“Znali smo da je naša informacija točna, izvor je bio siguran i pouzdan. Urednici su vjerovali mladoj novinarki, a ja sam, kao izdavač, vjerovao svojim urednicima”, tvrdi Ninoslav Pavić, bivši vlasnik Jutarnjeg lista i novinskog konzorcija EPH.
U tekstu kojeg za dnevni list „24-sata“ potpisuje kao autor/komentator, Pavić iznosi detalje i motive objave proslavljenog članka iz 1998. :”Dr. Tuđman iznio nepotpune podatke o imovini svoje obitelji: ANKICA TUĐMAN OROČILA JE 210 TISUĆA DEM.“
Kaže da je bio krajnje svjestan kako ima posla s „moćnom bankom “ (ZABA) i „nedodirljivim diktatorom“ (dr. Franjo Tuđman), ali se nije bojao posljedica i moguće represije. Banka i diktator na jednoj strani, a na drugoj njegov „privatni dnevni list“, kako kaže „još u povojima, star svega nekoliko mjeseci“. Takoreći dojenče.
Svoje osobno herojstvo i veliko otkriće redakcije Jutarnjeg, opisao je naširoko u listu koji nije njegov nego mu je, iz neobjašnjivih razloga, ustupio svoj prostor za autopromociju. Uredništvo 24 sata predstavilo je Pavića kao „prvog medijskog mogula Hrvatske… opsesivno, strastveno posvećenog novinarstvu“.
Pavić svjedoči da je članak o Tuđmanovoj štednji objavio unatoč izvjesnom riziku („Nismo brinuli zbog neke državne represije ili mogućih sudskih progona. Bila nam je važna samo vjerodostojnost“). Zanimljivo, poslije članka Pavić i „Jutarnji list“ nisu snosili nikakve posljedice, ali se haranga povela protiv informatorice Ankice Lepej.
“Jutarnji” je posve normalno, kako Pavić navodi, “nastavio svoj uspon, rast i razvoj”. Neustrašivi nakladnik uskoro je od „dnevnika u povojima“ izgradio „najveću medijsku kuću u Hrvatskoj“ , a sam je postao jedan u plejadi hrvatskih moćnika. Naš Rupert Murdoch.
Da nisam proveo petnaestak godina u „Globusu“ i „Jutarnjem listu“, ovo bi mi se učinilo kao zgodna platforma za portret netipično uspješnog hrvatskog izdavača. Koji pliva uz struju, ne da se zastrašiti od centara moći, pljuje u lice vlasti i spreman je ustati u zaštitu „zviždača“, a iznad svega cijeni istraživačke uratke svojih „beskrajno talentiranih novinara“.
Sve do tada, do čuvene naslovnice s Tuđmanom, „Jutarnji“ je u javnosti slovio kao glasilo Tuđmanovog savjetnika, Ivića Pašalića, kojeg novinari „Jutarnjeg“ redovito izvlače iz mulja raznih afera. Pavić je u Pašalićevu obranu bio spreman ići tako daleko da objavljuje očigledne novinarske konstrukcije i čiste krivotvorine.
Svega nekoliko mjeseci prije otkrića o Tuđmanovoj štednji, urednik Davor Butković krivotvorio je izjavu bankara Marka Marčinka u aferi Dubrovačka banka, kako bi demantirao umješanost Ivića Pašalića. Pored toga objavio je i falsifikat ortačkog ugovora iz Dubrovačke banke koji je brzo raskrinkan.
Ta je afera, pred sam kraj Tuđmanovog života, uzdrmala njegov kabinet i cijeli HDZ. Navodni ortački pokušaj preuzimanja Dubrovačke banke završio je oslobađanjem svih osumnjičenih, a Pašalića, navodnog tajnog „petog ortaka“ nisu uspjeli ni optužiti.
Marko Marčinko, jedini od pet navodnih ortaka, završio je u zatvoru. Njegova žena izvršila je samoubojstvo, a on se po izlasku iz zatvora posvetio jogi, astrologiji i unucima.
Jutarnji list je od početka afere bio na strani prvog Tuđmanovog suradnika Ivića Pašalića. Zašto? Što ih je natjeralo da tada drže stranu Tuđmanovom savjetniku za unutranju politiku, bivšem glavnom tajniku HDZ-a u milijunskim aferama zbog kojih su padale glave, a samo nekoliko mjeseci kasnije prozovu njegovog šefa i šefa države zbog legalne štednje koju nije prijavio u imovinskoj kartici jer nije ni morao?
Dvije godine kasnije, Jutarnji je odigrao još nečasniju ulogu u prikrivanju kriminala i visoke korupcije. Objavio je identitet osobe koja je u državnom odvjetništvu tajno svjedočila o koruptivnoj hobotnici HDZ-ovog tajkuna Miroslava Kutle, vlasnika niza trgovačkih i medijskih kuća bliskog Iviću Pašaliću. Bila je to Milena Šenator, financijska direktorica Kutlinog „Globus holdinga“. Ona je optužena u istrazi o Miroslavu Kutli 2000. g. a tužilaštvo je odbilo prihvatiti njen iskaz kao svjedočki, iako ga je dala pod kodnim imenom.
Pred tužiteljima je detaljno opisala isplate na crno u visini 20 milijuna DEM koje je Miroslav Kutle, kako je tvrdila, davao raznim poslovnim suradnicima, političarima, bankarima itd.
Među ostalima Iviću Pašaliću, Ninoslavu Paviću i Ivi Sanaderu koji je, po njenom iskazu primio mito (800 tisuća DEM) od Kutle zbog posredovanja u kreditu Hypo banke (4 mil. DEM). Njeno svjedočenje o tzv. „crnoj knjižici“ Miroslava Kutle rasvijetlilo je nekoliko razina potencijalne korupcije u Hrvatskoj, od nižih do najviših. Iako je trebalo biti zaštićeno od očiju javnosti i upotrebljeno u antikorupcijskim istragama, dogodilo se sve suprotno od toga. Iskaz joj je objavljen u novinama, a njen identitet otkriven.
Evo što je Milena Šenator o tome rekla u HRT-ovom tv-magazinu Latinica 2010. g.: “Jedno jutro u Jutarnjem listu je izašlo moje ime koje su mi dodijelili kao svjedoku u DORH-u, i veliki fragmenti mog svjedočenja. DORH me prodao medijima kojima je de facto bio vlasnik Miroslav Kutle’. https://www.tportal.hr/…/sada-smijem-govoriti-jer-nema…
„Jutarnji list“ time je odao i diskreditirao insajdericu, danas bi rekli zviždačicu, koja bi u normalnim pravosudnim okolnostima trebala biti potpuno zaštićena i od institucija i od medija. Zbog čega se „mlada i nepotkupljiva“ redakcija Jutarnjeg odlučila na tako prljavu kampanju u zaštiti HDZ-ovih moćnika?
Odgovor leži u drugom dijelu izjave Milene Šenator, o „Jutarnjem listu“ kao „de facto“ vlasništvu Miroslava Kutle. Time su bile potvrđene ranije sumnje o povezanost dva medijska tajkuna, jednog kao člana (desne struje) HDZ-a, a drugog kao nakladnika koji je preko afere s Tuđmanovom štednjom srušio HDZ. Pavića, Kutlu i Pašalića, povezivali su i članci o aferi Grupo, navodnom parapolitičkom lobiju koji pokušava ostvariti utjecaj ili preuzeti većinu medija na hrvatskom tržištu. Iskaz Milene Šenator s „crnom knjižicom“ u kojoj su imena osnivača i vlasnika mnogih radio postaja i tiskanih izdanja to jasno potvrđuju.
„Jutarnji“ je pokrenuo javnu harangu na Milenu Šenator. Prikazana je kao nemoralna i nevjerodostojna svjedokinja, iako je tipična insajderica, nakon čega je financijski upropaštena, a obiteljska kuća joj je, kako tvrdi u Latinici, dva put gorjela u podmetnutim požarima. Ostala je bez prihoda i s obitelji je morala preseliti kod oca.
U toj je priči Pavićev dojenac „Jutarnji list“ ponovo bio na prvoj liniji obrane HDZ-ovih struktura. Ne svih, nego samo onih koje se povezuju uz „de facto vlasnika“ Miroslava Kutlu i Ivića Pašalića, sivu eminenciju stranke i Tuđmanovog kabineta. Neke tvrdnje Milene Šenator iz 2000., npr. ona o Ivi Sanaderu i Hypo banci, dobile su sudski epilog tek 18 g. kasnije.
Iz dokumentacije koju je sudu dostavila nova uprava austrijske banke, bilo je vidljivo da je Hypo A.A.B. financirala Kutlinu tvrtku „Diona“ u vrijeme i u iznosu kojeg je deset godina ranije u svom iskazu navela Milen Šenator. Njeno svjedočenje u tom se dijelu pokazalo potpuno vjerodostojnim.
Ipak, u istrazi protiv Sanadera tužilaštvo nije koristilo njen iskaz već se oslonilo na sasvim druge svjedoke. Ostalo je posve nejasno zašto, jer je Mladen Bajić nedugo nakon Sanaderove ostavke, još jednom ispitao Milenu Šenator. Ovaj puta u statusu svjedokinje.
Štoviše, o tome je razgovoru, kako prenosi Wikileaks (https://dnevnik.hr/…/wiikileaks-sanader-na-meti-dorh-a… ) , obavijestio i američko valeposlanstvo u Zagrebu. U jednoj bilješci američkog veleposlanika Foleya govori se kako Bajić smatra da je Sanader vjerovatno „umiješan u nekoliko slučajeva korupcije, a istražitelji su prikupili najviše dokaza u vezi s ilegalnim posredovanjem za Sanaderove prijatelje u Grupi Hypo Alpe Adria Banke iz Austrije. „
Foley prenosi Bajića i navodi da je „Sanader devedesetih Kutli navodno sredio kredit u Hypu banci od četiri milijuna njemačkih maraka i da je zauzvrat dobio proviziju od osamsto tisuća maraka.“
Bajić je, od riječi do riječi, američkom veleposlaniku prepričao iskaz Milene Šenator. Dodao je još da Hypo Banka surađuje s istragom, kao i da je za takvo ilegalno posredovanje i zloupotrebu službenog položaja predviđena kazna od jedne do pet godina. Sanader je naposljetku dobio dvije i pol godine, a iskaz Milene Šenator završio je u košu. Zbog čega?
Po mojoj procjeni, Mladen Bajić time je od progona zaštitio cijelu mrežu visokopozicioniranih osoba iz Kutline „crne knjižice“. Među njima su, prema iskazu Milene Šenator, bili Ivić Pašalić i Ninoslav Pavić. Pavić je ujedno, kao medijski mogul, mogao utjecati na javnu percepciju rada DORH-a i pomoći Bajiću u osvajanju još jednog mandata. https://www.vecernji.hr/…/oliver-grbic-prozvao-mladena…
Na ovom mjestu, želim reći da sam 2010. upozoravao na to u javnim istupima i osobno utjecao da gospođa Šenator gostuje u Latinici. Moje tekstove o cijelom slučaju odbili su objaviti „Jutarnji list“ i „Globus“, u kojima sam radio. Nastavio sam govoriti u drugim medijima, i dalje kao zaposlenik EPH. https://www.tportal.hr/…/dorh-je-odavno-znao-za…
Ivo Sanader je tada, kao premijer u ostavci tražio od Ninoslava Pavića da mi zabrani javne istupe ili mi da otkaz.
U otvorenom pismu kojeg su prenijeli hrvatski, ali i inozemni mediji, Sanader je zaprijetio Paviću svojim utjecajem u njemačkom koncernu WAZ, novom suvlasniku Jutarnjeg lista. Razgovore koje sam tada imao s Pavićem, ostavit ću za neku drugu priliku. https://www.vecernji.hr/…/sanader-napao-emisiju…
Protiv Sanadera je u međuvremenu pokrenuta istraga, a dva dojučerašnja stupa njegovog režima, medijski mogul Ninoslav Pavić i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, prometnuli su se u njegove najveće progonitelje. Time je trebala biti zaboravljena i njihova uloga u zataškavanju afera iz Sanaderovog i prethodnih razdoblja.
O tome sam napisao niz članaka u drugim medijima, i svojevoljno napustio „Jutarnji list“ smatrajući ga osovinom visoke korupcije još od vremena koje Pavić naziva „povojima“.
Razlog mog odlaska iz Jutarnjeg izravno je povezan s premlaćivanjem kolege Dušana Miljuša. Smatrao sam da iza napada na njega i teških ozljeda koje su mu nanesene stoji tzv. zagrebačka „knežijska skupina“. Nju su mediji nazivali najopasnijom kriminalnom organizacijom u metropoli s pipcima u gradskoj upravi , na sudovima i brojnim vladinim resorima.
Da iza napada na Miljuša stoje „knežijci“ sugerirano mi je i na sastanku s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem i ravnateljem policije Marijanom Benkom u sjedištu DORH-a. Iz tih informacija proizlazila je i moja ugroženost, pa sam odlukom DORH-a i policije dobio 24-satnu policijsku zaštitu. U tom sam vrijeme istraživao kriminal u tekstilnom poduzeću „Kamensko“. Ono što nisam mogao objaviti u „Jutarnjem listu“ koji je uspješno bojkotirao sva moja investigativna nastojanja, govorio sam javno ili prosljeđivao kolegama u drugim medijima.
U jednom od tekstova nakon odlaska iz Jutarnjeg rekonstruirao sam aferu Kamensko povezujući vlasnika Jutarnjeg lista Ninoslava Pavića s pripadnicima Knežijskog klana. https://www.index.hr/…/Evo-zasto-Ranko…/645136.aspx
Ne samo što su pripadnici Knežijske skupine bili interesno povezani s Pavićevim ulaganjima u Kamensko, nego su usput premlaćivali i njegove novinare. Ima nešto doista perverzno u činjenici da je Pavić zločin nad Miljušem kvalificirao kao „napad na slobodno novinarstvo“.
Dakle, bez pretenzija, želim reći da sam se osobno uvjerio u to kako je Pavićev Jutarnji služio kao medijski pul visoke korupcije, da je od osnutka provodio čisti parapolitički i kriminalni inžinjering u interesu njegovih „de facto vlasnika“ ili političkih pokrovitelja poput Pašalića, koji su HDZ i doveli na zao glas.
Povezanost tih struktura najbolje se može opisati kao „duboka država“ , koja opstaje i kada se promijeni vlast, koja utječe na promjenu vlasti, a ponekad žrtvuje i one koji vlast predstavljaju. Prije nekog vremena jedan je iskaz potvrdio moja stajališta, a došao je posve neočekivano, od bivšeg Pavićevog poslovnog partnera Miroslava Kutle.
U tjedniku „Nacional“ kroz seriju intervjua Miroslav Kutle svjedoči o povezanosti podzemlja, politike i medija. https://www.nacional.hr/miroslav-kutle-bandic-je-bio…/ Tvrdi da je dugogodišnji Pavićev poslovni partner, suvlasnik Jutarnjeg lista i kum Zorana Pripuza kojeg povezuju s Knežijskom klanom.
Navodi da su ga njegov partner i kum izvarali, sklopivši međusobni dogovor na njegovu štetu, te preuzeli medije koji su bili u njegovom prikrivenom (ortačkom) vlasništvu, o čemu je priložio i niz dokumenata te korespodenciju. Za mene je to bilo konačno slaganje mozaika, koji se stvarao od kraja 90-ih godina, i u kojem je kolateralna žrtva bio sam predsjednik Tuđman.
Na izravno pitanje novinara Nacionala, da li je u aferu Grupo i projekt preuzimanja hrvatskih medija bio umješan i Ivić Pašalić, Kutle kaže: „Ivić Pašalić se u ranim fazama Grupa spominjao u tajnim ortačkim ugovorima. Bio je jedan od mladih ljudi za koje sam mislio da su perspektivan kadar.“
Rane faze organizacije Grupo su: pokušaj preuzimanja Radija 101. iz 1996., i osnivanje Jutarnjeg lista 1998.. Kakva je Pašalićeva uloga u tome, Kutle ne govori. Ali i ne mora. Dovoljno je prisjetiti se odluke Vijeća za telekomunikacije kojim je 1996. upravljao Ivić Pašalić, da koncesiju „Stojedinice“ dodijeli Ninoslavu Paviću u čijim je izdanjima Tuđman dosta nemilosrdno napadan. Ili čuvene naslovnice Jutarnjeg s Tuđmanovom ušteđevinom. Odmah iznad covera s Ankicom Tuđman, najava je novinskog portreta nove zvijezde na političkom nebu, Ivića Pašalića.
Za razliku od dramatične teme broja, naslov s Pašalićem je u potpuno drugom tonu, afirmativan, smiren i pastoralan: “Nepoznati život Ivića Pašalića: Djetinjstvo i mladost drugog čovjeka HDZ-a“. Ah, ta mladost! Ako to nije image making budućeg šefa HDZ-a i smjena generacija na djelu po uzoru na Martovske ide, ne znam što je. Pavić je zasigurno bio prestravljen i oduševljen svojom ulogom demiurga. Na istoj naslovnici rušiš starog i postavljaš novog vladara, nije li to san svakog našeg izdavača?
Mlada redakcija neovisnih novina u povoju i mladi kandidat za Tuđmanovog nasljednika, danas bogati industrijalac i sponzor nove hrvatske desnice, zar to nije simbioza novog doba, raskid s autokratskim navikama i dokaz da kod nas samo duboka država nije prolazna.
Gordan Malić/Foto: hrt/Jutarnjilist
