ANALIZA: Hrvatska vojska je „Olujom“ postala članicom NATO Saveza

kolovoz 1, 2018 maxportal
Share Button

U Americi je posljednjih godina napisano nekoliko publicističkih dijela o ratu na Balkanu, u kojima se hvali motiviranost i fizička priprema hrvatskih vojnika koji su – kako se navodi – “Oluju” izvrsno proveli.



PIŠE: Denis Krnić, vojni komentator/ Foto: Svebor Lubura

Ako je Moskva u tišini, ignorirajući embargo Zapada, dozvolili naoružavanje Hrvata ubojitom ruskom tehnikom kao što su bili zrakoplovi MiG-21 ili borbeni helikopteri Mi-24, onda su bez dvojbe obuku pružili Amerikanci.

Što su Amerikanci u Hrvatskoj konkretno podučavali?

Tada tek osnovana Hrvatska vojska nije bila slaba strana. Bilo je tu školovanog časničkog kadra (mahom iz JNA) koji je znao organizirati obranu i pripremati ratne planove. Međutim, boljka je bilo niže vojno osoblje, dočasnici koji, sukladno naslijeđenoj JNA doktrini, nije pokazivao inicijativu nabojnom polju.

Također, bila je loša koordinacija između postrojbi srednje veličine, a također, veliki nedostatak bilo je nepoznavanje osnova borbenih vještina pješačke borbe. Vojnik se u borbi ponaša manje-više uvijek isto, bez obzira iz koje je zemlje – puca, uzima zaklon, napreduje, povlači se….

Međutim, kada se gleda vojna postrojba kao cjelinu – vod, brigadu ili diviziju – između NATO saveza i Varšavskog ugovora postojale su ogromne razlike.Recimo, koordinacija pješaštva, oklopnih snaga, topništva i zrakoplovstva… Glavna odlika NATO-ve doktrine je brzina, silina i dobra usklađenost svih vidova vojske.

Šupljinu u znanju hrvatskog dočasničkog kadra, a na inicijativu ratnog ministra obrane Gojka Šuška, ispunili su umirovljeni američki generali jedne američke privatne tvrtke za vojni konzalting koji sa svojim instruktorima u Hrvatsku, u vojarnu na zagrebačkom Černomercu, dolaze u listopad 1994. godine. Uslijedilo je 10 mjeseci žestokog drila i poduke o ofenzivnim vojnim taktikama…

Šušak je Hrvatsku vojsku vidio dobro ustrojenu poput suvremene vojske NATO saveza, visoko profesionalnu uz nadzor civilnih institucija hrvatske države. 10 mjeseci nije bilo dugo razdoblje, ali izuzetno motivirani hrvatski vojnici pokazali su se kao odlični učenici. Na takvu motivaciju savršeno je „leglo“ samopouzdanje koju su dobili američkom obukom.

Obuka hrvatskih časnika i dočasnika uslijedila je u taktičkim radnjama, organizaciji postrojbi, planiranju izvođenja borbenih operacija, korištenju obavještajnih, satelitskih i elektronskih podataka, kompjuterskoj simulaciji i tako dalje. Za tako kratko vrijeme cjelokupna Hrvatska vojska nije mogla biti u potpunosti preustrojena po zapadnom modelu pa je težište stavljeno na obučavanje dočasničkog kadra.

U objavljenim memoarima obuku hrvatskih vojnika spominje i bivši američki predsjednik Bill Clinton.

“U ljeto 1995. navijao sam za Hrvate. Embargo na isporuku oružja nismo oštro provodili. Dopustili smo jednoj privatnoj firmi, u kojoj su radili umirovljeni časnici američke vojske, da poboljša kvalitetu hrvatskih oružanih snaga” – navodi u memoarima “My Life” bivši predsjednik Clinton.

U toj tvrtki su sve sami generali s tri ili četiri zvjezdice. Jedan od njih predvodio 1985. godine hvatanje otmičara talijanskog broda “Achille Lauro”.

Da ne bi bilo krivih zaključaka, nisu američki generali isplanirali „Oluju“ ili prethodne operacije. To nije ni bila njihova zadaća. Oni su „samo“ pružili obuku i nova taktička znanja koja hrvatski dočasnički kadar nije imao.

Sve hrvatske oslobodilačke operacije, čija je kruna bila „Oluja“,  isplanirali su isključivo hrvatski časnici, mahom školovani u JNA i na tome im treba odati poštovanje. Planiranje vojnih operacija je struka i zahtjeva visoko školovan kadar s velikim bazenom stečenog znanja. Tu nije smjelo biti prostora za akcije improvizacijskog partizanskog tipa. U to vrijeme, od 1992. do 1995., takva znanja imali su samo planeri, hrvatski časnici koji su zanat ispekli u JNA.

Treba reći da tijekom 1993. i 1994. američki politički establišment uopće nije bio sklon hrvatskim oslobodilačkim operacijama. Washington se tih godina nije htio snažnije angažirati na području bivše Jugoslavije jer je bio uvjeren da su pobjedu na terenu odnijeli Srbi.

S druge strane, u jesen 1991. Mihail Gorbačov na razgovorima u Moskvi otvoreno je rekao Slobodanu Miloševiću da je „hrvatska državna samostalnost realnost“ i da to Beograd mora prihvatiti… Ali to je neka druga priča u kojoj najviši američki političari, posebno George Bush stariji, nisu ni htjeli čuti za samostalnu Hrvatsku.

Uslijedilo je ljeto 1995. i hrvatska vojna ofenziva.

Već 4. kolovoza pod silinom udara hrvatskog vojnika iz zraka i s kopna, srpske snage tzv. “Krajine“ brzo su se raspale i odmah je bilo jasno da će HV izvojevati potpunu pobjedu. Brzinom pobjede bili su začuđeni i oni u Pentagonu.

Zapadni vojni analitičari su opazili tada da se široki krilni napad odvija prema obrascu taktike NATO saveza. Hrvatska vojska demonstrirala je modificiranu zapadnu doktrinu „zračno-­kopnene bitke“ u kojoj su, pored ostalog, pokazana i jaka artiljerijsko-raketna djelovanja po dubini, precizno djelovanje ratnog zrakoplovstva na strateške ciljeve te snažne psihološko-propagandne aktivnosti uz obavještajnu i logističku podršku potpuno na razini NATO operacija.

Može se slobodno reći, Hrvatska vojska je već 1995. postala članom Sjevernoatlantske vojne alijanse.



Komentari
Share Button