Aleksandar Vučić je jedini europski političar koji je u modernoj povijesti, za govornicom parlamenta, hladno i bez afekta izgovorio rečenicu koja je preslik nacističkog pravila odmazde: “Za jednog Srbina, ubit ćemo sto Muslimana.” Danas, tri desetljeća kasnije, Srbija pod njegovim vodstvom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića masovno slavi kao nacionalnog heroja.
Aleksandar Vučić je 1995. godine, za govornicom u Skupštini Srbije, hladno i bez afekta izgovorio rečenicu koja je postala simbol najcrnjeg političkog jezika u Europi nakon Drugog svjetskog rata: “Za jednog Srbina, ubit ćemo sto Muslimana.”
Nije to bila psovka, nije bio bijes, nije bio incident. Bila je to formulacija izrečena u parlamentu, pred kamerama, kao politički program. Rečenica koja je preslik nacističkog pravila odmazde — matematički omjer života, kazne i osvete, pretvoren u državnu poruku.
Vučić je tada bio visoki dužnosnik Srpske radikalne stranke, stranke koja je otvoreno zagovarala etničko čišćenje i ratne ciljeve. Izjava je izrečena jedanaest dana nakon genocida u Srebrenici. U takvom kontekstu, Vučićeve riječi nisu bile samo prijetnja, nego politički signal: nastavak logike koja je već proizvela masovne grobnice.
Usporedba s Josephom Goebbelsom nameće se sama. Goebbels je bio arhitekt jezika koji normalizira nasilje, pretvara kolektiv u žrtvu i opravdava odmazdu kao “nužnu obranu”. Vučićev govor iz 1995. funkcionira po istoj matrici: definira “naše” kao ugrožene, “njihove” kao prijetnju, a ekstremno nasilje kao legitimnu reakciju.
Goebbels je govorio o “totalnom ratu”, Vučić o “sto za jednoga”. Oba narativa koriste matematiku kao moralni alibi.
Ali Vučićev odnos prema Ratku Mladiću pokazuje da ta matrica nije nestala. Naprotiv — institucionalizirana je.
Mladić je pravomoćno osuđen za genocid, ali u Srbiji je pretvoren u heroja. Vučić ga je godinama slavio u parlamentu, javno ga nazivao braniteljem Srba, a u Beogradu je imenovao ulicu njegovim imenom.
Danas, nakon njegove smrti, Srbija svjedoči masovnom slavljenju ratnog zločinca: murali, bakljade, povorke, poruke s mostova, transparenti, pjesme, javne komemoracije koje izgledaju kao nacionalni ritual. To je de facto samopriznanje Srba da su genocidna rulja.
Takvo kolektivno uživanje u ratnim zločinima i genocidu nije viđeno nigdje u Europi nakon 1945. To je razbijanje svih mitova o “negiranju genocida”. Jer negiranje je jedno, a masovno slavljenje izvršitelja genocida nešto sasvim drugo. Time se ruši cijela višegodišnja propagandna konstrukcija o “srpskoj nevinosti” i “antisrpskom Haagu”. Kada se zločin slavodobitno slavi, negiranje postaje besmisleno — jer se istina potvrđuje vlastitim ponašanjem.
Vučić je 2015. u Srebrenici dočekan zvižducima, a nakon što se poklonio žrtvama gađan je kamenjem i predmetima. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović tada je pozvao okupljene da ostanu dostojanstveni i okrenu glave prema pokojnima. Ali simbolika je bila preteška: čovjek koji je prijetio masovnim ubojstvima dolazi na mjesto najvećeg masovnog ubojstva u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Vučić danas gradi sliku državnika koji je “okrenuo novi list”, ali povijest je neumoljiva. Rečenica iz 1995. nije bila lapsus. Bila je politička filozofija. A filozofije se ne brišu promjenom stranke, nego suočavanjem s istinom — koje Srbija, pod njegovim vodstvom, i dalje sustavno izbjegava.
M. Marković/Foto: Tanjug
