanje mladih i stabilnost pravnog sustava koja je neophodna za investicije. Umjesto toga oni govore da su najbolji, optužuju paušalno prethodnike i ne provode strukturne reforme. Josipović je njihov kandidat i glas za njega bi bio signal da se može nastaviti istim smjerom.

7) Korupcija – Josipović svako malo ističe korumpiranost nekadašnjih HDZ-ovih šefova. S pravom. Mogli bismo mu vjerovati kada bi istim žarom isticao korumpiranost svih političara i elita bez obzira na stranačku pripadnost. Ako samo letimično pogledamo imena ljudi koji su upleteni u korupcijske afere onda možemo zaključiti da korupcija u Hrvatskoj nema boju, ona je općepolitička pojava. Njegova borba protiv korupcije je očito hinjena i služi samo optuživanju političkog protivnika, a ne stvarnom raščišćavanju močvare u kojoj se guši hrvatsko društvo.

8) Neohodnost promjena – Hrvatska se nalazi u predgrčkom stanju. Vrijeme za promjene pomalo ističe. Premijer i vlada su toliko zaraženi svojim likom i djelom da niti ne primjećuju da nam je gospodarstvo u ponoru, da se mladež iseljava i da možemo očekivati bankrot. Hrvatska suverenost ne postoji ni na jednom jedinom prodručju, a nema nikakvih znakova da je netko u stanju reći da je dosta. Izbori su prigoda da dođe do promjene, pa makar i površne, ali bez malih koraka nema ni onih velikih. Glas Josipoviću bi bio pritisak na papučicu gasa, a ne povlačenje simboličke kočnice pred provalijom.

9) Jasna poruka o snazi naroda – neizborom Josipovića poslat ćemo poruku svima koji nas žele vratiti u Jugoslaviju, znam da će sad neki skočit, da je to prošlo još nesvršeno vrijeme. Poslat ćemo im poruku da smo sposobni smijeniti ih i nasuprot činjenici da drže sve medije, da uvode kazne za pisanu riječ i plakate, da ponovno uvode komunističke metode i da sustavno pokušavaju negirati veličanstvenost borbe za slobodu. Poslat ćemo im poruku da hrvatski narod nije uškopljen nego da je svjestan svoje odgovornosti za promjene.

P.S. Razlog. Izlaskom na izbore i glasanjem za promjene izabrat ćemo Kolindu, koja bi si mogla umisliti da je ona Bogom dana i upasti u istu šprancu kao i Josipović. Na nama je da i njoj i HDZ-u pošaljemo poruku da nije izabrana da bi nastavila kao njezin prethodnik. Nek i ona osjeti da je dobila kredit, nadam se švicarski, da je izabrana jer narod želi promjenu dosadašnje politike. I njoj možemo poslat poruku da je predsjednička funkcija u službi naroda, demokracije, slobode i hrvatske države, a ne u službi bilo koje partije ili ideologije. Poslat ćemo i njoj poruku da je lako smjenjiva.

Ako narod smijeni Josipovića uz svu ovu okovanost medija, svu umreženost i sve novce, onda će taj isti narod smijeniti i Tebe Kolinda ako ne ostvariš ono što obećavaš.

P.P.S. Iziđimo na izbore i pošaljimo poruku da nismo okovani njihovom snagom koju crpe iz naše letargije i beznađa.