Anto Đapić: Nije južina, to je opasan rukopis Zorana Milanovića

1 studenoga, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kaže narodna poslovica, nije snijeg da prekrije brijeg, nego da sakrije/otkrije tragove. I prikriva, i otkriva, kako tko gleda i kako ga um služi.



Iako je preko 90 posto hrvatskog političkog naroda izabralo Boga za svoje smisleno obilježje, iz nekih teološko-filozofskih i znanstvenih razloga neobjašnjivo puno ljudi se odriče Božjih darova, među ostalim razuma, mudrosti i duha koji nam je darovan, a nismo ga svjesni. Jer da jesmo, lako bismo uočili bit stvari, koja se skriva iza navodnih i projiciranih sukoba na liniji Milanović-predsjednik Republike i Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Ovdje odmah valja naglasiti da je bit stvari iza ovoga Republike, ovo što slijedi – Hrvatske. I formalno, i esencijalno.

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković griješi kad neke Milanovićeve postupke svodi na utjecaj južine, dakle na nepostojanost karaktera i psiholoških preferencija predsjednika Republike Zorana Milanovića, iako u drugom obraćanju javnosti, čitaj naciji, upozorava s potpunim pravom i s jasnom kritikom, medije i novinare, da Milanovićevi postupci nisu osobno prepucavanje. A nisu, nisu ni blizu.

To je naizgled improvizirana, jugom određena javna politika, koja nema veze s južinom, a još manje ima s načelnom Hrvatskom. Ne znam i neću se upuštati u to tko je imao kakvo ustavno i zakonsko pravo odlučiti o tome hoće li ministar obrane Banožić govoriti u Požegi, ili neće.

To ne znam, ali, sve što smo doznali nakon toga ukazuje na jedinstven rukopis Zorana Milanovića i onih koji su ga doveli na mjesto predsjednika Republike Hrvatske, jako opasan rukopis i jako naizgled prijemčiv, ali opasno zao rukopis.

Da bi to shvatili, treba nam dar Boga u koga vjerujemo, u koga se zaklinjemo, kome se zavjetujemo i kome smo zahvalni. Treba nam razum i um.

Idemo redom.

Izabrani predsjednik Republike svojom voljom potpuno uništi vizualno-scensku identifikaciju Republike hrvatskog naroda prigodom svoga ustoličenja, čime, s jedne strane ostavlja dojam skromnog čovjeka prigodnog političkog brenda za golemu većinu ljudi željnih skromnih političara, ali tom istom narodu oduzima vizualnu i simboličku identifikaciju sa snom stotina generacija, čiji smo jako privilegirani sljednici.

Našoj generaciji oduzima pravo na sjećanje i povijesnu simboliku ustoličenja na Markovu trgu predstavljajući to kičom, dok istodobno potiče pristaše i javnu percepciju o bitnosti, ne znam kojega rođendana britanske kraljice, ceremonije pune nevjerojatnog kiča.

Pitate li se zašto? Ako se ne pitate, razmislite zašto je Milanović od ureda hrvatskog predsjednika Republike, izbacujući biste hrvatskih velikana izuzeo ili izbacio i hrvatski povijesni identitet te od njega stvara ured predsjednika Republike? Mislite da je to hir!? Nije.

Ovdje, izbacivanjem bista hrvatskih velikana, koje ljudi naivno tumače osvetom za izbacivanje Tita, koje je učinila s punim pravom Kolinda Grabar Kitarović, jer Tito kao jugoslavenski državnik tu ne spada, Milanović ponovo, nakon ustoličenja i uništavanja nacionalne simbolike s tim činom, nastavlja to uništavanje. Tito s tim nema veze, jer je Tito potrošena igračka i instrument novim hrvatskim generacijama.

Milanović nastavlja dalje. U Okučanima, na proslavi obljetnice blistave, a temeljne pobjede hrvatske države, vojske i policije protiv zatirača svega fizičkog i duhovnog – protiv srpskih agresora, on demonstrativno napušta tu proslavu u trenutku sviranja hrvatske himne zbog jedne od oznaka hrvatskih oslobodilačkih postrojbi – HOS-a.

Demostrativno i navodno hirovito kaže kako te oznake treba baciti u smeće!

S druge strane, Plenković javno kaže da dok je on predsjednik hrvatske Vlade, sve će se komponente obrane i njihova simbolika poštovati. To kaže, iako mu većinu u aktualnoj vlasti čine Milorad Pupovac i Furio Radin, ljudi koji politički opstaju i žive, za razliku od Milanovića, od borbe protiv HOS-a i ZDS.

Milanović nakon toga odlikuje s punim pravom niz hrvatskih vojskovođa i postrojbi HVO-a, ali istovremeno ne priznaje Zakon o državnim praznicima i otvoreno iskazuje prijezir prema Danu državnosti.

To obrazlaže svojom antihadezeovskom interpretacijom, ciljano svodeći državu na identifikaciju s jednom strankom trideset godina poslije, i to strankom protiv koje se vodi neviđeni, nebitno kad je Dan državnosti u pitanju, opravdan ili neopravdan medijsko-politički rat s lijeva, pogotovo s desna.

Nije to Milanovićevo ignoriranje i nepoštivanje Zakona odnos prema Plenkoviću i HDZ-u, kako su mnoge naivčine tumačili. Bio je to još od ustoličenja niz političkih postupaka prema hrvatskoj državi, čiji je predsjednik Republike pred državnim institucijama izrekao da će štititi Ustav i zakonski poredak zavjetom – tako mi Bog pomogao! Po svemu sudeći, ne drži se danog zavjeta.

Pozicija vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i funkcija predsjednika Republike, Milanoviću je širom otvorila vrata legitimnih poziva veteranskih udruga, pogotovo na 30-tu obljetnicu bitke za Hrvatsku, pri čemu mu je omogućeno držati vatrene, bolje ili manje bolje govore upozoravajući i podmuklo podilazeći veteranima porukom da pripadaju krugu “malog broja ljudi” kojima pripada slava.

Totalno suspektno, podmuklo i opet sa skrivenim namjerama, pri čemu je prva skrivena namjera odvojiti dragovoljce i desetine tisuća pripadnika otpora srpskom agresoru od tadašnje državne politike predsjednika Tuđmana, njegovog masovnog pokreta HDZ-a i sveukupnog naroda, laskajući današnjim veteranima i oduzimajući im legitimitet slave. Jer, njegove riječi te ljude pretvaraju u samoorganizirane hajduke, nekakvu vrstu partizana i oduzimaju im nacionalni državni legitimitet, usput pravdajući svoj tadašnji status figurom o malo dobrih ljudi.

Te riječi i to ponašanje su udar na ono svehrvatsko u temeljima države, kao što je mržnja i prijezir prema HOS-u i ZDS udar, pljuska tim veteranima koji ga slušaju, jer pred njima njihovu braću u krvi i slavi ponižava pretvarajući to “malo dobrih ljudi” u suučesnike toga političkog zločina.

Kombinacijom veličanja veterana, odlikovanjima i podilaženjem onima koji mu usprkos svemu hodočaste i ružnih eskapada prema jednako legitimnoj vladi Republike Hrvatske, njenom predsjedniku i ministrima, Milanović nastavlja slijed politike prijezira prema državi. Veliča uistinu zaslužne pojedince i skupine, a osporava njenu simboliku i legitimitet.

To vještom retorikom i navodnim improviziranim retoričkim sukobima s predsjednikom Vlade Plenkovićem predstavlja kao trenutno stanje, kao dnevnu politiku kohabitacije, iako se nikako ne radi o kohabitaciji s HDZ-om i Plenkovićem. Radi se o sukobu s hrvatskom državom. Evo kako.

Uz sve što sam naveo važno je razumjeti najvažnije, a skriveno, neizrečeno, makar pojedinačni povod bio i utemeljen. Svaka politika se čita pretežitim kadrovskim rješenjima. Baš svaka.

Milanović ulazi u sukob s Plenkovićem, čitaj s hrvatskom Vladom, povodom umirovljenja nekog časnika, koje je ministar Banožić proveo. Napominjem da se radi o ne naročito uvjerljivom ministru obrane, odnosno – takva ga javna percepcija obilježava.

Milanović, po Ustavu vrhovni zapovjednik oružanih snaga žestoko reagira, pridajući golemu važnost tom činu, opravdanom ili ne, nebitno je u odnosu na činjenicu da javno nije ni riječi rekao o tajanstvenom pomoru šest hrvatskih vojnika koje su prolaznici pronašli u hrvatskim šumama tijekom ove godine u opasno kratkom razdoblju.

Da je žestoko upozorio ministra Banožića i tražio njegovu ostavku, na što je kao vrhovni zapovjednik imao pravo, ali bio i obavezan, nitko živ ne bi njegov čin shvatio ili mogao shvatiti kao jeftinu politizaciju vojske. I države.

Ali nije ni primijetio da se to dogodilo. No, primijetio je događaj u svom kadrovskom krugu, u odnosu na smrti vojnika i javna šaputanja o drogi i kriminalu u vojsci, potpuno benigne sigurnosne naravi.

Pa je reagirao zabranom govoriti ministru Banožiću na prisegi ročnika. Nebitno je za razumjevanje sustavnosti Milanovićeve politike je li imao pravo na to, ili nije. I, nije taj njegov čin, kako kaže predsjednik Vlade Plenković, uvjetovan južinom.

Krva je to procjena, jer i manje ozbiljni ljudi vide da Milanovićevim postupcima ne upravlja njegova hirovitost, južina ili nepredvidljivost.

To što Milanović radi je već sada jasan sustavan i vrlo opasan politički koncept, apsolutno koordiniran s pozadinskim, ali i otvorenim političkim protagonistima koji su ga ciljano doveli na položaj predsjednika Republike, a očito je i slijepcu da motivi ni ciljevi te goleme i sustavne političke operacije nisu benigni niti su smišljeni za stvaranje bolje nacionalne države.

Predsjednik Republike Milanović iznimno vješto ubacuje gotovo dnevnim porukama klin između organskih i prirodnih sastavnica državnosti, kako onih simboličkih, tako i personalnih.

Napast će ministra Banožića ciljajući Plenkovića, zazivajući ratnog vojskovođu Krstičevića, Plenkovićevog savjetnika za obranu. Poklonit će se žrtvi Vukovara i slavi vukovarskih junaka, a njihovu sastavnicu HOS smatra smećem. Za šefa Ureda imenovat će Orsata Miljenića, svoga ministra pravosuđa, koji mu je na potpis donio lex Perković s osnovnom namjerom zaštite udbaških zločinaca, a Puhovskog će, zato što je karijerno potrošen, prinijeti kao “udbaškog drukera” naivnim patriotima.

U svome uredu će primiti s tjednom učestalosti “ustaškog vojskovođu” Prkačina, a za predsjednika Vrhovnog suda će nakon Zlate Đurđević predložiti Radovana Dobronića, koji u prvom intervjuu nakon izbora nasrće na pozdrav ZDS.

Za savjetnika će imenovati Željka Jovanovića, ministra svoje vlade, koji je neviđenu međunarodnu štetu nanio hrvatskom identitetu pišući pisma s državnim pečatom o nacističko-fašističkom ZDS i opasnoj sklonosti hrvatskog naroda, a za veleposlanike predlaže Ranka Ostojića i Ivu Goldsteina, dva čovjeka čiji je cijeli politički, javni i akademski profil obilježen nevjerojatno ružnom kampanjom međunarodne kriminalizacije hrvatske državnosti.

Smije li netko zanemariti poljudsku svastiku, koja je pred nekoliko stotina milijuna ljudi imala za cilj ustaške simbole i simbol ZDS iz obrane Hrvatske prevesti na nacističko znamenje i obilježje hrvatskog naroda?

Otac Ive Goldsteina je bio posebni savjetnik Zorana Milanovića, predsjednika Vlade, kad je Milanović urbi et orbi u Jasenovcu, pred stranim veleposlanicima i medijima optužio hrvatski narod da je bio preteča Holokausta, a Ivo Goldstein je cijelu, vrlo spornu akademsku karijeru izgradio promičući velikosrpski mit o genocidnosti hrvatskog naroda.

Naivčine s navodnog državotvornog spektra ga optužuju navodeći mu kao ključan krimen fotografiju Tita u veleposlanstvu u Parizu. Ružno je to, ali da je držao fotografiju vojvode Đuića bilo bi to benigno što je sve radio i radi protiv hrvatskog naroda. I da, iza gužve oko nadležnosti u oružanim snagama, razotkrije se bit prijepora između Milanovića i Plenkovića. Ranko Ostojić i Ivo Goldstein.

Nema više nikakve sumnje nikome tko prati političke procese zadnjih desetak ali i više godina, tko se sjeća Josipovića i njegovih politika, Radmana na čelu HRT, koga je doveo Milanović, nastanka MOST-a i promocije Petrova, zatim nakon posrnuća i kompromitacije MOST-a nastanka DP, nakon procesa na ljevici i na tzv. desnici, nakon promocije zajedničke “oporbene platforme” u Saboru nedavno, te nakon riječi da će MOST nakon narednih izbora biti na vlasti koje je izgovorio navodno nezavisni i navodno desni Raspudić, a pogotovo nakon snažnog inzistiranje njegove supruge, Grmoje i njega da je zagrljaj ljevice i desnice u Saboru tek početak, da je u Hrvatskoj u tijeku mađarski recept rušenja Plenkovića i HDZ-a.

Mađarski zato jer se tamo sve, od krajnje ljevice, do krajnje desnice udružilo protiv Orbana.

Za kraj, ne znam koliko je HDZ toga što se događa svjestan, a trebao bi biti. U ovom slučaju se ne radi samo o njihovoj poziciji, što samo po sebi za Hrvatsku ne bi bilo presudno kad taj HDZ, slabašan i nedorečen u mnogim stvarima, ne bi bio i dalje jedina postojeća brana uz probuđeni narod i autentične a ne lažne desničare, očitoj namjeri urušavanja Hrvatske, čemu je izvan svake sumnje Milanović na Pantovčaku uporišna i stožerna točka.

Zato je i doveden, a izbor kadrova oko njega nije hir, nego sustav osmišljen negdje drugdje, koga on ne smije ignorirati. To je istina o južini i prepucavanjima na vrhu države, a ovo što sam napisao – poziv na buđenje i na razum.

Anto Đapić/Foto: cropix/N1


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •