”Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, položaja s kojih se ne može uzmicati.” Ovo su riječi pokojnoga kardinala i zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića izrečene u teškim i presudnim vremenima za život i opstojnost hrvatskoga naroda. Citira ih i uzima kao motto svoje knjige ”Samo istina” general HV, Rahim Ademi.
Dakle, nije naveo misli ni jednoga političara, vojskovođe, već čovjeka koji se nije primarno bavio politikom, točnije rečeno, uopće se nije bavio politikom, već je naviještao i govorio ono što je pravedno i što se mora bez obzira na okolnosti i posljedice. Baš kao što je činio i njegov predšasnik, velike i svete uspomene kardinal Alojzije Stepinac.
Unatoč tome što nisu bili ni političari ni ratnici jedan i drugi dali su silan doprinos izlasku hrvatskoga naroda iz ropstva minulih i umrlih Jugoslavija. Oružje im je bilo naviještanje i svjedočenje Istine, koja jedino oslobađa i stvara uvjete na kojima treba počivati sadašnjost i budućnost: dostojanstven, razuman i pravedan život svake pojedine osobe, obitelji, društvene zajednice i naroda.
Ovim je citatom general Ademi ponudio ključ za razumijevanje značajnoga, pa i u nekim segmentima intrigantnoga ratnog dnevnika. Pa i samim naslovom, ”Samo istina”, već na koricama ove knjige autor određuje smjer, namjeru i razlog objelodanjivanja, kratki biografski podatci, udar na njega pod optužbom za albanski nacionalizam, izbacivanje iz SKJ, napuštanje JNA, s činom majora, u siječnju 1991. i nakon razdoblja prikrivene suradnje s hrvatskim vlastima, u srpnju 1991. priključuje se HV u Šibeniku, de facto od samih početaka velikosrpske agresije, pa do velikih kolosalnih, oslobodilačkih i pobjedničkih ratnih operacija Ljeto 95, i Kozjak, to jest Oluja 95.
General Rahim Ademi ne samo da je sudjelovao u tim operacijama, on ih je zajedno s nekolicinom pripremao i provodio davši kao visoki časnik i jedan od ratnih zapovjednika, velik i značajan doprinos. Valja reći da on, u skladu s naslovom svoje knjige, ratnoga dnevnika beskompromisno sučeljuje svoje poglede i stajališta, s evidentnom namjerom dokazivanja da je u pravu i da mu je istina, povijesna istina o ratnim zbivanjima na prvome mjestu, bez obzira na to hoće li to i kako će to i na koji način, pojedinci ili dio javnosti prihvatiti.
Jasno, u ovoj knjizi, značajno mjesto zauzima i opis kalvarije kroz koju je prolazio pritisnut optužbama za ratne zločine. Gore od toga, pogodila ga je napuštenost i bespomoć u kojoj se našao kao čovjek i kao general HV. Još gore, još ogorčenije pogodili su ga postupci pojedinaca i struktura koje su ga trebale štititi, ako ne zbog njega kao osobe, onda svakako zbog zaštite državnoga i nacionalnog interesa. Izostalo je i jedno i drugo.
Da je tomu bilo tako, ne samo da vjerujem zapisima generala Ademija, već mogu dijelom i posvjedočiti na osobnom primjeru: po nalogu gospođe Carle de Ponte, pozvan sam bio u ured haaških istražitelja, gdje sam tri dana bio izvrgnut ispitivanjima i njihovim lukavim i rafiniranim metodama ne bi li od mene izvukli bilo što, pa i najmanju sitnicu, koja bi teretila moju državu za koju sam se borio, moju vojsku u kojoj sam bio, sudjelovao i vršio časničke i zapovjedničke dužnosti na koje sam bio postavljen. I ono što mi je bilo najodvratnije, njihovi pokušaji ne bi li me svim mogućim smicalicama navukli da uprem, barem toliko, prstom na neke od svojih kolega, suboraca i generala. Jasno, jedan od njih, na njihovu nišanu je bio i general Rahim Ademi.
Ne želim, a nije ni mjesto ni trenutak, govoriti o detaljima toga ni malo laka ispitivanja. Zasigurno, sve je to zabilježeno i vjerojatno će i to prije ili poslije ugledati svjetlo dana. Barem po onoj, kako naš narod poslovično govori: ”Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju”. Ništa ne zamjeram tom dvojcu koji me je ispitivao, toj dvojici Engleza, haških agenata. Radili su svoj posao za koji su bili sjajno plaćeni. Osobno, osjećao sam se poniženim da se sve to odvijalo u srcu hrvatskoga glavnog grada, u našoj vojarni HV-a na Črnomercu. Nimalo slučajno da su se baš tamo smjestili. Vjerojatno, između ostalog, da nam pokažu koliko smo jadni i poniženi…
Da, u našoj su se vojarni ugnijezdili i nisu ih tamo smjestili svemirci, već naša tada snishodljiva vlast, koja je otvarala poglavlja u pregovorima za ulazak u EU, a u cijenu pregovora su bili uračunati životi i sudbine naših generala i to ne bilo kakvih, već ratnih, pobjedničkih generala, pobjedničke vojske koja je izborila slobodu hrvatskome narodu i sačuvala teritorijalni integritet Republike Hrvatske.
Nekoliko dana prije tih ispitivanja, smatrao sam potrebnim obavijestiti i konzultirati se o svemu tome s mjerodavnim osobama, a i da preko njih ishodim dopuštenje da mogu ući u arhiv i pregledati dokumentaciju jer, godine su prohujale od završetka rata i tko će popamtiti sve te događaje i znati što je sve sporno haškoj gospodi. Zovem preko centra za obavješćivanje, koga drugog, nego Predsjednika vlade. Činilo mi se to normalnim, a i privatno sam ga poznavao, bio je član stranke u kojoj sam bio među prvim utemeljiteljima.
Osim toga nisam bio u pitanju ja kao osoba, kao brojka (naučili smo olako i ni za što, za Judine škude žrtvovati ljude) već je bio u pitanju general HV-a, ratni načelnik Političke uprave u MORH-u i Hrvatskoj vojsci i konačno u pitanju je bio pokušaj kompromitiranja Domovinskoga rata, a samim tim i Hrvatske kao države. Telefonist me uljudno, gotovo radosno pozdravlja i pokušava spojiti s Predsjednikom. Nakon jedno dvije minute, javlja mi se i kaže sa žaljenjem da mu je Predsjednik rekao da ne može razgovarati da je zauzet drugim poslovima. Eto, tako je to bilo… Nakon završenih ispitivanja želio sam obavijestiti mjerodavne o sadržaju, tijeku i mogućim razlozima i posljedicama takva postupanja haaškoga tužiteljstva. Nisam u tome uspio, nikoga to u našoj, hrvatskoj vlasti nije interesiralo. Nisu imali vremena, važniji su ih poslovi pritiskali!
Po završetku rata, točnije, odmah nakon Oluje počeli su se pojavljivati tekstovi i knjige o operativnim sadržajima i izvođenjima oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske, o prenaglašenim ulogama i zaslugama pojedinaca. Sve se otprilike svodilo na to kako su oni sve planirali, izvodili i bez njih, ispada tako, ne bi se uspjelo pobjednički dovršiti Domovinski i obrambeni rat. Kao načelnik Političke uprave zamolio sam da se to ne čini i da nije vrijeme za knjige takvih sadržaja i da mnoge stvari i događaji o kojima pišu i govore moraju jedno vrijeme ostati državna i vojna tajna. I da nam, u krajnjoj liniji, sve to može naštetiti, tim više što su se optužnice spremale.
Njihova japajakanja, samohvale, neće završiti dobrim ni za njih, ni za nas, kao narod i vojsku i državu u cjelini, tim više što podosta toga što su iznosili u tim knjigama nije bilo u skladu s objektivnom istinom, a upravo se to po sudištima, od Haaga do naših domaćih sudova stavljalo na teret pojedincima, koji su trebali platiti cijenu takvim nerazboritim postupcima, izjavama i pisanijama. Nitko mi ne može reći, a još manje dokazati da to nije tako, tim više što sam na ispitivanjima bio suočen s takvim iskazima i koje sam, na žalost i bijes mojih ispitivača, u temelju nijekao i odbacivao, pokušavajući zaštititi čistoću naše pravedne borbe i naših oslobodilačkih akcija, od početka agresije, pa sve do Bljeska i Oluje.
I dan danas gledamo vašar taština, slušamo neke pojedince koji tvrde da su sve vodili, da su sve planirali i ispada da bi bez njih bila propast svijeta. Potpuno mi je jasno da ni generalu Rahimu Ademiju nije lako ovo slušati i gledati. On se s pravom pita u kojem je to ratu on bio, za što se borio, koja je uloga i njegov doprinos u svemu tome? General Rahim Ademi je svojom knjigom, svojim ratnim dnevnikom pokušao javnosti reći da ima podosta toga što nije tako kako se govori, piše. U nekim segmentima, u njegovom ratnom dnevniku, stvari stoje drukčije od onoga što se pokušava kanonizirati kao povijest Domovinskoga rata.
Pred povjesničarima je zadaća da se time pozabave i da ustanove je li to tako i jesu li točna određen stajališta, koja autor iznosi, pa u tome smislu valja citirati generalove riječi, otisnute i na poleđini njegove knjige: ”U ratu nikome nije smetao moj potpis na borbenim dokumentima, a poslije rata moja uloga u planiranju i izvođenju operacija potpuno je marginalizirana. Potkraj 1995. i početkom 1996. napisani su novi planovi nacrtani novi zemljovidi, originalni dokumenti zamijenjeni su krivotvorinama jer je na njima morao biti novi potpis. Tako nove generacije danas uče da je operacije Zima 94/95, Skok 1, Skok – 95, ( Skok 2) Ljeto – 95, Kozjak – 95, ( Oluja – 95) Maestral-2 i Južni potez planirao netko drugi. Na vrat su mi natovarili i haašku optužnicu, a poslije i optužnicu našega pravosuđa. Tako se nagrađuje onaj koji je prošao sva ratišta i borio se pet godina za ovu državu na prvoj crti.”
Smatram da je već i samo ova tvrdnja dovoljna da povjesničari, vojni analitičari, a i ljudi drugih struka, krenu u objektivno istraživanje, držeći se Tacitove maksime: Sine ira et studio.
Evo, ovdje u publici vidim i generala Ljubu Ćesića Rojsa, često spominjana u ovoj knjizi i kojemu general Ademi izriče zahvalnost, naglasivši da mu je jedino on pomagao u teškim trenucima za njega i njegovu obitelj. Da i ja sam s generalom Rojsom prošao puno toga, dijelivši često i žalost i radost, pa i po život opasne situacije u vrletima gdje se branila Hrvatska. Odgovorno tvrdim da se određene operacije, posebice Oluja ne bi tako brzo i uspješno izvele da nije bilo njega i njegove, naše inženjerije, koja je u nemogućim uvjetima na Dinari odradila posao i omogućila da izvedemo potpuno iznenadni napad, s pravca kojeg srpske neprijateljske formacije nisu očekivale.
General Ademi o tome u svojoj knjizi na 210. str. piše, citiram. ”Štapski generali” uopće nisu imali ideju oslobođenja Knina s dinarskog pravca i nisu shvaćali viziju i strategiju ministra obrane Gojka Šuška, koji je želio da se u Knin uđe baš preko Dinare, iz područja Bosanskog Grahova. Njihova je ideja bila suprotna: da se Knin oslobodi kao i u svakom prijašnjem ratu i onako kako su to učinili partizani – iz smjera Sinja, Zadra i Benkovca.
”Veliki planeri operacija” uspjeli su uvjeriti načelnika Glavnog stožera HV-a generala Bobetka da prihvati njihov plan te mu podmetnuli dokument o oslobađanju okupiranog teritorija Republike Hrvatske…”
Rojs se sigurno sjeća, kako je u stožeru, u hodu nastala sintagma ”hrvatske snage”. Naime javilo se nezadovoljstvo u gardijskim brigadama HV-a, zbog česta spominjanja u medijima HVO-a. Osjetili su se zapostavljeni, posebice u operaciji Ljeto 95. gdje smo, logično, više naglašavali ulogu gardijskih brigada HVO-a. Pitao sam ministra Šuška što učiniti da smanjimo bespotrebnu napetost i prigovore, jer dnevnik je na HTV- u trebao započeti za pet minuta. Rekao mi je da to nije njegov posao i da on nije načelnik Političke uprave. Sinulo mi je u trenu: nema više u medijima HV-a i HVO-a, odsada ćemo govoriti samo o Hrvatskim snagama. Kako onda, tako i danas, to je ostalo gotovo kao službena formulacija, koja je prije svega označivala, a i sada označuje, jedinstvo i nedjeljivost hrvatskoga naroda. Neki hvalisavci i tu sintagmu prisvajaju, uvjereni u svoja strateška, geostrateška i geopolitička znanja i umijeća.
Iz ratnoga dnevnika generala Ademija, na mnogo je mjesta istaknuta velika, ključna uloga Franje Tuđmana i ratnoga ministra Gojka Šuška. Što više godine prolaze, sve je više jasan njihov nemjerljiv doprinos u formiranju države i obrani njena suvereniteta i teritorijalnoga integriteta. Tuđman je bio veliki političar, državnik i vojskovođa, a Šušak, generali i zapovjednici izvršitelji jedinstvene zadaće, koja je bila stavljena pred njih, a to je ostvarenje stoljetnih snova o slobodnoj, samostalnoj i međunarodno priznatoj državi.
Ipak, najzaslužniji za njen nastanak i obranu su hrvatski branitelji, hrvatska vojska, kojoj smo bili na čelu, posebice tisuće naših palih boraca, tisuće stradalih i ranjenih. Dostojno i pravedno general Rahim Ademi upravo njima izriče svoju zahvalu i kaže: ”A posebno priznanje ide onima koji su dali svoje živote. Za mene su svi heroji, jer su u obrani domovine dali najviše od svih nas. Hvala vam, heroji moji, i neka vam je laka hrvatska zemlja!” Eto, ovim je riječima general završio svoju knjigu.
Ovih dana, zapravo cijelu ovu godinu, Hrvatska obilježuje 30. obljetnicu od početka strašne agresije. Prisjetili smo se i obljetnice odluke Hrvatskoga državnog sabora o neovisnosti i prekidu svih državnih i pravnih sveza sa SFRJ, pa potom i obljetnice raketiranja Banskih dvora s namjerom da se pobije državno vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Prisjećamo se i obljetnice stradanja i pada Vukovara, Ovčare, Lovasa, Škabrnje… i mnogih, mnogih drugih mjesta i stratišta gdje su počinjeni užasni zločini nad hrvatskim narodom.
Knjiga generala Rahima Ademija korespondira s tim prisjećanjima prije 30 godina i iz svoga rakursa nudi kroz ratni dnevnik stanje u kojemu smo se našli 1991., pa sve do završetka, okončanja ratnih djelovanja 1995. god. Koliko je meni poznato, nitko od visoko pozicioniranih časnika i ratnih zapovjednika nije dosad objavio takav dnevnik, koji obuhvaća gotovo cijelo razdoblje rata: opise priprema postrojbi za ratno djelovanje, pripreme operacija, izvedbe i tijek operacija, rasporede snaga na bojištima, zemljovide- operativne karte kojima je bio autorom, međuljudske odnose, pohvale i kritike, sastanke na prvoj crti, u stožerima, u kojima su se donosile presudne i dalekosežne odluke…
I jasno, ono što je neizbježno u pisanju dnevnika, posebice ratnoga: procjene i ocjene ljudi i zapovjednika, časnika i vojnika s kojima je surađivao i ratovao. Njihove kvalitete, a i pogrješke i slabosti pojedinaca, ljudski shvatljive s obzirom na teške ratne okolnosti u kojima se živjelo, djelovalo, stradavalo i ginulo.
Svega nekoliko dana, po izlasku ove knjige, nazvalo me podosta ljudi, primio sam puno poruka s pitanjima što ja mislim o knjizi, zapravo više od same knjige, interesiralo ih je moje mišljenje o generalu Rahimu Ademiju. Svima njima sam rekao da ga cijenim kao čovjeka i kao generala Hrvatske vojske. Kao da su to prečuli, nastaviše me uvjeravati da je nedopustivo da on kao Albanac govori i arbitrira o ljudima i događajima u Domovinskome ratu, pa potom da je on radio za ove i one, da je on na antihrvatskim pozicijama, da je on bio ubačen kao kosovac u Hrvatsku vojsku, da je on Račanovac, Mesićevac, crveni, sebičnjak i hvalisavac, lažljivac, ovakav i onakav…
Zapanjen lakoćom etiketiranja i difamiranja, upitah jednoga od njih zbog čega to sve meni govori? Pa kaže: ”Ti bi to mogao najbolje znati i potvrditi s obzirom na funkcije koje si obavljao za vrijeme rata.” Odgovorih: ”Koliko ja poznajem Ademija mislim da on nije bio ni Račanov, ni Mesićev, i da je bio da je bio i jest svoj, s dostojanstvom čovjeka i vojnika, koji se stavio na raspolaganje Hrvatskoj u teškim i presudnim okolnostima njene povijesti, da se svjesno i odgovorno podredio zapovijedima i Tuđmana i Šuška, pa prema tome, po tome bi se moglo reći da je bio eventualno Tuđmanovac i Šuškovac.
A u teškim trenucima svoga života, pod optužbama da je počinio ratne zločine, ako je nešto tražio od aktualnih nositelja vlasti, bilo je samo ono što mu pripada i što su bili dužni učiniti, ako ne zbog njega, onda zbog Hrvatske za koju se borio! Da, bio sam na tim funkcijama i po mojim skromnim spoznajama ne mogu potvrditi to što navodiš. Upravo suprotno od svega što govoriš, Rahim Ademi je moj kolega, suborac, prijatelj, general HV i junak Domovinskoga rata.”
Uslijedila je kratka tišina, pa onda, bez argumenata: ”Znaš, ja sam mislio, osobno ga ne poznajem, ali meni su rekli ljudi od povjerenja, nisu oni bilo tko, čuo sam, pa dobro kad ti tako kažeš, ti valjda znaš… Ali, znaš, ipak…” Koliko, toliko uljudno prekinuh taj razgovor.
I onda sam uzeo knjigu u ruke i pročitao je s velikom pozornošću i respektom prema čovjeku koji nije etnički Hrvat, a tako je puno učinio za Hrvatsku, puno, puno više od mnogih Hrvata, koji su se busali u prsa junačka, daleko od bojišta i mjesta gdje je Hrvatska krvarila.
Za razliku od njih, Rahim Ademi je na bojištima, na prvim crtama nosio glavu u torbi i bio spreman položiti život da bi Hrvatska živjela. Jer je bio svoj s punim integritetom čovjeka, vojnika i ratnika.
Bio je, kako ono kaže ugledni novinar, publicist i branitelj Mladen Pavković: prvi ili među prvima kada je trebalo! Da, general HV Rahim Ademi je znao i zna da ”Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, položaja s kojih se ne može uzmicati.”
Gospodine generale, hvala Vam za to, a i hvala Vam što ste poželjeli da upravo ja kažem pokoju riječ o Vašem liku i djelu!
