Šesnaest godina. Toliko je trajao jedan od najdužih i najkontroverznijih kaznenih postupaka u Hrvatskoj — predmet “HPB Bankomat”. Slaven Čolak, poduzetnik i nositelj projekta Fantasyland, cijelo je to vrijeme bio javno obilježen kao optuženik, iako, kako je sud na kraju utvrdio, protiv njega nije postojao niti jedan jedini dokaz.
Danas, nakon pravomoćne oslobađajuće presude, prvi put otvoreno govori o onome što naziva “institucionalnim nasiljem”, o ulozi DORH‑a, USKOK‑a, HPB‑a i HFP‑a, o uništenom projektu vrijednom milijarde i o pitanju koje sada visi u zraku: tko će odgovarati za 16 godina progona bez dokaza? Tko će nadoknaditi štetu?
Gospodine Čolak, više od 15 godina bili ste optuženik u predmetu „HPB Bankomat“. Kako danas gledate na sve što ste prošli?
Na to razdoblje gledam kao na petnaest godina institucionalnog nasilja nad čovjekom, obitelji, poslovnim sustavom i projektom Fantasyland koji je trebao biti jedan od najvećih turističko-zabavnih projekata u Hrvatskoj. To nije bio samo kazneni postupak. To je bio mehanizam uništavanja, iscrpljivanja i javnog obilježavanja čovjeka kao krivca prije nego što je sud uopće donio presudu.
Danas, nakon pravomoćne oslobađajuće presude, jasno je da se godinama održavala optužba bez dokaza. I upravo je to najstrašnije. Nije problem samo što sam oslobođen. Problem je što je trebalo proći 15 godina da bi država priznala ono što je bilo jasno od početka — da nema kaznenog djela, niti je ijedan dokaz upućivao da bi ono bilo počinjeno.
Nakon više od 15 godina svi optuženi su pravomoćno oslobođeni svih optužbi. To znači da su ljudi i tvrtke godinama bili kriminalizirani bez dokaza, bez pravnog temelja i bez odgovornosti onih, koji su taj progon pokrenuli i održavali. Ovo nije bila pogreška sustava. Ovo je bio sustav na djelu.
Kada ste shvatili da postupak ima i poslovne, reputacijske i osobne posljedice?
Odmah. Već samim pokretanjem postupka postalo je jasno da se ne udara samo na mene osobno, nego na cijeli projekt Fantasyland. Kazneni postupak korišten je kao etiketa, kao alat blokade i kao izgovor da se zaustavi projekt koji je imao ugovore, dokumentaciju, ulaganja i razvojnu perspektivu.
Kada vas država javno optuži, a paralelno institucije blokiraju projekt, banke se povlače, partneri se povlače, javnost vas gleda kroz optužnicu, a ne kroz činjenice. To nije normalno pravosuđe. To je institucionalno proizvedena šteta.
Što za Vas znači pravomoćna oslobađajuća presuda?
Ta presuda potvrđuje ono što govorimo od prvog dana: nismo počinili nikakvo kazneno djelo. Međutim, pravda nakon 15 ili 16 godina više nije pravda u punom smislu riječi. U međuvremenu su uništeni projekti, reputacija, poslovne prilike, financiranje, investicije i godine života. Oslobađajuća presuda jest moralna i pravna satisfakcija, ali ona ne vraća izgubljenih 16 godina niti milijarde eura štete.
Što znači živjeti 15 godina pod teretom jedne od najeksponiranijih optužnica u državi?
To znači da vam država ukrade život. Ne fizički, ali pravno, poslovno, reputacijski i egzistencijalno. Petnaest godina živite s teretom optužbe, iako znate da niste počinili kazneno djelo. To znači da vam se karijera, poslovni ugled i projekti zamrznu zbog postupka koji na kraju završi rečenicom da ne postoji niti nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazila osnovana sumnja u ono što mi je 15 godina stavljano na teret. Takva presuda je ujedno i optužnica protiv pravosudnog sustava koji je to dopustio.
Od samog početka, još prije više od 15 godina, tvrdili ste da je postupak tzv. „HPB Bankomat“ iskonstruiran. Unatoč teškim optužbama, medijskom linču i golemom pritisku, to ste javno isticali, pa i pred sudom, izravno pred onima koji su taj postupak pokrenuli i vodili. Nakon pravomoćne oslobađajuće presude, smatrate li da je danas konačno potvrđeno ono na što ste upozoravali od prvog dana?
Apsolutno. Danas je do kraja ogoljeno ono što govorim već više od 15 godina — postupak tzv. „HPB Bankomat“ nije bio kazneni postupak utemeljen na dokazima, nego iskonstruirani progon bez stvarne dokazne osnove.
Od prvog dana sam javno, jasno i bez straha govorio da je riječ o konstrukciji. Govorio sam to pred sudom, pred USKOK-om, pred DORH-om, pred onima koji su taj postupak montirali, gurali i godinama održavali na životu. Zbog toga sam bio izložen medijskom linču, poslovnoj devastaciji i javnoj diskreditaciji. Ali istina se nije promijenila — samo je trebalo 16 godina da je pravosuđe formalno potvrdi.
Ako nakon više od 50.000 stranica dokumentacije, više od 90 saslušanih svjedoka i 16 godina postupka sud utvrdi da nijedan dokaz ne upućuje, a kamoli dokazuje počinjenje kaznenog djela, onda je jasno da se nije radilo o kaznenom predmetu, nego o institucionalnoj zlouporabi.
Ovo nije bila obična pogreška. Ovo nije bio nespretno vođen postupak. Ovo nije pravosudni previd. Ovo je državno-pravosudni skandal bez presedana.
Jer ako netko 16 godina progoni ljude i tvrtke bez dokaza, zaustavi projekte, uništi investicije, sruši reputaciju, proizvede milijardnu štetu i na kraju se pokaže da kaznenog djela nije bilo, onda pitanje više nije jesmo li mi bili krivi.
To pitanje je riješeno. Sada je jedino pitanje: tko će odgovarati za one koji su sve to pokrenuli, vodili, podržavali i štitili?
Tijekom cijelog postupka tzv. „HPB Bankomat“, jeste li imali osjećaj da se branite od konkretnih dokaza ili od unaprijed stvorene javne i institucionalne slike o Vašoj krivnji?
Nisam se branio od dokaza, jer dokaza nije bilo. Branio sam se od unaprijed stvorene slike krivnje, od konstrukcije koja je najprije plasirana u javnost, a zatim se godinama pokušavala održati na životu kroz institucije i dio medija.
Da su postojali stvarni dokazi, postupak ne bi završio potpunim oslobađanjem. Nakon više od 15 godina, nakon više od 50.000 stranica dokumentacije i više od 90 saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da nijedan dokaz ne upućuje, a kamoli dokazuje počinjenje kaznenog djela. To je najbolji odgovor svima koji su godinama sudjelovali u stvaranju slike da smo krivi.
U ovom predmetu redoslijed je bio potpuno obrnut. Najprije je stvorena javna presuda. Najprije se pokušalo mene, moje suradnike i projekt Fantasyland obilježiti kao kriminalnu priču. Tek nakon toga se godinama pokušavalo pronaći nešto što bi tu unaprijed stvorenu sliku opravdalo. To nije kazneno pravosuđe. To je institucionalna zlouporaba.
Posebno je problematična uloga dijela medija. Čast iznimkama, poput Maxportala i Z1 televizije, koji su kontinuirano pratili suđenje, ali velik dio medija nije radio svoj posao profesionalno, stručno ni odgovorno. Umjesto da prate ročišta, provjeravaju dokumente i čuju obje strane, mnogi su samo prenosili ono što im je servirano kroz priopćenja DORH-a i USKOK-a.
Bilo je i medija koji su izvještavali o ročištima na kojima njihovi novinari uopće nisu bili prisutni. To nije novinarstvo. To je sudjelovanje u javnom linču.
Zato danas, nakon pravomoćne oslobađajuće presude, treba jasno reći: nismo se mi branili od dokaza, nego od konstrukcije. A ta konstrukcija nije nastala sama od sebe. Netko ju je osmislio, netko ju je gurao, netko ju je medijski hranio i netko ju je institucionalno štitio više od 15 godina.
Kako je moguće da postupak traje 15 godina i završi oslobađajućom presudom?
Moguće je samo u sustavu u kojem nitko ne odgovara. U uređenoj pravnoj državi postupak bez dokaza ne bi trajao 15 godina. U Hrvatskoj je, očito, moguće da DORH i USKOK godinama vode postupak, da optuženi, njihove obitelji i tvrtke trpe ogromnu štetu, a da na kraju nitko od odgovornih ne položi račun.
To pokazuje da je problem dublji od jednog predmeta. Problem je u sustavu koji štiti sam sebe.
Tko bi trebao snositi odgovornost?
Odgovornost trebaju snositi svi koji su sudjelovali u pokretanju, održavanju, produžavanju i javnom političkom iskorištavanju tog postupka. To uključuje odgovorne osobe u DORH-u, USKOK-u, HPB-u, HFP-u i njegovim pravnim sljednicima, ali i sve one koji su s pozicije političke ili institucionalne moći javno kršili presumpciju nevinosti.
Ne može odgovornost završiti na apstraktnoj državi. Imena i funkcije moraju biti poznati. Institucije ne rade same od sebe — odluke donose konkretni ljudi koji te institucije predstavljaju.
Kako je kazneni postupak tzv. „HPB Bankomat“ konkretno utjecao na projekt Fantasyland i njegovu realizaciju? Smatrate li da je upravo taj postupak bio ključni razlog zbog kojeg projekt nije realiziran, iako je za njegovu provedbu prethodno postojala suglasnost Vlade RH i Državnog odvjetništva?
Postupak tzv. „HPB Bankomat“ bio je smrtonosan udarac za Fantasyland. To nije bio samo kazneni postupak protiv pojedinaca. To je bio mehanizam kojim je zaustavljen jedan od najvećih turističko-razvojnih projekata u Hrvatskoj.
Nijedan ozbiljan investitor, banka ili poslovni partner neće ulagati u projekt koji je stavljen pod kazneni progon, medijsku kriminalizaciju i institucionalni pritisak. Onog trenutka kada je projekt Fantasyland uvučen u konstrukciju tzv. „HPB Bankomat“, njegova realizacija je praktički blokirana. Financiranje je onemogućeno, investitori su obeshrabreni, reputacija projekta je narušena, a poslovni kontinuitet nasilno prekinut. Podsjetit ću Vas, taj postupak su predstavnici zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti nazivali i „Afera“ Šmidhen, i pred Hrvatskim saborom, i u svojim javnim istupima, i u službenim dopisima.
Da nije bilo kaznenog progona, institucionalnog pritiska i nezakonitog postupanja državnih i pravosudnih tijela, projekt Fantasyland bio bi u cijelosti realiziran još 2011. godine.
Umjesto da država zaštiti i podrži investiciju za koju je sama prethodno dala suglasnost, njezine su institucije učinile upravo suprotno — kriminalizirale su projekt, uništile njegovu financijsku konstrukciju i proizvele golemu štetu.
Jeste li dobili ispriku od institucija?
Ne. I to najbolje pokazuje mentalitet sustava. Država vas može optuživati 15 godina, može vam uništiti poslovanje, može vas javno obilježiti, a kada budete oslobođeni — muk.
Nijedna ozbiljna institucija nije rekla: pogriješili smo. Nitko nije preuzeo odgovornost. To je porazno.
Koji su bili ključni mehanizmi blokade?
Prvo, kazneni postupak. Drugo, zabilježbe i privremene mjere. Treće, postupanje HFP-a, AUDIO-a i CERP-a. Četvrto, javni politički pritisci. Peto, institucionalno ignoriranje dokumentacije koja nam je išla u prilog.
To nije bila jedna odluka. To je bio lanac postupanja koji je proizvodio isti rezultat: projekt se nije mogao realizirati.
Kako su privremene mjere i zabilježbe utjecale na financiranje?
Jednostavno — ubile su financiranje. Nijedan ozbiljan financijer neće ući u projekt nad kojim vise kazneni postupci, zabilježbe, privremene mjere i javne optužbe. Time je projekt poslovno paraliziran.
To je kao da nekome na gležnjeve stavite lisice, a onda ga pitate zašto ne trči.
Koju odgovornost snose DORH, USKOK i HPB u predmetu „HPB Bankomat“?
DORH, USKOK i HPB snose izravnu i tešku odgovornost za jedan od najvećih državno-pravosudnih skandala u Republici Hrvatskoj.
Ovdje se više ne može govoriti o pogrešci, krivoj procjeni ili pravnom nesporazumu. Nakon 16 godina postupka, nakon više od 50.000 stranica dokumentacije, nakon više od 90 saslušanih svjedoka i nakon pravomoćne oslobađajuće presude kojom je potvrđeno da optuženi nisu počinili nikakvo kazneno djelo, jasno je da je postupak bio neutemeljen, štetan i razoran.
DORH i USKOK nisu postupali kao nepristrana tijela kaznenog progona, nego kao nositelji konstrukcije koja je godinama održavana unatoč činjenicama, dokumentima i dokazima koji nisu potvrđivali optužbe. Umjesto da štite zakonitost, oni su, a što se pokazalo i u postupku pred sudom, sudjelovali u održavanju kaznenog progona bez stvarne dokazne osnove.
Pravno je nedopustivo i kaznenim zakonom kažnjivo postupanje bivše zamjenice ravnatelja USKOK-a Sani Ljubičić, koja je pred optužnim vijećem Županijskog suda u Zagrebu lažno prikazala mene kao korisnika kreditnih plasmana HPB-a, iako nikada nisam bio korisnik niti jednog kredita u HPB-u.
Jednako tako, ni društva Fantazija projekt d.o.o., Fantazija vodeni park d.o.o., Fantazija zabavni park d.o.o., Fantazija hoteli d.o.o. i Fantazija sport d.o.o. nikada nisu bila korisnici kredita HPB-a. Unatoč tome, Sani Ljubičić je, kao službena osoba, u rješenju USKOK-a br. K-US-148/09 od 30. prosinca 2009. lažno prikazala i neistinito navela da su navedena društva Fantazija kreditirana od HPB-a u znatnim iznosima. Takve tvrdnje nisu bile obične pogreške, nego ozbiljno službeno iznošenje neistinitih činjenica pred sudom s izravnim posljedicama na slobodu, ugled i poslovanje.
Takvo postupanje ne predstavlja samo profesionalni propust, nego duboku zlouporabu institucionalne moći. Ako službena osoba USKOK-a pred sudom iznosi neistinite tvrdnje, ignorira vlastita saznanja iz istrage i time utječe na tijek kaznenog postupka, tada se ne radi o zaštiti zakonitosti, nego o njezinu grubom gaženju.
U pravnoj državi takvo postupanje mora imati jasne posljedice. Jer ako se najteže neistine mogu iznositi upravo iz institucije koja bi trebala štititi zakon, tada problem više nije samo u jednom predmetu — problem je u samom temelju povjerenja u pravosuđe i državu.
HPB pritom ne može izbjeći vlastitu odgovornost. HPB je više od deset godina ustrajavao u imovinskopravnom zahtjevu protiv mene u iznosu većem od 100 milijuna kuna, iako nikad nisam bio korisnik kredita HPB-a. To je brutalna i pravno neprihvatljiva činjenica. Banka je tražila više od 100 milijuna kuna od osobe koja uopće nije bila korisnik njezinih kredita.
To nije normalan imovinskopravni zahtjev. To je bio instrument pritiska.
Posebno je skandalozno i pravno nedopustivo to što se kreditni plasman HPB-a br. 5301724508 u iznosu od 33,6 milijuna kuna, odnosno približno 4,4 milijuna eura, u optužnicama USKOK-a prikazivao kao kredit odobren i plasiran Borisu Šimuniću bez ikakvih sredstava osiguranja i bez ikakve prateće dokumentacije, te se na takvoj netočnoj i dokazima protivnoj konstrukciji 15 godina ustrajno tvrdilo pred sudom da je navodno stečena protupravna imovinska korist Borisa Šimunića i Slavena Čolaka u cjelokupnom iznosu tog kredita, kao i da je HPB navodno oštećen u istom iznosu.
Takvo prikazivanje činjenica bilo je u potpunoj suprotnosti s dokaznom dokumentacijom pribavljenom upravo u istrazi provedenoj po nalogu tadašnje zamjenice ravnatelja USKOK-a Sani Ljubičić.
Iz te dokumentacije jasno proizlazi da kreditni plasman HPB-a od 33,6 milijuna kuna nije bio neosiguran. Naprotiv, u lipnju 2006. godine cjelokupni iznos kredita izravno je doznačen s računa HPB-a na račun Trgovačkog suda u Zagrebu radi plaćanja dijela kupovnine za nekretninu Šmidhen, a HPB je od samog početka u lipnju 2006. godine bio upisan u prvom redu založnog prava na toj nekretnini. U tom je prvom redu založnog prava upisan i danas, gotovo dvadeset godina kasnije.
Dodatno, prema procjeni ovlaštenog sudskog vještaka izvršenoj po nalogu suda u prosincu 2024. godine, vrijednost nekretnine Šmidhen pod zalogom HPB-a iznosi 33,7 milijuna eura, i to za kreditni plasman od približno 4,4 milijuna eura. Drugim riječima, HPB je za kredit od 4,4 milijuna eura imao založno osiguranje na nekretnini višestruko veće vrijednosti.
Osim toga, iz dokazne dokumentacije proizlazi da je Boris Šimunić dao i vlastito učešće za kupnju nekretnine Šmidhen, kao i dodatni hipotekarni kolateral procijenjene vrijednosti veće od 4,7 milijuna eura, prema procjeni ovlaštenog sudskog vještaka kojeg je imenovao Županijski sud u Zagrebu. Time ukupna vrijednost hipotekarnih osiguranja prelazi 38 milijuna eura za kreditni plasman od približno 4,4 milijuna eura.
Nadalje, prije samog pokretanja postupka tzv. „HPB Bankomat“, u razdoblju od 2006. do 2009. godine, prema HPB-u je po osnovi kamata, naknada i drugih troškova već bilo uplaćeno više od 15 milijuna kuna, odnosno približno 2 milijuna eura.
U takvim okolnostima potpuno je neprihvatljivo te i zakonom kažnjivo da se u optužnicama USKOK-a tvrdilo kako je kreditni plasman od 33,6 milijuna kuna bio odobren bez osiguranja, bez dokumentacije i kao navodna šteta HPB-u u cjelokupnom iznosu kredita. Takva tvrdnja nije bila samo netočna, nego je predstavljala temeljnu konstrukciju na kojoj se godinama gradio kazneni progon, javna kriminalizacija i imovinskopravni zahtjev HPB-a.
U uređenoj pravnoj državi, kakva bi Republika Hrvatska kao članica Europske unije morala biti, bilo bi nedopustivo da službene osobe tijela kaznenog progona pred sudom iznose tvrdnje koje su u izravnoj suprotnosti s dokumentacijom koju su same pribavile tijekom istrage. Ako je iz spisa bilo jasno vidljivo da je kredit bio osiguran, da je novac uplaćen izravno na račun Trgovačkog suda, da je HPB upisan u prvom redu založnog prava, da postoje dodatni kolaterali i da su već plaćeni milijunski iznosi kamata i naknada, tada se takav kredit nije smio prikazivati kao neosiguran i štetan plasman.
Zato ovaj dio predmeta razotkriva samu srž konstrukcije tzv. „HPB Bankomat“. Javnosti i sudu se godinama prikazivala slika o navodnoj šteti i navodnoj protupravnoj koristi, dok su stvarni dokumenti pokazivali suprotno: kredit je bio višestruko osiguran. To nije bila pravna pogreška. To je bila teška zlouporaba kaznenog progona, s ciljem stvaranja slike o kriminalu tamo gdje dokazna dokumentacija takvu tvrdnju nije potvrđivala.
Dakle, javnosti se servirala priča o kriminalu, a dokumenti su pokazivali drugačiju sliku.
Ako nakon 16 godina sud utvrdi da kaznenog djela nije bilo, onda odgovornost ne može nestati. Jer za ovakav slučaj ne može odgovarati samo „sustav“. Sustav nema potpis. Sustav nema pečat. Sustav nema ime i prezime. Odluke su donosili konkretni ljudi kojima je država dala ovlaštenje i alate da to rade u njeno ime, u DORH-u, USKOK-u, HPB-u,…
I zato mora uslijediti kaznena, stegovna, građanskopravna i materijalna odgovornost svih koji su sudjelovali u ovom progonu, u održavanju neistinitih tvrdnji i u imovinskopravnom zahtjevu većem od 100 milijuna kuna.
Nakon 16 godina više nema prostora za izgovore. Ima samo prostora za odgovornost.
Trebaju li odgovarati konkretne osobe iz DORH-a i USKOK-a?
Apsolutno. Odgovornost ne može biti kolektivna i bezimena. A zna se tko je pokretao postupak, tko je inzistirao na optužnici, tko je održavao postupak, tko je ignorirao dokaze, tko je prikrivao nepravilnosti i tko je odbijao zaustaviti štetu.
Bez osobne odgovornosti nema istinske pravne države. Država, naravno, ima pravo i obvezu regresno se naplatiti od osoba koje su, postupajući u njezino ime i koristeći ovlasti koje im je upravo ona povjerila, nezakonitim i nepravilnim radom prouzročile štetu.
Jesu li HPB i HFP, s obzirom na to da je HFP u razdoblju 2009.–2011. bio većinski vlasnik HPB-a, preko prijava DORH-u i USKOK-u te ovrha na nekretnini Šmidhen koordinirano sudjelovali u zaustavljanju projekta Fantasyland?
HPB u ovom slučaju nije bio neutralni vjerovnik niti obična banka koja je štitila svoja potraživanja. HPB je, zajedno s HFP-om, DORH-om i USKOK-om, bio dio institucionalnog obrasca nezakonitog postupanja koji je doveo do blokade, kriminalizacije i onemogućavanja projekta Fantasyland.
Posebno je skandalozna činjenica da je HFP, kao većinski vlasnik HPB-a, preko tadašnjeg predsjednika Vedrana Duvnjaka, koji je istodobno bio i zamjenik predsjednika Nadzornog odbora HPB-a, imao izravnu institucionalnu poveznicu s bankom koja je provodila ovrhe nad ključnom imovinom projekta. Istodobno je upravo HFP podnosio prijave DORH-u, USKOK-u i ŽDO-u Zagreb protiv mene i društava Fantazija zbog navodnih nezakonitosti vezanih uz nekretninu Šmidhen, kredit HPB-a od 33,6 milijuna kuna, bilance društva Fantazija projekt, temeljni kapital Fantazija projekt, parcelacijski elaborat vodenog parka, itd.
To nije slučajnost. To je obrazac zlouporabe institucionalne moći.
Još je skandaloznije da je HFP kriminalizirao pravni posao u kojem je i sam sudjelovao — Ugovor o pravu građenja iz 2007. godine, sklopljen uz suglasnost Vlade RH i Državnog odvjetništva RH. Dakle, država je najprije dala suglasnost za projekt, a zatim su institucije iste te države taj projekt prijavama, istragama, privremenim mjerama, ovrhama i kaznenim progonom godinama razarale.
DORH i USKOK su po prijavama HFP-a više od osam godina vodili istrage i kriminalistička istraživanja protiv mene i društava Fantazija projekt, Fantazija vodeni park, Fantazija hoteli i Fantazija zabavni park te njihovih odgovornih osoba, dok se istodobno od 2009. do 2025. vodio i iskonstruirani kazneni postupak tzv. „HPB Bankomat“. Sve se to odnosilo na istu ključnu imovinu, iste pravne poslove i isti projekt — Fantasyland Šmidhen.
U uređenoj pravnoj državi bilo bi nezamislivo da državna banka, njezin većinski vlasnik i tijela kaznenog progona djeluju tako da zajedničkim učinkom zaustave privatni investicijski projekt, unište njegovu financijsku osnovu, otjeraju investitore i kriminaliziraju njegove nositelje.
HPB, HFP, DORH i USKOK nisu djelovali odvojeno ni slučajno. Njihova postupanja imala su isti cilj i rezultat: zaustavljanje Fantasylanda, blokadu razvoja, gubitak investitora i stvaranje ogromne materijalne štete.
Koji su sljedeći pravni koraci?
Sljedeći koraci su postupci za naknadu štete i utvrđivanje odgovornosti. Oslobađajuća presuda je početak druge faze — faze odgovornosti države i institucija. Slijede pravne radnje radi naknade štete protiv odgovornih institucija i pravnih osoba. Tražit ćemo odgovornost Republike Hrvatske, HPB-a, HFP-a i njegovih pravnih sljednika, ali i utvrđenje odgovornosti konkretnih osoba gdje za to postoji osnova.
Tražit ćemo pravnu zaštitu svim dopuštenim sredstvima.
Budući da je grupacija Fantasyland zaključila poslovnu suradnju sa stranim partnerima koji su zbog blokade projekta također pretrpjeli štetu, nije li danas u interesu Republike Hrvatske da se spor riješi mirnim putem, uklone sve prepreke i omogući nastavak projekta, umjesto da država nakon sudskih i međunarodnih postupaka snosi višestruko veće troškove?
Da, to bi morao biti apsolutni interes države. Fantasyland je još 2009. godine bio ozbiljan i jedan od najrazvijenijih investicijskih projekata kontinentalnog turizma u Europi, pokrenut s renomiranim domaćim i inozemnim partnerima, uz prethodne suglasnosti države i status projekta od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku.
Upravo je zato nedopustivo da su ga iste te državne i pravosudne institucije, kroz 16 godina iskonstruiranog kaznenog progona, brojnih prijava, istraga, privremenih mjera, ovrha i institucionalnih blokada, sustavno razarale, faktično uništile i prouzročile štetu ne samo Fantasylandu i meni, nego i domaćim i stranim partnerima koji su u projekt uložili svoje tvrtke, sredstva i legitimno očekivanje da država neće vlastitim zlouporabama i opstrukcijama zaustaviti projekt koji je sama prethodno podržala.
Zato ovo više nije samo pitanje jednog domaćeg spora. Ovo je pitanje investicijske sigurnosti Republike Hrvatske i njezine vjerodostojnosti pred međunarodnim partnerima.
Država danas ima samo dvije mogućnosti: ili razumno mirno rješenje, naknadu stvarne štete, uklanjanje svih prepreka i nastavak projekta ili nastavak sudskih i međunarodnih postupaka u kojima će troškovi za državu biti višestruko veći.
Mirno rješenje nije ustupak Fantasylandu. To je najjeftiniji, najrazumniji i najodgovorniji izlaz za državu. Sve drugo znači nastavak štete, nove kamate, nove troškove, nove postupke i daljnje urušavanje vjerodostojnosti Hrvatske kao države u kojoj domaći i strani investitori mogu vjerovati institucijama.
Što biste poručili građanima, poduzetnicima?
Poručio bih im da ovo nije samo moj slučaj. Ovo je ogledalo države. Ako se ovako može postupati prema jednom velikom projektu, prema poduzetnicima, prema investitorima i prema ljudima koji 16 godina dokazuju da nisu krivi, onda se sutra isto može dogoditi bilo kome.
Ovo je pitanje u kakvoj državi želimo živjeti.
Je li Vam presuda vratila mir?
Djelomično. Vratila mi je pravnu potvrdu onoga što sam znao od početka. Ali mir ne može biti potpun dok oni koji su ovo proizveli ne odgovaraju. Oslobađajuća presuda zatvara jedno poglavlje, ali otvara drugo — poglavlje odgovornosti.
M. Marković/ Foto: press
