Splitski glazbeni menadžer Ivica Bubalo na Facebooku se osvrnuo na Miljenka Smoju u svjetlo događaja vezanih za postavljanje njegovog spomenika na Matejuški, kroz svoj serijal ‘Ja tako mislim, ja to znam, ja tako mislim’. Njegov status prenosimo u cijelosti.
Pri završetku osnovne škole imao sam dva idole – Hajduk i Smoju. Prije nego bih popio bilu kavu i baškotin morao sam pročitat ‘Dnevnik jednog penzionera’ ili ‘Ćakule na šentadi’ ili bilo što što je on napisao.
Pa je poslije toga došlo ‘Malo Misto’, pa ‘Roko i Cicibela’, pa ‘Velo Misto’. I to je sve za mene bilo nešto najbolje. Ma kakvi Shakespeare ili Dostojevski. Smoje i opet Smoje.
Pa je došao rat, stotine momaka ginu, kolju nas u Škabrnji i Vukovaru i ne mogu virovat. Moj Smoje odredio se na drugu stranu, za agresore. Nevjerojatno, ali istinito. Tada sam ga u sebi proglasio izdajicom, kao što je napravila ogromna većina Splita.
Isto su napravili i njegovi dojučerašnji kolege novinari, konobari i ljudi s kojima je danima jeo i pio.
Ali tada sam sam sebi rekao -za mene kao novinar-kroničar, pisac i sva ostala njegova djela su mi ostala isto draga kao i prije.
Razdijelio sam Smoju na dva dijela: novinar-kroničar-pisac i čovjek.
1. Zašto sam protiv spomenika? Zato što to nije želja velike većine građana, nego nekolicine osoba koji preko njega dižu sebi spomenik.
2. Na taj način želi se sugerirati da je Smoje najzaslužniji i najveći Splićanin od Cara Dioklecijana, što je suludo.
3. Evo dokaza. Tko to u Splitu ima ulicu, spomenik i da se proglasi njegova godina? Nitko. Ali ni blizu, a sve se to dalo Smoji.
4. Zar velikani ovoga grada Runjić, Tijardović, Ana Roje, Beara, Oliver, Boris Dvornik, nisu zaslužili makar jedno od te tri stvari.
Svako tri godine odgledam Malo Misto, Roka i Cicibelu, Velo Misto i tako ću dok sam živ.
M. M. /Foto: pxll
